Bookstan / Damir Uzunović: Mama i sestra su se šokirale kad sam im pročitao epilog romana...

09. 07. 2021. u 11:03:00 Vesna Andree Zaimović

Shares: 0

Ovogodišnji Bookstan, šesti po redu, u punom je zamahu. Kao i do sada, ovaj festival mnogi čitatelji i učesnici doživljavaju kao istinski praznik književnosti.

Na više od trideset događaja u sklopu Bookstana predstavlja se mnoštvo novih naslova, a među njima je i novi roman Ja sam Damira Uzunovića. Književni kritičari koji su pročitali roman jednoglasni su u pohvalama, a nema sumnje da će zadovoljni biti i čitatelji, s obzirom da se radi o zanimljivom štivu u kojem se mnogi mogu pronaći. 

Autora šira javnost poznaje prvenstveno kao suosnivača izdavačke kuće Buybook i direktora festivala Bookstan, a napori koje je protekle dvije decenje ulagao u razvoj književnog izdavaštva utjecali su na to da je pisanje potisnuo u drugi plan. Kako i sam Damir Uzunović kaže u intervjuu za Radiosarajevo.ba, možda je to razlog da je roman Ja sam nastajao punih 25 godina.

Uzunović: To je vrijeme od moje zadnje objavljene knjige priča Kesten  i vrijeme od završenog rata. Tada sam pisao kolumne u Danima, u kojima sam često prepoznavao djetinjstvo, prisjećao se igara, detalja, vežući to uz društveno-politički kontekst u kojem smo živjeli. Tada je redatelj Faruk Sokolović predložio da sve to predočim u scenarij za film i tako je počelo. Nije se desilo snimanje filma po tom scenariju već po jednom drugom, ali ja sam nastavio pisati i tako je nastala Koreja (Koreja je dio Sarajeva u blizini Željezničke stanice, op.ur), zamišljena kao knjiga kratkih priča. Tada nije objavljena. Singer kaže 'Ima to nešto kod pisaca, nikad ne izgube svojih prvih petnaest godina života'. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo, ja sam se promijenio i način na koji pišem, a Koreja je postala prvi dio trilogije Ja sam.

Vođenje knjižare i izdavačke kuće su egzistencijalni poslovi koji vam ne ostavljaju puno vremena za pisanje, pa sam sam sebi govorio  - dobro, počet ću s pisanjem prvog januara. Ti moji prvi januari su uvijek trajali oko mjesec dana nakon čega sam morao da stanem i čekam sljedeći januar. U tom vremenu desile su se dramatične stvari u mom životu, a jedna od njih je smrt oca 2002. godine. Tada sam odlučio da ta knjiga koju čitam sam sebi naglas, treba biti napisana. Dobila je naziv Tri očeve smrti i predstavlja treći dio trilogije. Ona je stilski bila završena i planirao sam da će biti objavljena. Ali sam shvatio da su sve te godine između, ti prvi januari, takođe postale dio mog odrastanja. Imao sam prvi dio, imao treći, a sada mi je trebala jedna koja će to poravnati kao dirigent. To je ta srednja knjiga, najšarmantnija, najvrckavija, najprovokativnija - pubertet, polnost...  

Kad je moja majka to pročitala rekla je 'Da sam znala, provodila bih nad tobom veće restrikcije'. A ja joj kažem 'Sve se to i dešavalo zbog tih restrikcija' (smijeh). Svakakve budalaštine smo radili u to vrijeme. Naziv srednje knjige je Manijak na tavanu susjedne zgrade, i s njom je sklopljena trilogija romana Ja sam".  

Damir Uzunović - undefined

N.G. /Radiosarajevo.ba: Damir Uzunović

Radiosarajevo.ba: Čini se da niste štedjeli sebe u opisima odrastanja. Od  fizičkog bola koji počinje već s prvom pričom Tri fimoze, ili opisa batina kojima vas je mati kažnjavala tako što vas je tukla kožnim remenom sa kopčom, do svjedočanstava o brutalnosti prema životinjama. Pretpostavljam da je sve to u velikojm mjeri uticalo na vas. 

Uzunović: Philip Roth, pisac kojeg volim, kaže da je najbolje kad knjiga počne s nevoljama. U ovom slučaju, ja sam taj koji je u nevolji, a to je prepoznavanje prvog fizičkog bola. Odnosno besmisla tog bola, obreda sunećenja. Nakon toga je bol kamenca u mokraćnim kanalima i pogrešna nastojanja mojih roditelja da mi pomognu. I to brutalno kažnjavanje životinja, kao da se sve to prelamalo na meni. Sva ta kurbanska klanja koja sam gledao. Pa zatim klanja svinja - 'kolinje' koje sam gledao s prozora, a provodili su naše komšije, doseljenici iz sela koja su poplavljena Jablaničkim jezerom. 

Zadržat ću se malo na toj migraciji, jer u vrijeme socijazma su bile česte migracije ljudi koji su iz mahala ili sa sela dolazili u socijalnističke stanove u bilizini fabrika. Ta je migracija veoma značajna i ona je obilježena unutar druge knjige.  

Znao sam  da su to ljudi koji imaju drugačije običaje, ali zamislite kako su na kolinje gledale stare muslimanke iz komšiluka, vjerski odgojene. To su sukobi praksi koje su se u komunizmu zataškavale ali postojale su i živjele.

Bilo je tu još brutalnosti - nasilje nad ženama i obesmišljavanje njihove pozicije, posmatranje žena kao objekta koji se u neklom trenutku mora premlatiti. Te žene su često izlazile modre, nije im bilo lako. 

To je život pored pruge, i tu imate i film koji se prikazuje nekoliko puta dnevno, jer svaki prolazak voza je jedan film. Zatim su tu i kapitalni objekti, poput Fabrike duhana, Mljekare, podvožnjaka, škole, tvornice Vaso Miskin. Sve je to jedan prostor u kojem ja osjećam svoju posebnost, drugačijost, posmatrajući druge oko sebe za koje smatram da njima vladaju čiste emocije, nikakva pamet ili strategija. Jedva se čeka da sutra svane i da se izađe iz stana i nastavi tamo gdje se jučer zaustavilo.    

Radiosarajevo.ba: Lijepo ste u romani naslikali to okruženje Koreje i Pofalića gdje ste odrastali. Neki detalji ovog naselja se od tada do danas nisu ni promijenili. Knjiga u jednom trenutku podsjeća na film. Je li ta filmičnost bila vaša namjera, i sami ste rekli da je sve krenulo kao ideja za scenarij?

Uzunović: Nemam odnos prema filmu kao što ima režiser. Oni beskrajno mnogo puta ponavljaju scenu. Ja ne bih morao ljude vrećeti, stalno ih tjerati da rade jednu te istu stvar. Ja sam više onaj koji tapše djetetu kad prohoda, kako god da je prohodalo.

Radiosarajevo.ba: Možete li danas reći da ste imali sretno djetinjstvo, s obzorim na brutalne momente koje iščitavamo u vašem tekstu? 

Uzunović: Ne znam da li je iko imao sretno djetinjstvo i kako se ono opisuje. Moje je bilo vrlo raznovrsno, nije bilo bezbolno, stradavao sam.

Radiosarajevo.ba: Odnos s ocem je, takođe, bio specifičan, pišete da niste s njim imali otvorenu komunikaciju, čak vas je u nekoliko navrata izgubio dok ste bili mali. 

Uzunović:  To su ti "orijentalni" očevi, oni vam ne pokazuju da su tu, ali vas vole uvijek sa strane, pa i onda kad vas zagube. Kad imaš jedno dijete onda ne znaš da ga imaš svaki dan. U knjizi se u jednom trenutku otkrije zašto je moj otac bio takav, zašto ga često nije bilo, zašto je nestajao.

Petsto likova sam pomenuo u romanu. Neki od njih su izmišljeni, a neki nisu, a tako je i sa događajima. Tom rečenicom otvaram knjigu, morao sam se na neki način ograditi. Jedan od glavnih likova je i moja majka i imao sam priliku da njoj i sestri pročitam epilog. One su se šokirale. Ali su rekle da, ako je to moja volja, one će to poštovati. A sestra je još rekla 'Ne mogu vjerovati da si nas tako opisao na malo prostora'. Odgovorio sam da niko od nas ne zaslužuje više nego malo prostora. 

Uglavnom, na kraju knjige postaje jasno i zašto sam joj dao naziv "Ja sam". To je ono mjesto za koje je književna kritičarka Jaga Pogačnik rekla da tu 'emotivno ubijam čitatelja'. 

Damir Uzunović - undefined

N.G. /Radiosarajevo.ba: Damir Uzunović

Radiosarajevo.ba: Svako ko je proživio djetinjstvo u socijalističkoj Jugoslaviji prepoznat će se u ovoj knjizi, a s druge strane, ona ni po čemu nije stereotipna. 

Uzunović: Mi, ljudi, imamo potrebu za autorefleksijama, ali nam ih neko mora ponuditi. Neko nema način da se izrazi ili da donese pred nas svu tu silu ogledala u kojima ćemo iznijeti svoje autorefleksije. Pretpostavljam da mi je zbog toga trebalo toliko vremena da se ostvarim. Bekim Sejranović je govorio da je najveća odlika literature kada ljudi prepoznaju svoje misli i osjećanja u tekstu koji se piše.   

Radiosarajevo.ba: Zaista vam možemo čestitati na ovom romanu. Već sada je dobio sjajne kritike  a nadamo se i dobrom feedbacku čitatelja. No prije nego što zaključimo razgovor, pitat ćemo vas i o vašem izdavačkom, odnosno uredničkom poslu u Buybooku. Koliko vam je susret s tuđim tekstovima pomogao, odnosno usmjerio vas u pisanju ove knjige? 

Uzunović: Dvadeset i pet godina postoji Buybook, isti period kao i pisanje ove knjige. Nije to prodaja cipela. To jeste trgovina, ali urednički posao je to što spašava vašu kreativnost. Čini mi se da sam više naučio od loših rukopisa nego od dobrih. Svaki dobar rukopis, dobar je na svoj način, ali kod loših rukopisa je zajedničko to da odmah znate šta u njemu ne valja. Žao mi je vremena koje sam proveo uz loše rukopise, ali izvukao sam iz toga pouku za poboljšanje zanata, jer pisanje jeste vrsta zanata. Isto kao što sam presretan što sam uređivao dobre rukopise ili im pomagao da postanu bolji.  

Predstavljanje romana "Ja sam" na šestom Bookstanu planirano je za subotu 10.07. u 21,00. Besplatne ulaznice možete preuzeti na blagajni Buybooka. 

Damir Uzunović (1965, Sarajevo) pjesnik je, prozni pisac, urednik i izdavač. Objavio je tri knjige pjesama – Brod sa talismanom, Mađioničar i Ljudi i ptice, te knjigu priča Kesten; audio izdanje Kesten – drugačije izdanje, a 2021. izlazi njegov roman Ja sam. Djela su mu uvrštena u antologije bosanskohercegovačke proze Pod pritiskom i Rat i priče iz cijelog svijeta te u antologije poezije Ovdje živi Konan i Zašto tone Venecija. Prevođen je na engleski, francuski, turski, makedonski i slovenski jezik. Voditelj je izdavačke i knjižarske kuće Buybook od 1996. godine, gdje radi kao urednik.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA