Darko Cvijetić: Mirna Bosna - pusta Bosna

Sarajevo će i ovog ljeta biti centralno regionalno mjesto susreta pisaca, njihove publike, izdavača, urednika, novinara koji prate kulturna zbivanja... Međunarodni festival književnosti Bookstan, poznat u regiji, ali i šire, od 7. do 10. jula 2021. će doživjeti svoje šesto izdanje.

Bookstan je svom tradicionalnom podnaslovu "No East - No West" dodao još jednu frazu Non Paper, najavljujući time jednu od tema koja će biti u fokusu.

Od srijede do subote, programi Bookstana će se odvijati u bašti knjižare Buybook od prijedodnevnih do večernjih sati. Tokom četiri dana festivala planirano je preko trideset događaja na kojima će se predstaviti knjižna izdanja domaćih i stranih autora.

Razgovarao: Faruk Vele

Među autorima koji će se pojaviti na festivalu knjige, i koji, uz Semezdina Mehmedinovića, Senku Marić, Faruka Šehića, Damira Ovčinu, Namika Kabila i druge izazivaju veliko interesovanje publike, svakako jeste i književnik Darko Cvijetić koji će nakon sada već kultnog "Schindlerovog lifta", kao i djela "Što na podu spavaš", publici predstaviti s knjigom "Noćna straža". O novom djelu, njegovoj poeziji, prozi, "Schindlerovom liftu", ali i Bosni i Hercegovini danas i sutra Darko Cvijetić otvoreno govori za Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba: Na Bookstanu, koji će se održati od 7. do 10. jula, bit će promovirana i Vaša nova knjiga "Noćna straža", kakve su reakciju koje dopiru do Vas?

Cvijetić: Reakcije su jako dobre. Od ljudi koji su pri struci, kako se to veli. Ja sam "Noćnu stražu" pisao baš tako, noću, radeći na prethodna dva romana. Faktički, ideje koje su mi se vrzmale po glavi, na neki način stavljane po strani, reciklirane su u nekim noćnim satima, tako da sam dospio do jednog amalgama između kratkih priča, što je prva cjelina knjige. Taj dio se zove "Naš panj, naša satara".

Drugi dio knjige ide više ka poeziji. Taj dio sam nazvao "Pusta Bosna". To je jedna poema od 70 naricanja. Praktično, to je dvodijelna knjiga. Između kratkih priča i nečega što bismo, recimo, neodlučno nazvali između poezije i proze. U odnosu na moje prethodne knjige to je, zapravo, nastavljanje istoga puta. S tim što sada više eksperimentiram sa poetskim dijelom svoga bića, nego sa tim takozvanim romanesknim dijelom svoga bića kao u prethodna dva romana. Tako da je to nastavak na moje prethodne knjige.

Ako bismo, recimo, pravili luk, da je moja prva knjiga objavljenja 1990. godine, i da se zvala "Noćni Gorbačov", a da se ova knjiga naziva "Noćna straža", taj tridesetogodišnji mračni ciklus na neki način se literarno zaključuje.

Najbolja književnost se piše u BiH

Radiosarajevo.ba: Bookstan je postao nezaobilazno mjesto susreta pisaca, njihovih čitatelja, izdavača, novinara...zašto su ovakvi festivali važni?

Cvijetić: Slušajte, ja smatram da je Bookstan danas jedan od najvažnijih regionalnih književnih festivala, koji zahvaća, dakako, svjetsku književnost. Međutim, Bookstan se profilirao u ovim godinama svojega postojanja, bez obzira na pandemijske uvjete, bez obzira što mi živimo jedno aknjiževno, akulturno doba. Tome svemu uprkos Bookstan je uspio da se pozicionira na toj regionalnoj, ako hoćete južnoeuropskoj karti bitnih književnih festivala.

Tako da se tome još može dodati Festival jugoslavenske književnosti u Užicu, ili Vrisak u Rijeci. Postoji nekoliko regionalnih festivala od kojih ja držim da je Bookstan profiliran kao jedan od najvećih festivala. Na neki način tu je upravo ono što ste spomenuli moć susreta, moć prožimanja različitih ideja regionalnog karaktera, ako uzmemo da je Sarajevo u centru regionalnog, geografskog položaja književnosti koje se stvari na ovom području.

Na drugoj strani Bosna i Hercegovina u odnosu na regionalnu književnost je pozicionirana jako dobro. Po mojem skromnom mišljenju, najbolja književnost unazad 15-20 godina se piše u našoj zemlji. To je veoma interesantno i tome će se vjerovatno pridavati određeni studijski značaj. Jer očito je da je trauma koju smo svi mi proživljavali unazad 20-30 godina na prostorima BiH je izvorište dobe književnosti. Imao čitav niz regionalno značajnih književnih imena.

Potpuni poraz

Radiosarajevo.ba: Vaša dva romana "Schindlerov lift" i "Što na podu spavaš" su postigla zavidan uspjeh. Upravo atmosferu iz sada već kultnog "Schindlerovog lifta" nalazimo i u Vašem novom djelu. Vi kažete na jednom mjestu kako je važno "dati glas onima koji ga nemaju". Koliko je značajno otvarati bolna pitanja i negdje razumijevati kako svi u ovoj zemlji imamo rane i da nas jednako bole. Koliko je to negdje put do suosjećanja, ozdravljenja, pa ako hoćete i katarze?

Cvijetić: Vidite, gotovo je četvrtina stoljeća od kraja rata. To je ogroman vremenski period. Pogotovo ako to mjerimo našim životnim aršinima. Mi, naime, postojimo svega 75 ili 80 godina, u najboljem slučaju.

Ovo je već ogroman period "praznog prostora" u kojem sve ono što smo mi očekivali da se dogodi spomenuta katarza, da se na neki način dosita suočimo s onim što je činjeno u naše ime u prethodnom 30-godišnjem ili 25-godišnjem periodu, da bismo mogli uopće koraknuti naprijed. Vrlo je važno da raščistimo to što se događalo da bismo taj empatijski prag napokon pomjerili sa, čini mi se, nekakve gotovo nule, na nivo koji je dostojan čovjeka. Mislim da je prošlo jako puno vremena.

Ja sam danas sijed čovjek, a prije 25 godina sam bio dečkić. U tih 25 godina se dogodilo puno toga. Vrlo je važno da napokon se dogodi taj bliski kontakt suočavanja. Na drugoj strani, bliski kontakt uosjećavanja. Ono što zovemo empatija.

Da bismo mogli dati glas ljudima kojih nema, silnim žrtvama koje su ostale iza nas u ovim strašnim sukobima. Da bismo na neki način dobili revalorizaciju svojega glas, svojega govora. To su ljudi koji su nestali zahvaljujući dejstvovanju našeg ludila, nesuprotstavljanja tom ludilu.

Mi imamo čitave generacije odgojene u postranom periodu koje su, zahvaljujući katastrofalnom sistemu obrazovanja, gotovo jednako zapjenjeni kao ljudi 1992. godine, što je zapravo potpuni poraz. Poraz svih etičkih načela koje su građene unutar europskoga društva.

Ako mi mislimo, a mislimo da pripadamo europskom tlu, europskoj geografiji, ne samo pukim postojanjem na karti Europe, nego dijeliti ono što jeste u 21. stoljeću EU, onda moramo upravo to učiniti. Minimum da bismo svoju ljudskost podigli na nivo koji bi mogao biti prihvatljiv zajednici civiliziranih naroda EU gdje težimo.

Nacionalistička zavrzlama

Radiosarajevo.ba: Živimo nerat, kako bi rekao prof. Nerzuk Ćurak. Koliko nas to stavlja u onu andreićevsku poziciju vječitog iščekivanja i kamo to, naprosto, vodi? Je li to taj put ka Vašoj "Pustoj Bosni"?

Cvijetić: Jeste. Ta "Pusta Bosna" je referenca na Eliota, na "Pustu zemlju", na taj čitav jedan diskurs moderne poezije. Na drugoj strani, upravo ste to vrlo lijepo locirali, radi se bukvalno o pretapanju one fraze "mirna Bosna" u frazu "pusta Bosna". Upravo to nam se događa.

Događa nam se potpuno opipljiv egzodus. Prije desetak godina ljudi su shvatili da ovdje žive jednu permanentnu beznadnost koja prijeti da se pretoči u apsolutnu nenadnost. U jedno područje gdje vi neprekidno iščekujući da se nešto dogodi vidimo kako u ogledalu starimo i nestajemo, a da se ništa oko nas ne događa.

Da takozvane patriote bivaju sve bogatiji, ljudi odlaze. Matematički je lako izračunati kada će ovo biti potpuno sve prazno.

To je velika muka koju mi se čini da ljudi, govorim sada o našoj "političkoj eliti", uopće toga nisu svjesni, ili nisu svjesni obima odustajanja ljudi od tog čekanja, beketovskog čekanja da se nešto dogodi i da mi napokon počnemo živjeti kao društvo koje se brine jedno za druge.

Dakle, jedna smislena ljudska zajednica koju mi nikako ne uspijevamo sazdati, jer su naprosto naše participalne želje za ličnim bogaćenjem, ciklični krug kojeg mi konstantno živimo. To je ta nacionalistička zavrzlama.

Ljudi ne mogu nikako da shvate da nacionalizam po sebi nije nikakva ideologija i da on po sebi ne može da stvori - ništa. Uzeću taj meni vrlo očit primjer, a to je da su obje Jugoslavije, dakle, i Kraljevina i SFR Jugoslavija postojale 70 godina. Mi živimo već 30 godina ludila i vidimo da to ludilo ne da nije ništa proizvelo, nego nije u stanju da sačuva ono što je proizvedeno u onih 70 godina!

Tu se vidi jedan vremenski sudar između postojanja te zemlje od svega 70 i nešto godina u potpuno dva različita oblika uređenja. Na drugoj strani imate ovaj nesretni prostor koji je porodio šest kanti od kojih se jedna kanta uporno se dijeli na tri podioka (!?), što je, zapravo, vrlo slično jednom mentalnom reteriranju u etničko iz kojeg mi nismo u stanju da izađemo. Nacionalizam ne može da bude nikakva odskočna daska za bilo koju vrstu stvaranja viška vrijednosti onoga što bismo u nekoj marksističkoj teoriji tako nazvali.

Meni se čini da smo mi na neki način pristajali, i pristajali, i pristajali na tu pacovsku igru koji nikako nismo uspjeli dobiti kao masa običnih ljudi, nego je ta permanentna izigranost stvorila ljude koji su potpuno očajni i shvatili su da je ovdje politički sistem potpuno ispražnjen od sadržaja. Nacionalizam u početku, po nekoj teoriji, ima tenziju ka tome da se stvori nacionalna država, a šta onda?

On u nacionalnoj državi ne može se sam po sebi biti ništa, nego bi nacionalizam trebao biti pogon da se nakon toga okrene nekakvom životu i proizvodnji.
E, to se nama ne događa. To je strašna muka koju prof. Ćurak tako dobro dijagnosticira u nekom neratu, koji su produžava u nemir. Nema tu mira, nema tu rata. To je nekakvo stanje između koje je zapravo najstrašnije.

Mi smo produžena agonija

Radiosarajevo.ba: Mladi pjesnik Almin Kaplan primjećuje da se žrtve i zločinci u Vašim pjesmama - potajno se vole. Ima jedan nevjerovatan detalje u Vašoj novoj knjizi gdje se žrtva i zločinac susreću na ulici, obojica sada teško narušenog zdravlja, te se gledaju dok njihove supruge pričaju o zimnici?! Koliko je to šizofrena atmosfera koja jeste činjenica našeg bosanskog društva i može li naše društvo ozdraviti.

Cvijetić: Moramo. Ja kao čovjek koji drži olovku i promatra svijet oko sebe, zapravo, samo dijagnosticiram. Pišući o tome ja ne nalazim rješenje, ja samo dijagnosticiram ono što se oko mene dešava i vidim da je to podjednako strašno kao u onim danima kada su meci frcali oko nas.

Mi smo produžena agonija koja traje već toliko godina. Ona je, zapravo, puno strašnija od samog rata kojem, ipak, možete da nazirete neki kraj. Razumijete da to ne može da traje dugi niz godina, da jednom mora da stane... Međutim, ovo može koliko god hoćete. To sada uviđa zadnji čovjek. Jasno mu je da ste stvorili sistem gdje ćete dobijati na kašičicu toliko toga da ćete uvijek biti na nekoj ivici između gladi i zadovoljstva. To je nekakvo stanje koje je prihvatljivo za zemlje koje su van europskog i zapadnog civilizacijskog kruga. Ali mi smo u Europi. Mi smo živjeli u jednoj normalnoj zemlji.

Nama je jako teško prihvatiti vrijednosti koje su iz 18. ili 19. stoljeća i pomiriti se s njima. Mi smo živjeli jednu socijalno uređenu državu koja je imala sve prerogativne države, gdje se država brinula o ljudima koji su dijelovi nje, koji su građani njeni. Međutim, mi sad imamo državu koju apsolutno nije briga... Mi smo zemlja koja ima stopu smrtnosti od Covida gotovo u same vrhu svijeta.

Političke elite uopće ne nabavljaju te vakcine. One nam same dolaze iz raznih viškova, poklona... To je potpuno sumanuto. Ljudi su toliko navikli na nenormalnost da i ne reagiraju.

Nemate više ni pokušaja da se uopće protestira zbog bilo čega. Čak i radnici pristaju na besramne uvjete koji spadaju u dikensovske užase ili užase podzemlja Dostojvskog. Mi smo pristali na gotovo sve. Ja ne znam šta se može dogoditi da bi se građanska svijest podigla na neki nivo da kažemo: "E, sada je dosta!". Ako vi svjesno ne nabavljate vakcine, i svjesno ubijate dnevno 5 ili 10 ljudi, onda vi kao vlast niste normalni!!!

To je nenormalna situacija. Uvečer uključite Dnevnik i čujete da je, recimo, 10 ljudi i više ljudi preminulo, kao na ratištima. To je potpuno strašno! Mi smo se potpuno privikli na to i ne ragiramo. Ne reagiramo na smrt bližnjega. Ja ne znam da li veće potonuće može da bude!

Odlazak iz "tamnog vilajeta"

Radiosarajevo.ba: Nalazimo se u mjesecu julu kada se iznova propitujemo. Pisali ste o Srebrenici, ali i Jasenovcu. Vi pišete i o dobru i zlu koje čuči u svakom čovjeku. Kokan Mladenović, koji je režirao "Schindlerov lift" bi kazao da mi živimo sopstvene krivotovorene historije. Kako gledate na nastojanja da se izvrši revizionizam historije?

Cvijetić: Ja sam čovjek koji vrlo brižljivo njeguje nadu, pakuje je u nekakvu svoju unutarnju potrebu. Vidite, radili smo na predstavi "Schindlerov lift" u Kamernom teatru 55 sa potpuno nevjerovatnim Kokanom, potpuno nejverovatnim ljudima koji su dio te predstave, mogao bih da vam diktiram sva ta imena. Radi se o nevjerovatnom glumačkom timu, od Admira Glamočaka, do dječaka Ise Seksana ili malog Sina Kurta. Radili smo u uvjetima koji su isto tkao bili sumanuti. Mi smo se ujutro zatvarali u pozorište da bismo uvečer samo izlazili prije policijskog sata. Htjeli smo smanjiti svaki mogući kontakt radi potencijalnog ulaska virusa u pozorište. To su neki suludi momenti koji vas beskrajno približavaju jedne drugima.

Dakle, radeći na toj predstavi, mi smo rekonstruirali ne smo roman, nego sopstvene živote. Vratili smo ih u Jugoslaviji, pa smo ih onda raščlanjivali kako ko vidi tu zemlju. Tako da smo došli do istih osjećanja koja se njeguju u svakom kutku ove nesretne zemlje. Jer mi smo ljudi čija su iskustva čak vrlo, vrlo slična. I ljudi koji su vrlo rastuženi na ovim ruševinama bivše zemlje, ruševinama svega...

Taj crveni soliter o kojem se govori u djelu i predstavi, koji je bio simbol Jugoslavije, simbol nekakvog napretka, danas skoro ima 50 godina! Sumanuto je da mi o tada nismo napravili niti jednog jedinog koraka! Ne samo da stojimo u mjestu već idemo u rikverc do te mjere da vas to deprimira.

Vidite generacije koje nisu svjesne naše regresije. Dapače, počinju usvajati regule te regresije. Imate gomile ljudi koji prate pinkove, serije, zadruge... mi smo postali zatočenici toga. Naša kultura je sve više zadružna. Vijest je Aca Lukas. Naša percepcija stvarnosti je potpuno poremećena. Naši mladi ljudi to vide čim odu odavde. Čim stupe na tlo EU i okrenu se, oni će za mjesec imati potpuno razvidno. Potpuno će im biti jasno iz kakvog "tamnog vilajata" odlaze, iz kakvog "tamnog vilajeta" su uspjeli da izađu.

To je potpuno nevjerovatno da mi uporno pristajemo na tu permanentnu laž koja nam se servira u obliku nacionalnog, etničkog u ime etičkog. Etničkog koje bi uporno prevazilazilo i ubijalo svaku vrstu etičkog nama. To je beskrajno tužno.

Meni je žao što vidim da sve više ljudi oko mene je podiglo ruke i kazalo: "Ja odustajem od svega ovoga. Ne mogu više da se borim sa svim ovim". Zapravo su mnogi zapanjeni da ja uporno ulažem tu neku spisateljsku energiju da bi neki moj čitatelj mogao da kaže: "Čekaj čovječe, pa mislim, ovo je suludo, šta mi ovo radimo".

Moja je nada je u tome da dolaze neki novi ljudi koji će jednoga momenta biti potpuno zapanjeni nama, pa reći: "Čovječe Božji zar su naši očevi, djedovi, doista bili ovakvi, da ste doista toliko radili protiv nas koji smo tek došli na svijet?". Jer to mi šta radimo budućim generacijama je sasvim neoprostivo.

Ja želim da buduće generacije nam ne oproste, već da potpuno prebrišu ovaj postrani period u kojem smo mi pokušavali da rat produžimo drugim sredstvima i da zbrišu istoriju koju smo mi ovako nakaradno stvarali zadnjih 25 godina...