Tako je govorio Salih Brkić: Najviše me boli kad kažu da u BiH nije bio genocid

Novinar Salih Brkić, koji je tokom karijere primio sve nagrade koje se mogu dobiti u ovoj profesiji, intervjuisao je kraljeve i predsjednike država, te izvještavao iz brojnih stranih zemalja i sa skoro svih ratišta u Podrinju i Tuzlanskom kantonu, penzionerske dane provodi snimajući dokumentarne filmove o posljedicama genocida i agresije u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini.

"Tražim ljude koje niko nije snimio. Srebrenica je moja najveća rana, kao i moj Stolac i moj Mostar. Moj životni kredo kao novinara je 'perom treba dodirnuti ranu i biti tamo gdje je najteže'", priča Brkić, pokazujući brojne ordene, nagrade i priznanja koje je primio, kao i arhivu videosnimaka nastalih tokom njegovog televizijskog rada od 1985. godine.

Počeo raditi kao maloljetnik

Brkić je rođen 1948. u Mostaru, a njegova porodična kuća je u Stocu, prekoputa spomenika čuvenog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara. Kaže da je zahvaljujući profesorima iz gimnazije u ovom hercegovačkom gradiću zavolio pisanu riječ, pa je, krijući da je maloljetan, počeo pisati kao dopisnik Oslobođenja i mostarske Slobode.

"Slao sam broj mamine lične karte, da ne znaju da nemam 18 godina. Na kraju sam morao doći na sastanak u Sarajevo i Aziz Hadžihasanović, koji mi je puno pomagao, tada mi je rekao 'sine, mogao si napisati šta hoćeš, a ne bi odgovarao'. Volio sam čitati i pisati, možda je to karakteristika mjesta u kojem sam rođen. Stolac je kamen, sunce i voda Bregava, ali rat je učinio svoje i mnogo toga se promijenilo. Moj Stolac bio je jedna velika pepeljara, izgoren i spaljen i puno toga se promijenilo. Postoje velike podjele i tendencije, isticanje jednog ili drugog, baš kao i u Mostaru. S druge strane, ovi su gradovi ostavljeni i ljudi koji su se tamo vratili su zaboravljeni", priča Brkić, koji je u Tuzlu došao kada se upisao na Tehnološki fakultet, a kasnije je kao inženjer radio u Livnici čelika i uporedo pisao priče koje su nagrađivane.

Nakon nekog vremena, odnosno poslije Đure Škondrića, Brkić preuzima uredničku funkciju u redakciji Radija Banovići. Za ovu medijsku kuću je radio desetak godina, a u tom je periodu s kolektivom realizirao i prvo javljanje uživo. Izvještavali su iz voza, tokom obilježavanja 30. godišnjice pruge Brčko-Banovići.

Vratio se u Tuzlu osamdesetih godina prošlog stoljeća, gdje je bio novinar i šef dopisništva Televizije Sarajevo. Za ovu medijsku kuću izvještavao je o najvećoj rudarskoj nesreći u bivšoj Jugoslaviji, kada je u jami Dobrnja u Mramoru kod Tuzle poginula smjena od 180 rudara, a samo jedan je preživio.

"Čim sam primio tu žalosnu vijest od Suada Kline iz policije, krenuo sam u Dobrnju sa kolegama Alijom Vukićem i Enesom Muratovićem, a kasnije nam se pridružio i rahmetli Sakib Neimarlija, kamerman koji je prekinuo godišnji odmor. Nadali smo se da ćemo vidjeti da nam u susret dolazi što više bolničkih kola, jer bismo znali da iako povrijeđenih, ipak ima živih rudara. Nažalost, nijedan sanitet nismo vidjeli. U Dobrnji sam ostao sve dok posljednji rudar nije izvučen", prisjeća se Brkić tragedije iz avgusta 1990. godine.

Potresne scene

Poslije ovog teškog zadatka, uslijedili su terenski zadaci u Hrvatskoj i Slavoniji gdje je u toku bilo ratno stanje. Sagovornik se prisjeća da su mu tada visokorangirani oficiri bivše Jugoslovenske narodne armije poručivali da će ga skratiti za glavu, a on im je uzvraćao da se "kriju kao miševi i ubijaju civile".

"Zatim je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Prvo su se dešavala ubistva u Bijeljini i Zvorniku, a iz Zvornika su mi se javljali kapetan Almir i kapetan Redžo. Prenosio sam u eter informacije koje sam dobivao od njih. Također, skriven u kućama ispod Kula Grada, javljao mi se i obavještavao me o užasima i pokolju jedan Ramiz, kojeg nisam ni poznavao. Upoznali smo se tek poslije rata, u Potočarima. Osim Bijeljine i Zvornika, pogledajte Aleju mladosti u Tuzli, pogledajte Kapiju, pogledajte Potočare, Memorijalne centre Rakita, Veljaci u Vlasenici, i u Gornjoj Kalesiji i opet kažu da nije bio genocid. To me stvarno boli", naglašava Brkić, koji je snimio dokumentarni film Ubijali su i nerođenu djecu, a ovih dana radi na njegovom nastavku, čija je tema ubijanje djece.

Potresne scene Brkićevih priloga o identifikaciji trudnice Zekire Begić iz Bratunca, ekshumirane 12 godina poslije ubistva iz masovne grobnice Suha, obišle su cijeli svijet, kao i snimci ubijenih trudnica Zemire Salihović iz Lolića i Emire Smajlović iz Tuzle, čije dijete su ljekari pokušali spasiti carskim rezom, ali ono je iz majčine utrobe izvađeno ubijeno. Na dječijim malenim leđima, prisjeća se Brkić, bila je rupa jer je dijete bilo pogođeno gelerom od granate. Također, Brkić je svjedočio i ubijanju djece u Karauli kod Živinica, kada su na ovo naselje, u kojem su bili mahom raseljeni Podrinjci, bacane u svijetu strogo zabranjene kasetne bombe.

Dokumentarac iz Pakistana

"Radio sam i za 25. maj 1995. godine, kada je počinjen masakr na tuzlanskoj Kapiji. Ostao sam u studiju dok nisu obavljene sve dženaze i sahrane, koje su zbog opasnosti od novih stradanja, organizirane tokom noći. Imamo te noćne snimke. Eto, Đukić (Novak, jedini osuđen za masakr na Kapiji, ali bijegom u Srbiju izbjegava izdržavanje zatvorske kazne, op.a) se šeta po Beogradu. To je nepojmljivo, kao što je nepojmljivo da se desetine zločinaca, koje i ja znam, šetaju Podrinjem. Naći će se oni koje prozivam u ovome", ističe Brkić.

Poslije rata, uz redovna izvještavanja za Federalnu televiziju, Brkić je 2005. godine sa ljekarima iz Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, otišao u Pakistan, koji je tada bio pogođen razornim zemljotresom, u kojem je stradalo oko 80.000 ljudi, a desetine hiljada bilo je povrijeđeno. Tamo je upoznao i snimio film o trogodišnjoj djevojčici Rabiji, kojoj su ljekari morali amputirati obje noge.

Nakon stotina metara zapisa na audio i videotrakama, a kasnije i priloga u digitalnoj formi, prije dvije godine Brkić je penzionisan. Na kraju razgovora rekao je da će, iako je u penziji, raditi sve dok bude mogao. Na pitanje da li više voli raditi na televizijskim ili radijskim prilozima, odgovorio je: "Radio je moja najveća ljubav u novinarstvu".

* U znak sjećanja na doajena bosanskohercegovačkog novinarstva Saliha Brkića, koji je danas preminuo, Anadolija ponovo objavljuje razgovor koji je ovaj istaknuti novinar dao njihovoj kolegici u martu 2016. godine