Pjer i Nino Žalica o filmu Praznik rada: Bjelave su i dalje naš imaginarni komšiluk

Film Praznik rada bh. redatelja Pjera Žalice, nakon svjetske premijere na Sarajevo film festivalu konačno će se moći gledati u kinima. 

Ovim filmom Pjer Žalica zaključuje, kako kaže, svoj opus filmskih naslova koji oslikavaju uticaj nedavne historije na živote ljudi u današnjoj BiH.

Od Filma Gori Vatra iz 2003. godine, preko Amidže Idriza iz 2004, pa do nedavnog ostvarenja Koncentriši se, baba iz 2020, pa do najnovijeg Praznik rada, ovi filmovi imaju mnogo zajedničkih razloga što su postali regionalni hitovi. Kroz slatko-gorku i tragikomičnu perspektivu opisuju ljude 'iz našeg komšiluka' s kojima se lako možemo identificirati i pojave koje prepoznajemo kao dio naše frustrirajuće svakodnevice. 

U filmu Praznik rada, radnja je fokusirana na tipičnu sarajevsku mahalu, u ovom slučaju Bjelave. Ono što spaja šarolike likove je zajednička priprema za tradicionalno obilježavanje Praznika rada, uz roštilj i druženje. Ali ugodu narušava saznanje da je jedan od komšija uhapšen - optužuju ga za ratni zločin.

Jesmo li dovoljno osviješteni da sagledamo i prihvatimo istinu, ma koliko bolna ona bila - pitanje je koje odjekuje nakon gledanja Praznika rada. 

Povodom kino distribucije u BiH koja počinje 13. oktobra, na Radiju Sarajevo ugostili smo redatelja filma Pjera Žalicu, te pomoćnika redatelja i autora pjesme u flimu Antonija Ninu Žalicu. Razgovor s redateljem započinjemo pitanjem - šta je prva impresija gledatelja koji su do sada vidjeli Praznik rada?  

"Na neki način sam očekivao, ali ne u tolikoj mjeri, da su ljudi plakali. Uplakani su mi prilazili i čestitali. Plakanje u antičkom smislu rasterećenja, to je nešto što mogu doživjeti kao kompliment. Mi smo, nažalost, u takvom vremenu i prostoru gdje imamo jako puno razloga da sebi pomažemo na takav način. Odlično je da sebi možemo pomoći smijehom, ali ponekad su i suze iscjeljujuće. 

Vjerujem da se mnogi prepoznaju u tome i vide da ljudi zbog koih su pustili suzu, nisu odustali. Ne plačemo mi nad svojom sudbinom zato što je sve gotovo, nego zato što mislimo da smo zaslužili bolje. To je kao kad nas neka pjesma vrati u stanje od prije mnogo godina, tada nas nije stid da oslobodimo emocije koje ta pjesma provocira. Na primjer, kad čujem Boba Marleya, meni odmah pada snijeg, jer sam sa svoim drugom, rahmetli Edom Mulahalilovićem, uvijek slušao Boba Marleya zimi. I nije me stid emocija. Mislim da su ti uplakani ljudi koji vide moj film, plaču jer osjećaju istinitost i iskrenu emociju.

U prvoj polovici, film je prilično optimističan i duhovit, a onda se prelomi kao kost preko noge kao da ide u crnu rupu. Ali to je specifikum našeg života - mi ne želimo da prihvatimo da su stvari loše dok ne slomimo nogu", kaže Pjer Žalica. 

Film govori o vrlo realnoj situaciji: Ljudi sa kojima možda svakodnevno komumniciramo, u bliskoj su prošlosti možda učinili zločine koje treba nazvati pravim imenom. Pitamo redatelja koliko je ovaj motiv filma baziran na stvarnim slučajevima? 

"Motiv filma je propitivanja sopstvene uloge u izazovnim vremenima. To je obilježio i moj život. U mladosti sam mislio da će moj život biti nešto potpuno drugo, da će me druge stvari formirati i oblježiti, ali bilo je kako je bilo. Sa Ilidže, gdje sam živio, tramvajem sam došao u centar grada jer je to bio moj izbor i izbor mog brata. Možda je to bio posljednji tramvaj. Živio sam pod opsadom, snažno sam se opirao ratu na svaki mogući način, imao sam privilegiju da mogu snimati filmove i raditi predstave kao vid otpora, a ne bih se opirao ni da idem na front. Rat je ogroman izazov za svakog čovjeka pojedinačno i za kolektiv. 

Priča koja je u filmu nije se desila u stvarnosti, ali je ogromna šansa da se desila. Mi u filmu ne znamo da li je glavni lik zločinac ili heroj, ali znamo da on s tim ima veliki problem. Mislim da je uvijek bolje živjeti s istinom nego sa laži, i da će nam svima biti bolje ako se izgovori istina, kolikogod ona bila teška. 

Problem je da se danas sve gura u domen propagande i ako nešto nazovete zločinom, automatski vas svrstavaju na neku od strana. Ali život nije takav. Jednom kada se bude zbilja podvlačila crta, ako se to uopšte desi, bit će nam jasno koliko smo podložni manipulaciji.

Možda je u istočnim dijelovima BiH teško reći da se u Srebrenici desio genocid, ali koliko im je teško, toliko bi im bilo lakše kada bi to prvi put izgovorili. Prvo bi bilo njima lakše, a onda i cijelom društvu.

Bez ikakve namjere da izjednačavam krivicu, moja je potreba da kažem da se rat nije dešavao narodima nego pojedincima koje je rat šamarao. Svi smo bili suočeni s ogromnim izazovima. Svi smo imali porodice, ime i prezime, prijatelje, pripadali smo određenim grupama i to ne može biti jednodimenzionalno da se može svesti u bilo kakvu ideologiju i propagandu", konstatuje redatelj.

No s druge strane,  u ovom filmu se na specifičan način proslavlja koncept 'komšiluka', kao koncepta zajedništva i suprotnosti podjelama, koji je sposoban da nadživi izazove. Postoji li još uvijek takav komšiluk?

"Želim da vjerujem da to nije samo sarajevski koncept. Nadam se da svaki čovjek može na sličan način doživjeti okruženje u kojem živi ili je odrastao. Na primjer, pjeva se da nema Splita do Splita, što da ne... Za moju generaciju je specifično bilo odrastanje u mahalskom okruženju koje ne znači ništa drugo osim komšiluk. Rastao sam na Bjelavama koje su specifična mahala, a onda sam se preselio na Ilidžu koja nije mahala u tradicionalnom smislu, ali su u njoj živjeli mahalaši u najboljem smislu. 

Takav način života je s jedne strane značio donekle oduzimanje prava na intimu, ali s druge strane ogromno osjećanje topline i sigurnosti. Tu ste se osjećali opušteno i ugodno.

Moja mahala u filmu je recidiv toga, ali nažalost, ja ne znam hoće li to opstati. Danas živim u zgradi u kojoj se vrlo srdačno pozdravljam s komšinicama i komšijama, ali nisam siguran da li im znam imena. Znam, recimo, imena njihovih cuka koje izvode. Nadam se da se nismo udaljili. 

U mojoj mahali na filmu je normalno da, ako nekog uhapse, neko drugi će ipak reći - a šta ćemo s proslavom? Ne vole ljudi da im se kvari zabava, to je prirodan instinkt, i dalje smo živi", pojašnjava Pjer Žalica. 

Bjelave kao stanje duha

Pjerov brat Antonije Nino Žalica potpisuje pjesmu o Bjelavama koja obilježava ovaj film. Osim toga, radio je kao pomoćnik redatelja. Šta za njega znači rad na ovom filmu, pitamo ga. 

"Kako u filmu, tako i u mom životnom ciklusu sve počinje s Bjelavama jer je to mjesto mog odrastanja. Mjesto djetinjstva je uvijek najčarobnije. U svakom prethodnom Pjerovom filmu učestvovao sam kao brat i prijatej. Svaki njegov scenarij pročitao sam u najmanje tri verzije i uvijek bismo razgovorali o tome.  Glumio sam u njegovim predstavama, u ratu smo zajedno radili u SAGI, uvijek smo bili blizu.

Tačno prije pet godina, Pjer mi je jedne večeri dao scenarij i rekao - pročitaj ovo i sutra idemo na Bjelave. Sutradan smo otišli gore, s nama je bio i Ismar (Pjerov sin koji se bavi fotografijom  op. ur.) a Pjer je rekao - napravit ćemo film u našem dvorištu. 

Film  se dešava bukvalno na mjestu gdje smo mi igrali klikera i koje je pored Doma za djecu bez roditeljskog staranja. S njima smo odrastali i igrali se, oni su imali igralište, mi smo imali loptu. I sada, kao pomoćink redatelja, imao sam divan zadatak da pravim kasting s tom djecom, da s njima uvježbavam uloge, zajedno s kolegom Damirom Kusturom.

Cijeli rad na ovom filmu je za mene bio veoma sentimentalan. Tako je nastala i pjesma, a koliko znam, to je prva pjesma o Bjelavama. Već je film bio skoro gotov, ali nije bilo teksta za tu pjesmu. Za sat vremena sam poslao tekst. Pjesma govori iz perspektive jednog od protagonista, a to je perspektiva vrlo slična mojoj", otkriva Antonije Žalica. 

Meso kao pokretač radnje (i još mnogo toga) 

Ovaj pisac i filmski autor u filmu je ostvario i upečatljivu epizodnu ulogu mesarskog pomoćnika, koji u ključnom momentu filma protagonistima dopremi naručeno meso za roštilj. 

"Kao pomoćnik režisera sam bio slobodan da sebe predložim za ulogu koja se zove 'čovjek u krvavoj kecelji', imajući u vidu pasioniranu naklonost našeg čovjeka prema mesu i roštilju. Kada sam pročitao scenarij, jasno mi je bilo kakav je značaj lika koji će u ključnom momentu isporučiti meso. To je momenat koji pokreće radnju", uz osmijeh otkriva Antonije Žalica. 

Pjer na to dodaje: "Replika 'Elvis posl'o meso' u momentu kad se protagonisti suočavaju s tragedijom odslikava na koji način Bosanac spoznaje istinu. Nama nekad stvarno treba zabiti ekser u glavu da neke stvari shvatimo. Nakon te replike više nema dileme da li će se meso ispeći i pojesti, možda s argumentom - malo smo depresivni. Ova scena je podsjećanje na sličnu scenu iz filma Gori vatra, kada neprijatelji sjede za istim stolom i ne mogu komunicirati, a onda im konobarica na stol posluži glavušu", otkriva redatelj. 

Za kraj, Pjer Žalica nam otkriva da njegovi sljedeći projekti izlaze iz opusa na kakav smo navikli. 

"ideja da konačno povučem crtu prošlosti i da krenemo u budućnost bila je prisutna još u radu na filmu Gori vatra. Mislio sam da je to kraj. Ali kraja nema. Pitaju me kad ću prestati snmati film o ratu. A ja nemam ni jedan film o ratu, svi su mi filmovi o miru, koji ne bi bio takav kakav jeste da nije bilo rata.

Ovdje kada hodaš ulicom - to je politički stav. Život nam je izopačen i ostrašćen. A svijet oko nas tek sad postaje takav.  

Trenutno radim TV seriju koja je priča o ženi koja se sveti jer joj je sistem, pokvaretn i korumpiran, ubio muža. Drugi projekt je eventualno igrani film o ženi koja na bizaran način pokušava da vrati svoj život u red. Ni jedan od ovih projekata u svom korijenu nema rat", zaključuje Pjer Žalica razgovor za Radiosarajevo.ba.