Teatarska kritika MESS-a: Predstava 'Ivanov' - nagađanje i dosada

Na 63. teatarskom festivalu MESS izvedena je predstava Ivanov rađena po tekstu Antona Pavloviča Čehova, u režiji Paola Magellija.

U nastavku pročitajte teatarsku kritiku ove predstave koju potpisuje Emina Kovačević.

Nagađanje i dosada

Piše: Emina Kovačević

Dok se "opravdanje" za Koršunovasovo čitanje Šekspirovog Otela, koje je publika imala priliku pogledati treće noći 63. MESS-a, moglo pronaći u magičnim vizualima i koloritu glumačke igre, teško je pronaći pozitivne aspekte ove inscenacije Čehovljevog Ivanova. Na papiru, u afiši, predstava djeluje kao garantovani uspjeh – Mađeli je jedan od najvećih pozorišnih reditelja u regiji, Željka Udovčić-Pleština je jedna od najboljih dramaturginja, ansambl Narodnog pozorišta u Sarajevu čine odlični glumci, a Čehov je jedan od najvećih autora svih vremena. Šta je pošlo po zlu pa je ovaj splet superlativa rezultirao ovakvom predstavom? Pogotovo nakon uspjeha inscenacije Brehtovog Kavkaskog kruga kredom od prije nekoliko godina, oko kojeg je bio okupljen isti tim kreativaca?

Analiza same predstave ne nudi lagan odgovor na ova pitanja. Prije svega, riječ je o Čehovljevom prvom objavljenom i drugom napisanom cjelovečernjem komadu za teatar. Drama u suštini disecira i razotkriva sve nijanse naslovnog karaktera Nikolaja Ivanova, te kroz njega nudi sliku taštog društva uštogljene aristokracije koja, iz čistog nezanimanja za ljudskost, trune u dosadi. Ta letargija i apsolutni nedostatak empatije među ljudima kobni su prije svega za Ivanovljevu prvu suprugu, a zatim i za njega samoga, kada se konačno okrenu prema njegovoj unutrašnjosti. Čehovljeve aristokrate su tragikomične kreacije od kojih svaka u sebi jeste sama sebi prepreka, i presudna je za svoje tragično trajanje ili svršetak. Njihove bogate logoreje kojima nadoknađuju jezivu tišinu vlastitog unutarnjeg svijeta zapravo su Čehovljeva glavna komička sredstva. Prepoznavanje ovih karakteristika Čehovljevog pisma nije strano reditelju i dramaturginji, što se očituje u njihovim prethodnim postavkama djela istog autora.

Međutim, u ovoj inscenaciji, kao da je došlo do totalnog izostanka ikakvog suštinskog čitanja i interpretacije teksta. Postaviti Čehova integralno je izazov, ali nije neizvedivo. Da bi bilo uspješno, potrebno je raditi sa glumcima, odrediti stilski, konceptualno, dramaturški koja je osnovna ideja tog jedinstvenog uprizorenja teksta povodom kojeg je kreativni tim i okupljen. Međutim, osim manjka štriha, u ovoj inscenaciji očituje se i pomanjkanje usmjerenja, koje se manifestira u bizarnim sudaranjima i odudaranjima različitih stilova i žanrova svih elemenata predstave, od glume, preko scenografije i kostimografije, muzike... Ne postoji niti jedna uočljiva crvena nit koja se može pronaći u svim tim elementima, koja bi omogućila da se ova vrsta haosa na sceni nazove usmjereno eklektičnom.

Scenografija je minimalistična. Pozornica je upotpunosti ogoljena. Jedini elementi scenografije su zapravo rekviziti – šljokice, topovi sa konfetima, rođendanske kapice, čaša za rakiju i špil karata, izuzev dva lustera na kraju. S obzirom na to, tijela glumaca u prostoru jedini su faktori kreiranja mizanscena. Istina, pozicije glumaca u prostoru, dizajn svjetla i efektnost konfeta u pojedinim trenucima kreiraju fascinantne likovne kompozicije na sceni. Međutim, sve ono što se dešava između tih zaleđenih kadrova je itekako problematično, zbog konstantog mimoilaženja u glumačkoj igri. Krivnja za ovo ne može se pronaći niti u jednoj individualnoj glumačkoj izvedbi. Naprotiv, pojedine glumačke kreacije, primjerice uloga Maje Izetbegović, izolovane od cjeline, jesu mala glumačka remek-djela. Prije svega žanrovska, a zatim i ritmička neodređenost je glavni razlog zbog kojeg se publika često nađe u ulozi pasivnog slušatelja. Doima se kao da je ansambl prepušten sam sebi da eksperimentiše i pokušava uspostaviti partnersku igru, bez određenja čija igra je vodeća, i ko je donio prave glumačke izbore koji odgovaraju konceptu. To je možda zato što rediteljskog koncepta suštinski i nema. Ako ga je u nekoj tački procesa i bilo, nije izveden do kraja. Zbog toga čak i intrigantne epizodne uloge, poput škrte Zinaide u izvedbi Ejle Bavčić ili čak Grofa u izvedbi Zijaha A. Sokolovića, ne mogu doći do izražaja.

Ono što preostaje je borba sa publike sa praćenjem izgovorenog teksta, i saosjećanje sa replikom "Ovo je dosadno."izgovorene nekoliko puta, a koju izgovori nekoliko likova u različitim scenama. A u vremenu masovnih medija i sveopćeg poremećaja manjka pažnje, dosada je smrt pozorišta. Postavlja se pitanje da li je ideja iza ove produkcije bila napraviti dosadnu predstavu o dosadi? Da li je to bio glavni koncept? Ili nešto drugo? Šta je glavni uzročnik neuspjeha? Ostaje samo nagađanje.

Međutim, ova predstava jeste jedna od tri predstavnice bh. pozorišne produkcije na najvećem teatarskom festivalu u državi. Šta to govori o stanju u bh. pozorištu danas? I tu nam preostaje samo nagađanje, koje će možda nekada dovesti i do konstruktivnih razgovora i promjena, koje su prijeko potrebne.