Tarik Hodžić: "Bosanskog viteza" snimali i na -20°C, nesvjesno živote rizikovali, ali vrijedilo je!

Film Bosanski vitez premijerno je prikazan na 31. Sarajevo Film Festivalu u okviru takmičarskog dokumentarnog programa.

Pod rediteljskom palicom Tarika Hodžića i producenta Adnana Ćuhare, dobro poznatog tandema koji je, zajedno s Jasenkom Pašićem, napravio sjajno ostvarenje Scream for me Sarajevo, ostvarenje se snimalo šest godina, od 2019.

O procesu nastanka, zanimljivim detaljima iza kulisa, značaju jednog ovakvog ostvarenja koji spaja historiju, odnosno srednjovjekovnu Bosnu i ličnu i emotivnu priču Seada Delića, preživjelog genocida u Srebrenici, za portal Radiosarajevo.ba govorio je reditelj Hodžić.

Priznaje da je bio nervozan pred premijeru.

"Zadnjih nekoliko dana imao sam osjećaj da ću eksplodirati od iščekivanja kako će sve da primi publika. Danas sam sretan i opušten čovjek. Publika je reagovala emotivno, divno. Mi smo se lijepo zaista osjećali i nekako to je kruna jednog putovanja ovih zadnjih šest godina. Sretan sam prije svega što je svjetska premijera na Sarajevo Film Festivalu. Ovo je film o bosanskoj historiji. Film je za mene već uspio zato što smo mi u takmičarskoj selekciji i što smo imali čast da otvorimo takmičarski program. Tako da u ovom trenutku sve te neke naše dileme ili strahovi su se raspršili i danas smo opušteni", rekao je odlično raspoloženi Hodžić.

Naglasio je da je koncept ostvarenja od početka do njegovog završetka bio isti, ali da su se njihovi ciljevi konstantno pomjerali.

"Imali bismo jedan cilj, pa nakon određenog ispunjenja cilja vidimo da u priči postoji još možda neke stvari koje bi bilo važno obraditi, pa se onda taj cilj postepeno izmicao ispred nas. Mi tačno znamo šta hoćemo, šta želimo, šta osjećamo, ali kako saznajemo svaki dan neke stvari, tako nam se taj naš cilj izmiče. Bilo je, naravno problema, ali ću ja reći da je bilo puno ljepših stvari, jer ovo je zaista bio projekat koji se jednom desi u životu, da ovoliko i putujemo. Cijeli koncept je avanturistički bio i ja se nadam da je to publika osjetila za sve u kinu, da bude jedna vrsta, 'ajmo nazvati tako, intelektualne avanture, jer jako puno zemalja smo obišli u konačnici.

Netaknuti dijelovi Bosne

A obišli smo cijelu BiH, ali, način na koji smo snimali Bosnu, vidjet ćete da je to nešto malo drugačije, jer smo mi u našim snimcima imali tu drevnu Bosnu. Tražili smo dijelove ove zemlje koji su netaknuti, koji su isti kao možda prije 500 ili 600 godina. I to je možda jedna od karakteristika ovog filma", istakao je Hodžić.

Kazao je da je danas definitivno drugi čovjek kada uzme u obzir šta je sve naučio o srednjem vijeku i historiji svoje domovine.

"Svjesno sam ušao u ovaj proces, sve se to naslanjalo na prijateljstvo između mene i Seada. I Sead me uvlačio u tu historiju pričajući mi, on je bio riznica tih informacija, mene je to zanimalo. Ušao sam u taj film jer je to bila i moja potreba. To je potraga cijele ove zemlje i ovih naroda. Tako da danas kako sve vidim u odnosu prije šest godina mogu reći da sam s jedne strane fasciniran, oduševljen nekim stvarima.

S druge strane, moramo shvatiti da je ovo kompleksna, komplikovana zemlja. Ali s nekim dubokim korijenima koje sad treba lagano raspetljati. Tako da Bosna od prije šest godina i Bosna danas za mene je nešto potpuno drugo. Dosta sam optimističan čovjek i u cijelom ovom procesu ja vidim neku nadu za budućnost. Teme kojima se mi bavimo su integracijske, pa barem za početak da počnemo svi malo više pričati između sebe i da počnemo razumijevati jedni druge samo zato što smo svi isti korijeni ovdje", rekao je Hodžić.

Dodao je da je Seadu Deliću sve bilo mnogo emotivnije, jer je on čovjek kojem je pobijeno 28 članova porodice u Srebrenici. On je preživio, izbjegao u Ameriku i postao vozač kamiona. Ali PTSP ga nije popuštao. Morao je pronaći način kako da se izbori s tim, a našao ga je u proučavanju historije srednjovjekovne Bosne.

"Seadu je ovo bilo jako emotivno. Presretan je, naravno, ali smo svi generalno bili malo ošamućeni. Dugo to traje, dugo mi radimo. Ne radimo mi to što nas neko tjera, nego što želimo. Ovaj film je ujedno nastao iz ljubavi i brige prema ovoj zemlji. I sad mi želimo neku vrstu putokaza ili slično da možda olakšava generacijama iza nas da nastave se ovim baviti. Jer naša historija zaista, koliko god je u nekim momentima teška, s druge strane je zaista predivna. Tako da to treba gajiti kao jednu biljku, redovno je zalijevati i mislim da će plodovi doći već u sljedećoj generaciji", rekao je.

Snimali su na autentičnim lokacijama za koje je teško povjerovati da se nalaze u BiH.

"Svi, naprimjer, znamo za Bjelašnicu. Odemo mi, postoje turistički punktovi gdje svako ide. Ko se ikad popeo na sami vrh Bjelašnjice s autom i vozio se bukvalno vrhom gdje dolaziš do jedne kao visoravni, ti dođeš u jednu zonu koja je vanvremenska. Tu su kadrovi... Sad bih mogao igrani film snimat' gore. A cijela Bosna je takva. Često čujemo kritike kako mi smo nedovoljno infrastrukturalno razvijeni. Sreća pa nismo bolje razvijeni jer, čini mi se, prije bi uništili te ljepote. One su nekako konzervirane i samo se nadam da ćemo se dovoljno brzo opametiti prije nego što izgradimo puteve do svih njih, pa da nekako uživamo u tom potencijalu koje imamo.

Bosna je zemlja u Europi koja ima najveći broj vodopada. Pa to je prosto nevjerovatno. I da smo samo malo pametniji, da se bolje razumijemo, mislim da bi nam svima ovdje bilo puno bolje", kazao je Hodžić.

Na naše pitanje postoji li danas viteštvo danas, u modernijem smislu, Hodžić je odgovorio:

"Viteštvo je puno širiji pojam od štita i mača. U našem slučaju, Bosanski vitez govori o srednjem vijeku. Ali zašto pričamo o srednjem vijeku? Zato što su u to vrijeme bosanski vitezovi imali kodeks časti. To je vrlo jedna divna, nevjerovatna i možda neobičajena pojava u tom mračnom periodu Europe i svijeta.

Kodeks časti kod bosanskih viteza

Postoje ti podaci da, ako u toku bitke, neprijatelju padne mač, izgubi mač, bosanski vitez staje, sačeka da on uzme mač da bi se nastavili boriti. To je nevjerovatno. To je recimo ravno da neko u ovom vremenu, u svim ovim ratovima, sto postotno se pridržava, recimo, Ženevske konvencije. Nisam siguran da se iko više u ratovima  pridržava te konvencije na pravi način. Ali, ko su vitezi? Rametli Sidran je bosanski vitez. Mi imamo umjetnike koji su vitezovi. Čini mi se svaki čovjek, bez obzira čime se bavi, može da bude vitez dok god se bavi svojim poslom po najvećim mogućim standardima. I to je to viteštvo."

Smatra da se danas u svemu pravi podjela na ovim prostorima umjesto da se zbližavamo i ujedinjujemo.

"Bolje nam može biti ako se mi počnemo drugačije gledati. Scream for me Sarajevo govori o tome, o nevjerovatnoj solidarnosti ljudi u najgorijim mogućim trenucima. To je bio otpor. I u tom trenutku, to je spasilo ovu zemlju. Čini mi se mi sad u miru počinjemo gubiti onu svoju ljudskost koju smo imali.

Ali, neću biti negativan. Ja govorim o pojavama koje primjećujem, a svaki dan se paralelno oduševljavam nekim novim ljudima koje tek upoznajem i za koje vidim šta oni rade u svom polju djelovanja. Tako da mislim da nas ipak u nekoj budućnosti možda čeka neko bolje vrijeme", naglasio je Hodžić.

Dodao je da bi želio da u Bosni svi shvate da smo mi jedni drugima puno bliži nego što se to misli, da je to sve jedan narod.

"Šta može ljepša poruka biti? Nego, dnevna politika pravi problem. Dnevna politika, neke nerealne ambicije prave probleme. Eto, mi smo se bavili ovom temom i obilazili smo cijelu Bosnu. Nigdje problem nismo imali. Svugdje smo nailazili na divne ljude koji su nas dočekivali, koji su nam bili domaćini, koji su nam nudili konak po potrebi, a pritom prvi put i u životu vidimo. E, to je Bosna. To je Bosna i u srednjem vijeku. Ako smo bili nekad 'dobri Bošnjani'... Ja sam zaljubljen u ovu zemlju. S druge strane sam svjestan da je ova zemlja u problemu i da je na neki način oboljela i, vjerovatno, svi mi moramo se zajedno truditi da nađemo najbolji mogući lijek i da nam svima bude bolje", posebno je istakao je Hodžić.

Svaki put kad zaboravimo historiju, ona nam se kao bumerang vrati

Teško je, kazao je, predvidjeti može li Bosanski vitez nadmašiti uspjeh Scream for me Sarajevo iako se ne mogu porediti ni po žanru ni po tematici.

"To su dva različita projekta, apsolutno. Mada imaju i nekih zajedničkih tema. Ali nadam se da će publika prigrliti ovaj film. Nadam se da je 'Vitez' također film koji će gledati generacije i koji će možda značiti početak ili dati inspiraciju nekim novim autorima da nastave čeprkati po toj historiji. Jer, svaki put kad zaboravimo historiju, historija nam se kao bumerang vrati da bi učili neke lekcije ponovo. Tako da se nadam da će ovaj film zaživjeti i da će ga, 'ajmo prije svega reći, Bosanci i Hercegovaci prgrliti kao svoj", poručio je Hodžić.

Neophodno je, rekao je, više razumijevanja prema njegovoj branši te da ljudi najčešće smatraju da je njima sve servirano na tanjiru.

"Fillm košta, ali je i najbolji mogući medij koji može najbrže praviti korekcije u jednom društvu. Koliko su toga su naši ljudi i političari svjesni, ne znam. Uvijek mi je jedan od najljepših primjera kroz historiju bio onaj iz Drugog svjetskog rata i Winston Churchill, kada je Njemačka napala Engleze. Tada su iz Ministarstva finansija tražili od Churchilla da preusmjeri sredstva iz kulture u vojnu industriju i on odbija. Kažu mu: 'Zašto, oni nas napadaju?', a on je odgovorio: 'Šta imamo braniti ako umjetnici ostanu bez svojih sredstava, šta ćemo onda uopšte i braniti?' i to mi je možda najblistaviji primjer promišljanja jednog političara ikada u svijetu, a Churchill je zaista bio izvanredno snažna i jaka historijska ličnost. E, to je možda putokaz - u ratu smo mi bolji imali tretman i odnos bez obzira na najgore oko nas", naglasio je Hodžić.

Prisjetio se i zlatnika Kralja Tvrtka, koji se trenutno nalazi u muzeju u New Yorku.

"Taj zlatnik je dokaz levela Bosanskog kraljevstva u to vrijeme. U ratu je taj zlatnik bio na licitaciji, iz Predsjedništva su tad saznali za to i ovlastili profesora Envera Imavovića, historičara, da ode i da ga kupi. Dobio je u tom trenutku 70.000 tadašnjih maraka. Ali zlatnik je otišao negdje drugo. Šta je tu poenta? Da je neko u tom trenutku imao sluha i da je barem pokušao sačuvati dio kulturne baštine. Nisam siguran danas kada bi se desilo nešto slično, da li bi se to na taj način promišljalo. Tako da, rat koliko god nam je bio najgori i ne ponovio se, nekad pokazuje neke stvari gdje bi se mi danas trebali korigovati", istakao je Hodžić.

Otkrio nam je neka od dešavanja iza kamera, uključujući odlaske na lokacije koje su bile rizične.

"Mi smo djelomično bili toga svjesni. Naprimjer, niko od nije znao kako je biti u mećavi, a ne kako snimati u mećavi. To je rezultiralo sjajnim kadrovima. Ali dio ekipe je imao ozbiljan problem, nismo bili svjesni hoćemo li preživjeti, gubili smo dah. Mi idemo kroz taj snijeg pravimo prtinu, nespremni, nosimo opremu na leđima da bismo snimao neke kadrove koje izgledaju dobro. Seju je oluja direktno udarala u lice, on je modar bio, zaleđena brada, vide se te ledenice. I ispao je autentičan snimak srednjovjekovne Bosne", prisjetio se Hodžić.

Glavni protagonista za posljedicu je dobio smrzavanje prstiju na nogama koji su mu bili potamnili. Mećava ih je uhvatila na -20 stepeni na Bjelašnici.

"Mi snimamo i samo se nadamo da kamera nije zaledila jer više nismo bili sigurni. S druge strane odlazimo na vrh Visočice gdje Sead treba da kroči tim vrhom. Mi, prvo, nismo iskusni planinari, niti smo obučeni za to. Pritom ja snimam kadrove dronom koji su ludilo, hvata me ushićenje, a imam brigu da mogu snimiti zadnji kadar čovjekovog života, jer sekunda fali da se oklizne.

Bilo je i snimanje na zaleđenom vodopadu. Pet minuta prije kada smo došli tu je bio odron snijega i lavina, ogromi komad leda protutnjao pored nas, tad smo shvatili: 'Stani ba, možemo život izgubiti. Haj'mo mi odavdje, nema potrebe.' Kaže Sejo: 'E, ako sam došao ovdje, vaše je da postavite kameru, a moja odgovornost da ja prođem ispod, ako šta bude da znate da vi...'. I tako smo snimili taj kadar", naglasio je Hodžić.