Španski El Mundo o "Sarajevo Bluesu": Riječi koje su odoljele opsadi

Ugledni španski list El Mundo u broju od 14. aprila donosi književni prikaz Sarajevo Bluesa našeg Semezdina Mehmedinovića iz pera Marte Rebón, književnice i prevoditeljice iz Barcelone, stručnjakinje za slavenske jezike.  

Recenzija je objavljena povodom nedavnog španskog izdanja tog "najboljeg i najtačnijeg podsjetnika na opsadu Sarajeva", koji je objavljen u izdanju "Deleste Ediciones", ugledne španske izdavačke kuće specijalizirane za savremenu književnost, esejistiku i umjetničke publikacije. 

U povodu 30. godišnjice prvog izdanja, kultnu knjigu na španski je preveo istaknuti španski pisac i prevoditelj Marc Casals, s kojim je portal Radiosarajevo.ba razgovarao ovih dana.  

Svijet u ruševinama

U sjećanje na 44. mjesečnu opsadu Sarajeva i sve žrtve, kojih se prisjećamo i ovog aprila, prema autoru Semezdinu Mehmedinoviću i njegovom velikom djelu, prevoditelju Marcu Casalsu i njegovom nadahnutom radu, kao kulturnoj saradnji Bosne i Hercegovine i prijateljske Kraljevine Španije, portal Radiosarajevo.ba prenosi dijelove sjajnog teksta Marte Rebón: 

"Tamo gdje su se pjesnici pretvorili u ubice, treba biti oprezan prema metaforama: ako dim zapaljene zgrade iscrta lice Radovan Karadžić i oni koji ga posmatraju u njemu prepoznaju đavola, a ne čovjeka, tada zlo ne pripada ovom svijetu i niko za njega ne odgovara.

"Osjećam duboku sumnju prema metaforama (i ne samo zato što su se pjesnici pretvorili u ubice)", piše Semezdin Mehmedinović (Kiseljak kod Tuzle, 1960) u djelu Sarajevo Blues, koje izdavačka kuća Deleste napokon objavljuje na španskom jeziku, više od tri decenije nakon što je kružilo u opkoljenom Sarajevu kao fotokopirani pamflet od pedeset i dvije stranice.

Psihijatar Karadžić pisao je dječije stihove prije nego što je osmislio etničko čišćenje. Njegovo "siđimo u gradove da bijemo gadove" već je sadržavalo "sublimiran ratni plan". Toholj (Miroslav, književnik), romanopisac i Mehmedinovićev prijatelj, milovao je kosu njegovog sina prije nego što je stao u službu "istrebljenja cijelog jednog naroda".

Jedan saigrač s nedjeljnog fudbala maskiran je napao trolejbus kojim se autor vraćao kući. U Sarajevu je bila dovoljna čarapa na glavi da se promijeni strana — gotovo i vrsta.

Glavnina knjige napisana je između aprila i augusta 1992. godine, tokom prvih mjeseci opsade Sarajevo, najduže opsade koju je jedan glavni grad pretrpio u savremenoj historiji. Autor je planirao dati joj oblik glosara — kako otkriva razgovor koji s njim vodi prevodilac Marc Casals, uvršten na kraju knjige — ali je odustao: nametanje reda iskrivilo bi svijet pretvoren u ruševine.

Rezultat je fragmentarno pisanje, prividno jednostavno, ali razorno, u kojem se tragedija očituje u sitnicama: cigareta zamotana u smrtovnicu, staro fašističko ime ulice koje izbija ispod maltera otkinutog granatom. Kraj svijeta, upozorava autor, počinje običnim gestom: rukom mladića u uniformi koji bere ružu ne shvatajući da taj čin ima smisla samo ako je cvijet nekome namijenjen.

U međuvremenu, strane kamere "prazne sliku njenog psihološkog sadržaja i pretvaraju je u informaciju": žrtve gube ime, masakr postaje vijest, a Bernard-Henri Lévy (francuskih filozof) baca se na tlo pred objektivima kako bi slao poruke Evropi koja neće učiniti ništa.

Tokom opsade, Sarajlije su knjigama zatvarale otvore

Nasuprot tom predatorskom pogledu, fotografije Milomira Kovačevića — koje prate ovo izdanje — čine suprotno: vraćaju lice onima koje je rat sveo na broj.

Nasuprot tolikoj devastaciji, jedan događaj koji izgleda kao alegorija, a nije: tokom opsade, Sarajlije su knjigama zatvarale otvore...; jedan pjesnik je sagradio bunker od knjiga, okrunjen naslovom S Titom do pobjede; jednog komšiju spasila je marksistička biblioteka njegove supruge.

Da knjiga može spasiti život, primjećuje Mehmedinović, "kafkijanska je metafora" koja je postala stvarnost. Knjige su pokazale da mogu učiniti više od imenovanja razaranja: stati fizički između tijela i gelera."