Kulturni događaji godine | Semezdin Mehmedinović: Sarajevo ima nešto što se često podcjenjuje

Kraj godine tradicionalno je vrijeme za rekapitulaciju. Među najznačajnije kulturne događaje koji su obilježili 2025. svakako se ubraja promocija knjige Mali roman o tišini, novog djela slavnog bh. književnika Semezdina Mehmedinovića, te razgovor priređen tim povodom u nedjelju, 28. decembra, u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR). Događaj koji je nadilazio sam povod.

Piše: Faruk Vele, za Radiosarajevo.ba

Mehmedinović je o autobiografskom ostvarenju, "životu na 17 adresa u Americi", Sarajevu, novim knjigama, književnosti i jeziku, savremenicima i izazovima..., na sceni SARTR-a razgovarao s urednikom Selvedinom Avdićem. Bio je to istinski privilegij za pobornike kulture u glavnom gradu na samom kraju godine.

Trending

Ja mislim | Sejo Sušić: Kada država ignoriše vlastiti Ustav

Ponukani tom činjenicom, a uoči 2026. godine donosimo dijelove Mehmedinovićevih promišljanja.

Naglašavajući da dolazi iz književnosti, a ne iz "realnog života", Mehmedinović je pred publikom u Sarajevu – gradu u kojem je umjetnički stasavao – ponudio, "najličniji i najintimniji književni iskorak do sada".

Presretan sam zbog rada s Bojanom Hadžihalilovićem

Na početku razgovora Mehmedinović je pred sarajevskom publikom posebno istakao saradnju s Bojanom Hadžihalilovićem, grafičkim dizajnerom iz Sarajeva i kreativnim direktorom dizajnerske kompanije Fabrika. Prisjetio se njihovog upoznavanja davne 1988. godine.

Podsjećajući na, kako je rekao, "fantastične stvari" koje je Hadžihalilović uradio, uključujući važne izdavačke edicije, Mehmedinović je naglasio njegov doprinos i novom djelu.

"To je maksimum koji je ova knjiga mogla dobiti, u kojoj je važan autor, važan lik John Cage, koji ima knjigu koja se zove Tišina, na koju se ja mnogo referiram. Ta izvedenica iz Cagea dospjela je na naslovnicu. Presretan sam zapravo s tih 40 i nešto godina zajedničkog rada s Bojanom Hadžihalilovićem, koji je na neki način transformirao i sam Bybook u zadnje dvije-tri godine", naveo je Mehmedinović. 

"Meni najvažnija knjiga"

Govoreći o Malom romanu o tišini, Mehmedinović podvlači da je riječ o knjizi u kojoj snažno insistira na jeziku – jeziku koji je, kako kaže, "zamrznut" u Sarajevu 1990-ih. Jer, kako je rekao i u jednom ranijem razgovoru -  "jezik tada i danas jest otprilike razlika Sarajeva kojeg se sjeća i ovog danas".

"Ovo ne spada u knjige koje će se mnogo prevoditi. To je hibridna knjiga koja je potencijalno najvažnija – meni. Prilika da ispričam svoj život na način na koji ja želim da ga ispričam, potpuno autentično", kazao je.

Opisao je i nastanak ovog iznimnog djela, za koje već vlada veliki interes čitatelja, kao i dramatično iskustvo suočavanja s bolešću koje je pratilo njegovo pisanje. To svoje iskustvo nazvao je "potpunom posvećenošću književnosti". Priznao je da mnogo piše i da očekuje da iz Malog romana o tišini proizađe još pet ili šest knjiga. To je svojevrsni ciklus koji "izlazi iz ove knjige". U tom smislu Najavio je skori izlazak romana u Zagrebu, kao i još jedno izdanje (vjerovatno u Sarajevu) za koje je Selvedin Avdić rekao da će "sigurno biti voljeno".

"Prvi put sam pomislio: sad ja ne mogu gledati pred sobom neke velike godine. Možda bi bilo dobro da ono što sam mislio da trebam napisati – zaista napišem. Mali roman o tišini sam napisao za mjesec i po. Za dva mjeseca napisao sam tri knjige... Do tri ujutro sam završavao knjigu Dragiju Gamuzini u Zagrebu, jer sam obećao, a već u sedam sam bio na operaciji… Nisam došao iz realnog života, već doslovno iz književnosti", govorio je, uz ostao, Mehmedinović, ukazujući na "značaj književnosti" i "dokle književnost može dobaciti".

Nikada se bosanska književnost nije više prevodila

Upozorivši da "živimo u razorenom društvu u kojem se na kulturu ne izdvaja

"Kad bismo izmjerili utjecaj kulture u ovom društvu, došli bismo do fascinantnih podataka šta se dešava upravo na tom nivou, urednik, autor... Koliko sami autori ulažu u to što rade..."

Ukazuje i na jedan paradoks:

"Nikada se bosanska književnost nije prevodila koliko se prevodi sada, a nikada manje države nismo imali."

Iako je svjestan "potpune zapuštenosti kulture", vjeruje da "će ljudi koji se bave kulturom naći načina da spase kulturu".

"Kako me je Marko Vešović upisao na fakultet"

Prisjećajući se svojih početaka, Mehmedinović je podsjetio da je u Sarajevo stigao davne 1979. godine, nakon gimnazije, u namjeri da studira komparativnu književnost, jer je vjerovao da "to meni pripada".

Međutim, kako je Vojislav Maksimović, onaj "nesuđeni ratni zločinac" i kasnije prvi saradnik ratnog zločinca Radovana Karadžića, u to vrijeme primjenjivao "fočanske propise" na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, za Mehmedinovića nije bilo mjesta?! Nije prošao! Međutim, budući veliki pisac nije se mirio s tim – otišao je pravo pred profesore, odlučan da neće otići dok "ne bude upisan".

Ruka sudbine spojit će ga s "mladim Markom Vešovićem", koji je "njegove papire" odmah odnio u studentsku službu i uključio ga u kulturni život Sarajeva.

"Potom smo otišli u bife na kafu i razgovarali o poeziji", prisjećao se.

Tuzla je u njegovoj memoriji, kako kaže, potpuno iščezla, jer kad piše o djetinjstvu, to je za vrijeme sreće: "A sreća nije pogodna stvar za književnost".

Sada joj se u svojim "Tišinama" ponovo vraća. Zapravo, nije slučajno da je veliki pisac otišao tamo "gdje je ugledao sunce" kako bi ispisivao jedno od intimno njemu najvažnijih ostvarenja.

Kao što nije zaboravio da je upravo iz Tuzle ispraćan odvratnim pamfletom jednog profesora koji mu je poželio i "četničko iscrtavanje kamama po tijelu". Taj pamflet je posljednje što je pročitao piščev otac, koji je umirao od rata. Tako to biva ovdje.

O Sarajevu je nadahnuto govorio, kako o njegovim prijeratnim, predratnim i ratnim danima – do danas, kada se u njega vraća poslije gotovo četvrt stoljeća.

"Sarajevo je čudan grad. Ne radi se o milionskom gradu, mada Sarajevo ima potencijal milionskog grada. Postoji povišeni ton u zraku. Sarajevo ima nešto od velikog grada, što se često podcjenjuje u smislu da se (taj grad) pokušava oboriti. Nije slučajno povijest tog grada takva kakva je, to iz nečeg izlazi. Ne mogu reći šta je, ali ima nešto", smatra.

"Treba čitati ranog Sidrana"

Prisjećao se Mehmedinović u hladnoj decembarskoj noći i svojih prijatelja, kolega i poznanika, posebno Abdulaha Sidrana ("treba još jednom čitati ranog Sidrana"), Marka Vešovića, tog genija s nevjerovatnom posvećenošću poeziji, čiju je posljednju fotografiju snimio u staračkom domu u Nedžarićima. Govorio je i o Meši Selimoviću, njegovoj Darki, Braci Dimitrijeviću, Dervišu Sušiću, Slobodanu Blagojeviću, Bobi Albahariju...

Prisjetio se i genijalnog Benjamina Filipovića, filmskog velikana koji nas je prerano napustio.

Zajedno su radili na filmu Mizaldo, Kraj teatra, televizijskoj drami i dokumentarnom filmu iz 1994. godine.  Filipović je bio režiser, a Mehmedinović ko-režiser i scenarisa.  Htio je, kako je primijetio i Selvedin Avdić, "napraviti nešto što niko do sada nije napravio".

"Zašto nisam htio da ulazim u Vijećnicu"

Ovaj dugometražni film predstavlja "postmodernistički ispričanu metaforu o Sarajevu i spaljenoj Nacionalnoj biblioteci".

"Ja u Vijećnicu nisam htio da ulazim. Meni je neprihvatljivo bilo to da u Vijećnici, koja je biblioteka, koja je obilježila milenij, nema knjiga. Ja iz prve ruke znam koliko je činjenica spaljene biblioteke značila nešto u svijetu. Ovi naši divljaci su to ispraznili i uselili ove kofol političare, koji su nedorasli stvarnosti, izbacili su knjige iz biblioteke. Grad se nikada nije udostojio da postavi to pitanje. Zašto knjige nisu vraćene?! To je jedan od fakata koji mene sluđuje, dio problema koje imamo ovdje...", ogorčeno je konstatirao Mehmedinović, te dodao:

"Ništa ne učimo. Neprestano idemo žmireći..."

Ja sam ničiji

Govoreći o pripadnosti, veli:

"Ja sam ničiji, u Hrvatskoj su me pisali kao svog pisca, pa sam rekao da to ne rade, jer ja sam ničiji. Ono što ja pišem veći utjecaj su imali strani pisci nego domaći... Književnost koja je mene obilježila jednim dijelom jeste poljska poezija, njemačka poezija, Brecht i Beatlesi, koji su došli s amalgamom filma i svega što smo za SAD vezivali..."

Više od 20 izdanja "Sarajevo Bluesa"

Govoreći o svom "Sarajevo Bluesu", koji je po mnogima "najbolji i najtačniji podsjetnik na opsadu Sarajeva", rekao je da ga u glavnom gradu BiH izbjegavaju objavljivati jer govori o ratu, dok je u Sjedinjenim Američkim Državama doživio više od 20 izdanja. Zapravo, stalno izlaze nova izdanja ove knjige. Dio je kulturne edicije unutar kultne izdavačke kuće City Lights Books iz San Francisca.

Najbitnija vlastita knjiga

Otkrio je da piše roman u kojem propituje pitanja kopije i originala, s fokusom na Mešu Selimovića i njegovu suprugu Darku, te njenu molbu da joj se pokloni slika Ismeta Mujezinovića na kojoj je naslikana s velikim suprugom.

"Ja sam to zamislio kao najbitniju vlastitu knjigu. Šta će biti na kraju..."

Na kraju su se urednik Selvedin Avdić i Mehmedinović našalili postavljajući piscu pitanje koje mu je u Zagrebu 1995. godine, dok je čekao put za Ameriku, postavio lucidni Ozren Kebo: "Pa, dobro, Mehmedinoviću, dokle ti misliš varati cijeli svijet?"

Događaj u SARTR-u potvrdio se, kako je još u uvodu kazao direktor "Buybooka", Damir Uzunović - kao istinski kulturni događaj u Sarajevu.

Bio je to dašak svježine i ljepote kakvu samo kultura može ponuditi, ali i potvrda da samo snaga kulture može otvoriti perspektive našeg društva i možda nekog boljeg života.  

Jer, zapravo, Bosna je kultura, zaključio bi umni Dževad Karahasan.