Milomir Kovačević Strašni: Moje fotografije iz ratnog grada nisu tražile krv, nego dušu Sarajeva

U ratnom Sarajevu postojali su ljudi koji nisu nosili uniforme moći, nego uniforme nužnosti. Dok je grad gorio, oni su gasili. Dok su padale granate, oni su izlazili. Dok su drugi tražili zaklon, oni su išli prema vatri. Vatrogasci.

Dok se Bosna i Hercegovina priprema za 1. mart, Dan nezavisnosti jedine nam države, u Galeriji Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu, uveliko se radi na otvaranju izložbe "Vatrogasci u ratnom Sarajevu", autora Milomira Kovačevića Strašnog.

Ovo nije samo izložba fotografija. Ovo je arhiv povjerenja, bliskosti i svakodnevice u ratu. Strašni nije bio ratni fotograf, kako i sam voli naglasiti, već je bio fotograf u ratu. Bio je dio grada koji je bilježio ljude dok rade ono što moraju. Bez patetike. Bez senzacije. Bez distance.

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba Strašni govori zašto su upravo vatrogasci u fokusu, kako se bira selekcija iz arhive koja pamti najduži opsadu jednog grada u modernoj historiji, zašto emocija ne smije nadjačati odgovornost fotografije i zašto Sarajevo i danas nosi isti duh, uprkos svemu.

Kaže da je često tokom opsade bio s vatrogascima koji su gasili ili pokušavali ugasiti vatre nakon granatiranja.

"Dok su oni gasili, ja sam fotografirao. Oni u košuljama i patikama, ja u svojim starkama i čuvenom džemperu. I nisam to ranije posebno izdvajao, bilo je to u toj gomili fotografija. Međutim, tokom rata, jednom sam dolazio u brigadu i imam jednu kolektivnu fotografiju njih oko 150. Htio sam da krenem od te fotografije i pokušam pronaći svakoga od njih. Nažalost, to nije bilo moguće. Nema ih više pola. Vrlo je malo aktivnih, i ponekoga sretnem.

Možda nekada i uspijem, ali nema više puno ljudi koji danas znaju sve njih. Kako sam to krenuo, gledao sam arhivu i sve to, pa sam rekao sebi: 'Zašto ne napraviti nešto iz toga.'", kazao je Strašni za portal Radiosarajevo.ba.

Otkrio nam je da je u početku je bila ideja "Strašni grad. Strašni vatrogasci. Strašni fotograf".

"Tako da izložba ima tri segmenta fotografija. Jedan dobar dio posvećen je vatrogascima. Drugi dio je također vezan za vatrogasce, ali vidimo grad koji gori, koji je spaljen. Imaju još dvije fotografije. Na jednoj je moja sjenka, a na drugoj kasarna.

Mislio sam staviti više, ali nemamo previše prostora, ni ramova. Ne može se sve staviti, morali smo napraviti selekciju. O ovome smo počeli govoriti još prošle godine. Kako je bila smjena u Bosanskom kulturnom centru, promjena direktora i sve to, nije se moglo zakonski dok se ne riješi uprava.

Pričali smo da to bude za 25. novembar, ali nije išlo. Onda su me zvali odmah u novoj godini, kad je sve sređeno, i rekli: 'Hajde da napravimo izložbu za Dan nezavisnosti.' Taman, rekao sam. Tako smo se dogovorili i eto, ja sam u Sarajevu", istakao je Strašni.

Sve mi je pred očima, svaka fotografija budi sjećanja

Teško je, dodao je, izabrati fotografije za izložbu, od mnoštva njih.

"Prvo, znaš koliko imaš panorama, koliko imaš ramova. Kažu mi: 'Slomljeno je pet ramova.' To meni znači da odmah moram izbaciti toliko fotografija. Ostalo je samo 25 malih. Onda smo posudili još deset ramova. Počeli smo slagati, pa vidjeti šta fali. Znam gdje još ima ramova, pa se snalazimo. Teško je napraviti selekciju, posebno zbog prostora, panorama zahtijeva poseban tretman. Ali kad se krene, napravi se. Imamo cijeli dan za postavku", s osmijehom je kazao Strašni za portal Radiosarajevo.ba.

Na pitanje koliko mu je emotivno teško svaki put iznova otvarati arhive, gledati fotografije iz ratnog Sarajeva, Strašni je odgovorio:

"Nije da nije emotivno, ali imam to svakodnevno pred očima. Svaka fotografija budi sjećanja, emocije, ali nisam neko ko se ponovo traumatizira. Iz svake situacije pokušavam izvući najbolje. Dok se radilo, svaka fotografija je snimana svjesno, puni format, s pažnjom. Tu ima puno posla, nema puno vremena za emocije. Moraš biti skoncentrisan na rad."

Dodao je da su značenja formulacija riječi "ratni fotograf" i "fotograf u ratu" drugačija.

"Nisam trčao za senzacijama. A 'senzacija' je bilo na svakom ćošku. Nisam to radio da bih prodavao, da bih živio od toga ili pravio bizarne fotografije da bih nekoga zadovoljio. Radio sam svoje. Svaka fotografija mora biti kako treba. Bio je rat, bilo je teško, ali nema mutnih, nepromišljenih fotografija. Sve je rađeno svjesno.

Osim jedne serije s Titove ulice, kada je pala granata. Auto je palo pored mene. Bio sam u šoku i snimio cijeli film. I opet su fotografije dobre. Držao sam do fotografske etike, profesije i tehnike. Nisam radio fotografije koje šokiraju radi prodaje. Moje fotografije su mirnije, ali dublje i iskrenije. Više sam se skoncentrisao da bilježim stvarni život. Bio sam dio tog grada, tih ljudi, i neka sjena. I ja sam živio u istom uslovima kao i svi ostali, proživio sam sve kao i ostali, tako da sam mogao na najbolji način osjetiti dušu i duh Sarajeva. Ljudi su mi vjerovali jer sam bio dio njih, živio sam isto kao i oni. Zato se na fotografijama vidi duša Sarajeva", istakao je Milomir Kovačević Strašni.

Rekao je i da se zna kakve fotografije trebaju za Zapad, a to su one sa što više krvi, iz mrtvačnica, one koje se dobro prodaju. Jer trebaju da ih šokiraju. On to nije radio.

Iako je napravio sjajne radove i poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, fotografije ratnog Sarajeva, ljudi u ovom gradu, njihovih patnji i malih sreća uvijek su asocijacija na na Strašnog. To mu, rekao je, ne smeta.

"Da mi smeta, ne bih izlagao te radove. Da nisam to radio tada, danas ne bi postojalo. Bitno je da je ostalo zabilježeno. Radio sam puno različitih serija, izložbi. Teško je to ukomponovati. Možda je nekim ljudima i teško shvatiti koliko seže ta ljudska, fotografska potreba. Snimao sam sve što se dešavalo, život. Bilo je i leševa i ranjenih osoba... Nekad su to bile i reportaže za novine. A nekad me zaustave ljudi i pitaju: 'Možeš li me slikati?' Bila je u meni i iskonska fotografska potreba da radim izložbe. Sve je to bilo promišljeno, tematski zaokruženo. Izložbe su bile sa svijećama, bilo je i performansa. A niko to nije plaćao, to je bio čisti ljudski, fotografski angažman i umjetnost", ispričao je naš sagovornik.

Kako građani Sarajeva nisu u ratu imali struje, odnosno ponekad, na kratko, tako je i Strašni "trčao" tamo gdje je bilo, a sve kako bi mogao razviti fotografije sa filma.

"Takva su pravila bila. Nema struje - nema laboratorije. Radio sam danju, ali samo ako ima sunca. Morao sam zamračiti prostoriju i napraviti rupu da svjetlo ulazi tamo gdje treba", kazao je Kovačević uz poseban naglasak da je i danas ostao vjeran analognom načinu fotografije i njihove izrade.

I one koje će biti sada izložene u BKC-u su ručno, laboratorijski rađene. Kao nekad.

Strašni već odavno živi na relaciji Sarajevo-Pariz, a u rodni grad, kako nam je rekao, dolazi uglavnom kada ima projekata. A te stare, ratne fotografije teške su za izraditi danas.

"Pošto nije bilo vode za pranje kako treba, pa kad rokne ili granata ili nešto, pa se prašina uhvati...  E sad se to treba retuširati. A to je tako težak posao. Dođe moment da danima ne mogu ništa jer je naporno i za oči", kazao je pa još veli: "Imam ovdje mali stan, ali mi fali laboratorija. Volim raditi, volim se kretati. A dok se ljudi sjećaju i dok ima interesa... To je važno."

On je svjestan, rekao je za portal Radiosarajevo.ba, značaja onoga što je napravio i što pravi.

"Ali, nisu svjesne institucije, koje trebaju plaćati, finansirati. Da ja nisam ovakav kakav jesam, ne bi ovoga ničega bilo. To je žalosno što se ne brinemo o onome što je naše. Ali, šta ćemo? Tako je uvijek bilo. Zato možda i uspijemo, jer u startu moramo sami misliti, snalaziti se, ne oslanjati se", smatra Strašni.

Tokom opsade grada nije nikada spustio svoj aparat. Gdje god je išao, njega je nosio. Ali u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba prisjetio se šta nije fotografirao jer je bila zabrana izlaska. Odnosno vojska je blokirala grad.

"Jedini nisam fotografirao kada su hapsili Cacu (Mušan Topalović, op.a.) i Ćelu (Ismet Bajramović, op.a.), jer nismo smjeli izaći. Bio je blokiran grad, ne smiješ izaći. Možda bi neko i pustio, možda i ne bi, ali... Nisam ni pokušavao, kad je vojska u pitanju... A, inače je uvijek aparat bio sa mnom. Ali ne ide se glavom kroz zid. Zna se šta se može snimiti, šta ne može. Drugo je sad etika. Ne koristiš mizeriju ljudi. Moraš imati poštovanja.

Ali, radiš u novinama i hroničar si jednog vremena, kao što sam ja bio, to je poziv. Moraš nekad slikati i leševe i ranjene. Bio sam i po dženazama i po sahranama. Ali, takva su bila vremena da su i ljudi bili svjesni važnosti. Nisi morao, ali to je bila tvoja dužnost. Kao što su vatrogasci svoje radili, doktori svoje, tako sam i ja svoje", iskreno će Strašni za portal Radiosarajevo.ba.

A kada je bio na terenu s vatrogascima, Strašni je rekao da tu nije bilo puno filozofije.

"Oni rade svoj posao, ja svoj. To nije ni hrabrost ni ludost, to je, nazovimo, racionalost. Dužnost", naglasio je.

Osvrnuo se i na život u Francuskoj, Parizu, i kako publika tamo reaguje na njegove radove.

"Dok sam još tamo, dobro je, još me trpe. Imao sam sreću da radim s velikim ljudima bez kompleksa. Najvećim. U početku su htjeli da pokažu autora i temu. Interesovali su ih Sarajevo i rat, interesovao ih je i način na koji radim. Najveću nagradu u Francuskoj dobio sam za fotografije zatvora koje sam radio prije rata. Predstavljao sam i Francusku u New Yorku. I danas kad ljudi vide te fotke 'otkidaju'. A ja sam morao bježati tada s posla da bih snimio te fotografije", kroz smijeh se prisjetio Strašni.

Nisam ni dinara imao

Fotkao je, dodao je, kasnije i Pariz po noći, Louvre, kafanice...

"Imao sam nekih sreća da sam dobio neke prostore, velike, po 300 kvadratnih metara, da mogu izlagati po 200 ili 300 fotki. Da počnem od nule. Jer nisam imao ništa tada. Apsolutno ništa. Dinara nisam imao. Ali nakon 20-tak dana, ja sam sve napravio. Vole ljudi vidjeti kad neko hoće da radi, da ima volju, pogotovo kad ima šta pokazati da je njima interesantno. A, onda su me malo i prisvojili", ispričao je Strašni za portal Radiosarajevo.ba.

Ipak, generalna kultura, dodao je, u Francuskoj i samom Parizu je na većem nivou.

"Ljudi se razumiju u sve, pogotovo kada je riječ o analognoj fotografiji. To mnogo više cijene. A ovdje slabo ko vidi razliku. Analogna fotografija danas je postala luksuz, preskupa je, ali ima svoju publiku. Radim ono što volim - groblja, noćni Pariz, kafanice. Sve što ne donosi pare, ali donosi slobodu. I to je najvažnije", zaključio je Strašni za portal Radiosarajevo.ba.