Mehmedinovićev Sarajevo Blues objavljen u Španiji: Šamar svima koji nisu dovoljno glasno rekli dosta

U izdanju "Deleste Ediciones", ugledne španske izdavačke kuće specijalizirane za savremenu književnost, esejistiku i umjetničke publikacije, ovih dana objavljen je Sarajevo Blues, kultna knjiga našeg Semezdina Mehmedinovića.

Po mnogima, "najbolji i najtačniji podsjetnik na opsadu Sarajeva", na španski jezik preveo je istaknuti pisac i prevoditelj Marc Casals, koji je u svojim javnim nastupima često isticao da voli prevoditi Mehmedinovića.

Na naslovnici španskog izdanja istaknuta je dojmljiva fotografija još jednog našeg velikana, Milomira Kovačevića - Strašnog.

Veliki uspjeh

Prijevod Sarajevo Bluesa dolazi nakon velikog uspjeha knjige Diarios del olvido ili Dnevnik zaborava (Deleste, 2024), kod nas objavljene pod naslovom Me'med, crvena bandana i pahuljica, a koja je doživjela veliki uspjeh u Sjedinjenim Američkim Državama.

Španski izdavač podsjeća da je Sarajevo Blues objavljen prije tačno 30 godina, te da je ovo djelo postalo simbol otpora i ljepote, te da je hvaljeno od velikana poput Susan Sontag i Paula Austera.

"Autor bilježi svakodnevni život pod bombama i mecima, iz intimne i suzdržane perspektive. Riječ je o tekstu koji je istovremeno sirov i suptilan, pretvarajući ratne prizore i geste strašne svakodnevice u melanholičan i postojan pjev — pravi sarajevski blues", navodi španski izdavač.

Ovim povodom Gema Monlleo, španska književna kritičarka, esejistica i autorica iz Barcelone, napisala je divan prikaz za Revista Detour, španski književni magazin koji se fokusira na savremenu književnost, film, filozofiju i kulturnu kritiku.

Dijelove ove recenzije prenosimo čitateljima portala Radiosarajevo.ba:

"Neke knjige nikada nisu trebale biti napisane, ili barem ne kao svjedočanstvo, nego kao fikcija. Sarajevo Blues je jedna od njih. Između aprila 1992. i februara 1996, tokom 1.430 dana opsade Sarajeva u ratu u Bosni (najduža opsada jednog grada u historiji modernog ratovanja: 11.541 mrtvih, 50.000 ranjenih, 329 granata dnevno na grad), Semezdin Mehmedinović napisao je tekstove sabrane u ovoj knjizi", navodi autorica.

To su, podsjeća, tekstovi (fragmenti, mikroeseji, pjesme) koji spajaju svjedočenje i otpor, političko-društveno-moralni kataklizam i ličnu snagu; tekstovi trag–pukotina–brazda–ožiljak koji oslikavaju grad raspolovljen na dva dijela i njegove stanovnike jednako rastrgnute, nad kojima se nadvijaju gavranovi snajperskih nišana ("Rat je mitsko vrijeme. Svijet se polarizira i pozicije postaju jasne. Sve je jasno kao u univerzumu djetinjstva.").

"Pišem nevoljko o vlastitom gubitku"

"Dok čitam Sarajevo Blues, prisjećam se knjige Dnevnici zaborava, prvog Mehmedinovićevog djela koje sam čitala, i sada mnogo bolje razumijem ono što je tamo zapisano. Pisac koji je 25 godina živio u Sjedinjenim Američkim Državama i pisao o svojoj bolesti, hipohondriji i ponovnom uspostavljanju odnosa sa sinom, zapravo je 'sin' ne samo autora Sarajevo Bluesa, nego prije svega čovjeka koji je proživio, patio i izdržao opsadu grada", navodi autorica.

Autorica dalje u Sarajevo Bluesu najviše ističe Mehmedinovićev ton: odmjerenost i distanca u bijesu, strahu i boli, te naročito lucidnost vlastite nemoći ("i strah od smrti zimi / dok se odjeća njiše na žici / i puckaju ukočena rebra / potkošulje").

"Fragmenti, stihovi, nedatirani dnevnik – kartografija zime ("snijeg će prekriti grad, kao što je rat prekrio vrijeme"), smrti, pucnjeva, kratera, solidarnosti i stalnog kolebanja između nade i beznađa. Tekstovi kao izlaz ("pišem nevoljko o vlastitom gubitku, ali iz duboke unutrašnje potrebe") i kao sidro spasa – ponekad doslovno, na barikadama ili zazidanim prozorima ("kad padne kasetna bomba, knjige su poput mreže koja zaustavlja gelere")", ističe autorica.

Tekstovi u kojima ne odjekuju samo motorne pile s planina nego i nebo koje ne odgovara ni na čije molitve ("i još mnogo slika obilježenih ludilom / ako ih posmatra pogled odozgo").

"To su tekstovi bez metafora, ogoljeni do krajnje preciznosti ("Razgovaramo. Odjednom granata pada blizu i osoba koja je govorila, prekinuta na pola rečenice, kaže: 'Eto vidiš.' Kao da eksplozija potvrđuje njene misli"), ali u kojima humor – crni, precizan ili apsurdan – ipak opstaje ("ko je pogledao smrti u oči / može se malo našaliti s njom"). Rat koji Mehmedinović prikazuje nije front, nego rat civila: gladnih, promrzlih, usamljenih ("Prelazim jezikom preko zuba i osjetim ženski karmin. Niko ne plače. Šutim. Mačka preskače sjenu minareta"). Grad i ljudi su podjednako slomljeni, postoje kao sjenke u 'četvrtoj dimenziji', gradeći veze koje su istovremeno snažne i rasute ("jedinstvo vremena je razbijeno")", ističe se.

Svi oni koji su rat gledali na televiziji

Hiperrealizam knjige ponekad djeluje kao nadrealizam – ali to je samo svijest pisca koji bilježi raspad svijeta ("živimo u prostoru preopterećenom historijom").

"Pogled u užas – s ulice, kroz prozor, iz automobila, iz doma, iz razorene biblioteke ili kroz maglu. Mehmedinović ne izbjegava ni pogled na 'drugog': nekadašnjeg prijatelja, neprijatelja, vojnika koji potpisuje granatu, zapadnog novinara ili intelektualca koji šuti. Uz tekstove stoje crno-bijele fotografije Milomira Kovačevića. Njihova ljepota je gotovo oksimoron u odnosu na sadržaj knjige. Likovi – živi ili mrtvi – zadržavaju dostojanstvo među ruševinama, praznim ulicama i razbijenim izlozima ("gavran je sletio na moj sto / i rekao ljudskim glasom: / 17. maja u Sarajevu / trešnje će biti zrele / čuo sam / i čekam")", navodi autorica, te zaključuje:

"Sarajevo Blues je čisti književni aktivizam – šamar sjećanja svima koji su rat gledali na televiziji i možda nisu dovoljno glasno rekli 'dosta'. Mehmedinović u razgovoru s Marcom Casalsom podsjeća da je Sarajevo 'imalo simpatiju svijeta, ali neprijateljstvo političara', i u toj rečenici leži i naša zajednička odgovornost. Fragmentarna poput samog grada, knjiga je kolaž ruševine i opstanka, adrenalina i odlučnosti da se živi, jeze i pamćenja. Ona je i optužnica protiv nasilja i pohvala umjetnosti kao prostora otpora".

Autorca završavam ovu recenziju stihovima koji su je, kako je navela, najviše potresli:

Sarajevo

Jednom sam napisao

da svaka pjesma o Sarajevu

mora mirisati na onaj papir

u koji su trgovci nekad umotavali narandže.

S otisnutom linijom na šuškavom papiru,

s prolaznikom koji hoda po toj liniji

i naboranim minaretima.

Sada je grad natečen, razgrađen.

Sarajevo liči na postmodernu umjetničku instalaciju

fantastičnih razmjera.

Ima toliko patnje, toliko jeftinih emocija,

ali niko ne plače.

Smrt je opća, i vulgarnost također.

Ništa više nije važno.

Kraj svijeta počinje običnim gestom:

pokretom ruke

mladića u vojnoj uniformi

koji ubere ružu i odnese je.

Nikada mu neće postati jasno

da branje ruže ima smisla

samo ako je namijenjena nekome.