Izložba grafika i Činčila jam session u Historijskom muzeju (FOTO)

Historijski muzej BiH bio je jedna od 2000 kulturnih institucija širom Evrope koja se priključila obilježavanju Evropske noći muzeja. 

Tim povodom, sinoć je u ovom muzeju u Sarajevu održano otvaranje izložbe Denisa Fejzića "Bosanski hram (objasni mi pakao)", nakon čega je uslijedio i Činčila Jam Session.

 U našoj fotogaleriji pogledajte kako je to izgledalo, a u nastavku pročitajte kritički osvrt na izložbu Denisa Fejzića koju i u narednim danima možete pogledati u Historijskom muzeju: 

Naslanjajući se na simbolističku estetiku ružnog, na gotske priče Edgara Allana Poa, ili na ljepotu bizarnog Danis Fejzić nas uvodi u svoje opsesivne svjetove crne i sive, bijele i, vrlo rijetko, zelene boje. Pišem opsesivne svjetove jer bez prave opsesije ni nema prave umjetnosti. Samo ono što te proganja u snu i na javi može postati osnovica na kojoj ćeš izgraditi svoju poetiku, svoj stil, i započeti svoju umjetničku priču.

Grafike Danisa Fejzića dobrano odstupaju od nekih utvrđenih kanona bh. grafike, barem ako upotrijebim svoje skromno znanje o istoj, tako da kod njega nema konja, nema motiva sa starih bosankih kuća, kapija, zvekira, cvijeća na prozoru, kod njega su motivi i teme drukčijeg spektra. Onog spektra koji se diči tamnim nijansama boja i značenja.

Estetika bizarnog, ružnog, raspadnutog, defragmentiranog ljudskog i životinjskog tijela, čudesno ukrštanje ljudi i životinja – krilo leptira i odvratno zubalo, zatim motiv grotesknog crva, prizori deformisanog ljudskog tijela, detalji koji govore o propasti tkiva i starenju, judeo-kršćanski i islamski simboli u neobičnim semantičkim kombinacijama, sve to naseljava ove grafike na vrlo uvjerljiv i snažan način.

Jedno od bitnijih čitanja ovih grafika su upravo religijski simboli, njihovo spajanje s panteističkim elementima, i stvaranje sasvim novih značenja, pa onda dolazimo do neizbježnog pojma identitetâ. Ovdje se identiteti prožimaju i stvaraju onaj prastari identitet u kojem je sve Jedno i za koji možemo upotrijebiti Mahmutćehajićev termin „jedinstvo u različitosti“. Radi se o scenama rajske slike svijeta koji se raspao, atomizirao do neviđenih dimenzija, i pri tome se deformisao podložan vremenu kao vrhovnom sudiji. 

Religijski simboli se stapaju sa ljudskim i životinjskim detaljima i proizvode taj novi kvalitet kao u Kamenom spavaču Maka Dizdara, tako da ovdje možemo govoriti o onom što se zove krislam, želja da se ove dvije religije stope u jednu, ali kod Fejzića se tu ne radi o nekoj političkoj namjeri. Njegova želja dolazi iz mitske dimenzije, iz sna, iz nadrealnih projekcija naše stvarnosti i shvatanja prošlosti kao skladišta punih, a ne praznih označitelja. Fejzić ovim želi ukazati na našu tradiciju u kojoj se ove dvije ili tri religije nalaze u neprestalnom prožimanju, bez obzira na sve povijesne antagonizme, koji su prvenstveno odraz borbe za teritorijama i moći, koji je vješto upakovan u navodni rat religija.

Druga stavka ovih grafika jeste ljudsko tijelo. Propast ljudskog tijela, njegovo vremensko deformisanje, bujanje zloćudnog tkiva, starenje kao proces koji nas neće pročistiti, nego nam samo obećava džinovsku patnju ili „tvarnu muku“ kako je napisao Mak Dizdar u pesmi Sunčani Hristos. Ova sklonost ka prizorima raspadanja plus raznolike amorfne ili geometrijske forme, fetalni oblici, ili nešto što može ličiti na snimke metastaza koje zahvataju letirovo krilo, može značiti zasićenost lijepim i savršenim oblicima. Želju da se sve razori da bi se iz toga izgradio novi pogled na svijet, naravno mislim na razaranje u umjetničkom smislu.

Zato su grafike Danisa Fejzića značajne i dragocjene jer se postavljaju kao protivteža prividnom svijetu ljepote i klasičnih oblika, koji treba da izazovu oduševljenje u oku posmatrača. Zato je tu onaj groteskni, pomalo i biblijski, debeli crv koji baulja ovim grafikama da bi nagovjestio mračne slojeve koji su nanešeni na ove grafike. Jer se samo u mraku najbolje vidi bilo kakav trag svjetla. A to je već dovoljno za dobru umjetnost. Da nasluti sićušan oblik nade koji tek treba da dođe.