Idna Bučo pred premijeru: Najveća radost ovog poziva je stalno otkrivanje novih slojeva sebe

Od prvih nastupa do sve zahtjevnijih solističkih uloga, Idna Bučo svoj umjetnički put gradi postepeno, kroz rad, disciplinu i iskustvo na sceni.

Publika Narodnog pozorišta Sarajevo večeras, 28. aprila, gledat će je u premijernom opernom diptihu Cavalleria rusticana i Gianni Schicchi, čarobnom projektu koji u jednoj večeri spaja tragediju i komediju, strast i ironiju.

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba Idna Bučo govori o razvoju od debija do danas, vrlo otvoreno i o izazovima mladih opernih umjetnika u Bosni i Hercegovini, važnosti kontinuiteta rada te posebnoj čari poziva koji omogućava da na sceni budemo i ono što u svakodnevnom životu nismo.

S obzirom na to da je naša sagovornica već ostvarila nekoliko zapaženih uloga u Narodnom pozorištu u Sarajevu, pitamo je kako vidi svoj razvoj od debija do danas?


Vrijedne lekcije opernog svijeta

"Kao kontinuiran proces učenja kroz praksu. Imala sam sreću da još tokom studija dobijem priliku učestvovati u produkcijama Narodnog pozorišta u Sarajevu, što mi je omogućilo da vrlo rano uđem u svijet opere i steknem vrijedno scensko iskustvo. Svaka nova uloga i svaki nastup sa sobom nose jedinstvene izazove i zahtjeve koje je potrebno prevazilaziti. Upravo kroz te procese osjećam vlastiti napredak, ne samo u tehničkom smislu, već i u sigurnosti na sceni i razumijevanju uloga koje tumačim. Smatram da je taj razvoj postepen i prirodan, te da se najviše gradi kroz konkretno iskustvo i rad na sceni", kazuje nam Bučo.

Nastupala je i kao solistica sa Sarajevskom filharmonijom, uključujući i izvođenje Mahlerove Četvrte simfonije. Koliko su joj ta koncertna iskustva pomogla u operi?


"Izvođenje Četvrte simfonije Gustava Mahlera sa Sarajevskom filharmonijom za mene je bilo posebno i izuzetno značajno iskustvo. Bila mi je velika čast sarađivati s dirigentom Evanom Alexisom Christom, kao i raditi sa Sarajevskim filharmonijskim orkestrom. Koncertna iskustva su mi uveliko pomogla u umjetničkom razvoju i afirmaciji, ne samo u čisto muzičkom smislu već i u ukupnom scenskom i izvođačkom izrazu. Smatram da takva iskustva imaju značajan utjecaj i na operno izvođenje, jer doprinose većoj sigurnosti, muzikalnosti i cjelokupnoj interpretativnoj zrelosti", nastavlja naša sagovornica.

U tom kontekstu, a kako je radila s brojnim renomiranim pedagozima i umjetnicima, pitamo je i postoji li neki savjet ili lekcija koja joj je posebno ostala "urezana" u sjećanje?


"Imala sam priliku raditi sa brojnim renomiranim pedagozima i umjetnicima kroz različite radionice i seminare, gdje sam imala priliku usvajati vrijedna znanja i savjete. Ipak, ne bih mogla izdvojiti jedan konkretan savjet kao presudan, jer se mnogo toga kroz vrijeme ponavlja i dobija puni smisao tek kroz različite pristupe i situacije. Izdvojila bih da je ponekad važno čuti istu uputu na različite načine, jer se tek tada ona zaista usvoji i postane dio vlastitog razumijevanja. Kroz takva iskustva shvatila sam koliko je proces učenja postepen i individualan, te da razvoj nije rezultat jednog trenutka ili jedne lekcije, već dugotrajan i ličan proces koji se gradi kroz kontinuirani rad i iskustvo", primjećuje Bučo.

Nastavljamo dalje plovidbom kroz svijet opere te smo je zamolili da nam otkrije tajne pristupanju liku u ovom vrhuncu scenske umjetnosti, da li to radi više intuitivno ili analitički?


"Više se oslanjam na analitički pristup u izgradnji lika, koji smatram temeljem svake ozbiljne interpretacije. Proces započinjem detaljnim proučavanjem partiture i teksta, zatim dramaturškog konteksta djela te odnosa između likova. Na taj način lik sagledavam unutar šire muzičko-dramaturške cjeline i gradim njegovu unutrašnju logiku. Tek kada je taj sloj stabilan, dolazi intuitivni dio rada, koji se prirodno nadograđuje i omogućava slobodu u scenskoj interpretaciji. Za mene ta dva pristupa nisu odvojena, nego se nadopunjuju, ali je analiza uvijek polazna tačka bez koje je teško izgraditi uvjerljiv i zaokružen scenski lik", impresionira odgovorom naša sagovornica.

Večerašnja premijera opernog diptiha Cavalleria rusticana; Gianni Schicchi donosi dvije potpuno različite atmosfere, tragediju i komediju. Kako Idna Bučo doživljavaš taj kontrast i koliko je izazovno u okviru jedne večeri "prebaciti" se iz svijeta strasti, ljubomore i tragedije u ironiju i humor?


"Premijera opernog diptiha Cavalleria rusticana i Gianni Schicchi za mene predstavlja vrlo zanimljiv i zahtjevan umjetnički kontrast, jer u jednoj večeri spaja dva potpuno različita muzička i dramska svijeta. U Cavalleriji rusticana dominira izražena emocionalna napetost i intenzivne strasti, pri čemu se odnosi među likovima razvijaju ka snažnom i neizbježnom dramskom raspletu. Gianni Schicchi donosi potpuno drugačiji estetski i scenski pristup, obilježen komičnim karakterom i izraženom preciznošću scenske igre, gdje je naglasak na reakciji i ansamblskom djelovanju. Taj prelazak između dva različita muzičko-dramska izraza zahtijeva visok stepen izvođačke fleksibilnosti, budući da je u kratkom vremenskom okviru potrebno u potpunosti transformisati interpretativni i emocionalni pristup, što ovaj diptih čini posebno zahtjevnim i umjetnički uzbudljivim iskustvom", komentira ona.

Priča o jugu i sjeveru

Stoga je pitamo kako vidi ideju ovog diptiha kao priče o "jugu i sjeveru", odnosno o strasti nasuprot racionalnosti, na što odgovara: "Ideja diptiha kao susreta 'juga i sjevera', odnosno strasti i racionalnosti, za mene je vrlo zanimljiva kao dramaturški okvir, jer se ove dvije opere prirodno razlikuju po izrazu i energiji. U tom smislu, 'jug i sjever' može se razumjeti kao kontrast dva pristupa temama ljudskim slabostima, odnosima i emocijama, ali ostvaren kroz potpuno različit scenski i stilski izraz. U Cavalleriji rusticana to dolazi kroz izraženu emocionalnu napetost i tragičan razvoj odnosa, dok Gianni Schicchi temeljnu dramsku situaciju oblikuje kroz komičan, brži i precizniji scenski tok u kojem dominiraju ansamblska igra i ironija situacije."

Umjetnost u našoj zemlji uvijek je bila jedan od stubova svjetlosti, no institucionalni opstanak unutar ovog sistema izniman je izazov. Koliko je danas mladim opernim pjevačima u BiH teško pronaći prostor za razvoj i kontinuitet rada?


"Mladim opernim pjevačima u Bosni i Hercegovini danas je prilično izazovno pronaći prostor za kontinuiran razvoj, prije svega zbog ograničenih mogućnosti i nedovoljne sistemske podrške koja je potrebna za stabilno usavršavanje i profesionalno formiranje", otvoreno govori solistica Bučo, pa nastavlja: "Mladi umjetnici trebaju kontinuitet u radu, praksu i prilike koje omogućavaju stalno scensko iskustvo i razvoj, jer se upravo kroz to gradi profesionalni identitet. U postojećim uslovima, mnogo toga zavisi od individualne inicijative i spremnosti da se svaka dostupna prilika maksimalno iskoristi."

Priupitat ćemo je i, u duhu te priče, šta nju danas, iskreno, najviše raduje u ovom pozivu?

"Ono što me danas najviše raduje u ovom pozivu jeste upravo mogućnost da kroz različite uloge budemo i ono što nismo u svakodnevnom životu te da pronalazimo i istražujemo emocije i osobine koje nam možda nisu bliske privatno. Smatram da je upravo u tome posebna čar ovog poziva, u stalnom otkrivanju, igri i pronalaženju novih slojeva izraza koje na sceni možemo ispoljiti na potpuno drugačiji način nego u stvarnom životu", priča nam Idna Bučo.

Kako sačuvati i glas i emociju?

Kako izgleda njen "reset" nakon intenzivne predstave i postoji li neka muzika koju privatno sluša, a koju ljudi ne bi očekivali od operne pjevačice?


"Nakon intenzivne predstave 'reset' za mene prije svega znači kvalitetan san i potpuni fizički i mentalni odmor, jer tek tada tijelo i glas mogu da se u potpunosti oporave nakon zahtjevnog perioda rada. Privatno slušam vrlo raznoliku muziku i ne ograničavam se isključivo na klasični repertoar", odgovara.

Koliko je teško sačuvati sebe – glas i emociju – u ovom poslu?

"U operi je to stalno prisutno pitanje, jer je glas direktno povezan s ličnošću i emotivnim stanjem izvođača. Očuvanje sebe u ovom poslu prije svega znači dobru ravnotežu između rada i odmora. Glas zahtijeva disciplinu, kontinuitet i pažnju, ali i vrijeme za regeneraciju. Kao jedini živi instrument, izložen je različitim faktorima koji utiču na stanje vokalnog aparata, zbog čega je važno biti svjestan vlastitog tijela i odnositi se prema njemu pažljivo i odgovorno. Na kraju, smatram da se briga o sebi u ovom poslu svodi na stalno slušanje vlastitog tijela i glasa, kao i na svijest da je odmor jednako važan dio procesa kao i sam rad", zaključuje solistica Idna Bučo u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.