Elvedin Nezirović: "Sandro" je roman o jednoj generaciji koju je obilježila brutalnost rata

Sandro. Novi roman veoma plodnog i sve značajnijeg mostarskog pisca Elvedina Nezirovića (1976.) sutra, četvrtak, 5. septembra, bit će promoviran u Pavarotti centru Mostaru.

Razgovarao: Faruk Vele, za Radiosarajevo.ba

Ostvarenje za kojeg je naš velikan, Semezdin Mehedinović, autor kultnog „Sarajevo Bluesa“ napisao da je najznačajnije Nezirovićevo djelo, već izaziva pažnju i izvan naše zemlje.

Povodom mostarske promocije sa Nezirovićem razgovaramo o novoj knjizi, Mostaru i Hercegovini, nacionalizmu i izazovima u kojima živimo...

Radiosarajevo.ba: Gospodine Nezirović, u četvrtak, 5. septembra, u Mostaru bit će održana promocija Vašeg novog romana „Sandro“, kako iščekujete mostarske promocije svojih djela? Kako su prvi odjeci čitalačke publike?

Nezirović: Promocija u Mostaru, koji je središte i mog stvarnog i mog književnog svijeta, kao što možete pretpostaviti za mene ima posebnu važnost. Prije svega, jer ona nije samo susret s čitaocima, nego s ljudima koje volim, s ljudima za koje me vežu mnoga sjećanja, na kraju krajeva, s ljudima s kojima dijelim nesretnu sudbinu ovoga grada. Zato je uvijek drukčije, intimnije, promovirati knjigu u Mostaru, nego negdje drugo.

Radiosarajevo.ba: Kako sam naveo u uvodu, Semezdin Mehmedinović napisao je da je ovo najznačajnija Vaša knjiga, koliko Vam znače ovakve pohvale naših velikana? Kako Vi doživljavate "Sandra"?

Nezirović: Sandro je, da razjasnim onima koji to ne znaju, moj prijatelj iz djetinjstva, s
mostarske Avenije, jedan od rijetkih s kojim sam uspio održati prisniji kontakt sve ove godine. Neke stvari o njegovom životu bile su mi od ranije poznate, ali kada mi je tokom jednog od njegovih posjeta Mostaru, začuđujuće čestih, obzirom da živi u SAD-u, otkrio neke detalje iz svoje prošlosti – detalje koji su mi bili sasvim ili djelimično nepoznati – osjetio sam neku vrstu vrlo duboke identifikacije s njim, toliko duboke, zapravo, da sam na neki način kroz njega ponovo počeo proživljavati svoj vlastiti život, pogotovo one događaje koji su bitno uticali na moju ličnost. Već sam negdje govorio o tome: radilo se o onoj vrsti događaja koji su bili toliko bolni, toliko određujući, da su cijelo vrijeme ostajali pomalo i izvan same stvarnosti. Takvi se događaji, zapravo, nikada ne prestaju događati u onom smislu, kako to kaže Agamben, u kojem su teolozi tvrdili da Bog neprestano stvara svijet. Dakle, postoje stvari koje od nas traže da ih stalno i iznova razumijevamo, jer je to jedini način da preživimo prošlost koja nam se neprestano događa.

Međutim, mislim da je trenutak u kojem sam odlučio da ću početi pisati roman onaj u kojem sam saznao za postojanje čovjeka po kojem je Sandro dobio ime, o kojem smo znali još samo to da mu je ime oca Muharem i da je živio u Banja Luci. Banjalučki Sandro ili Sandro Muharemov, u romanu se pojavljuje onako kako se pojavio u životu Sandrove majke: jednoga ratnog dana, na šalteru opštinske sale, gdje je radila, došao je da izvadi rodni list, s namjerom da nekako dođe do pasoša i napusti grad u kojem mu je život bio ugrožen. I dok mi je Sandro pripovijedao ono što je znao o tome misterioznom mladiću, meni se u jednom trenutku učinilo da postoje dvije verzije Sandrove ratne sudbine, mostarska i banjalučka, i da su obje dio istog, kolektivnog iskustva, istog kulturnog bića, dio iste, tragične priče, istog romana. 

S druge strane, Sandro se može čitati i kao roman o jednoj generaciji, koju je rat oblikovao na razne načine. Neki od nas su, u manjoj ili većoj mjeri, na svojoj koži osjetili svu njegovu brutalnost, drugi su u rigidnim narativima proisteklim iz politika identiteta pronašli svoju sigurnost i utočište. Što se mene lično tiče, ja nikada, zapravo, nisam mogao da dokučim da li nacionalizam čini ljude gorljivima, temperamentnima, da li potpiruje vatre u njima, ili možda takve senzibilitete – temperamentne, gorljive, s vatrom što je nose u sebi – privlači nacionalizam, kao forma koja im pomaže da shvate ko su ili kako se osjećaju.

Pucanje Mostara

Radiosarajevo.ba: Pojedini regionalmi autori su primijetili da je Vaš novi roman istovremeno hronika o smrti jednog grada, Mostara. Sidranovski kazano, može li, bolan, živjet ono čega nema? Šta je Mostar danas? Posebno šta je za Vas danas?

Nezirović: Današnji Mostar, ovakav kakav jest, živi u dvama podijeljenim stvarnostima, ima različite verzije svoje prošlosti i kao takav, on je neka vrsta negacije grada, negacije samoga sebe. Propadanje Mostara kao urbane sredine, koje se odvija već tri desetljeća, zapravo je propadanje ovdašnjeg građanskog društva, odnosno njegova razgradnja na etničko i konfesionalno. To je u konačnici dovelo do pucanja urbanog tkiva, dakle do nestanka onoga što grad čini gradom.

Provincijalizacija Mostara je vidljiva u svakoj sferi ljudskog života i problem je u tome što je ona postala neka vrsta stanja svijesti: mi zapravo nismo ni svjesni da je stvarnost koju nastanjujemo iskonstruisana provincijalnim narativima o našim etničkim i vjerskim kolektivitetima. Nemoguće je danas u svijesti mnogih Mostaraca pojedine događaje iz prošlosti sagledati na drugi način osim onako kako ih pamti naša kolektivna, etnička memorija. Tu gotovo da se radi o nekoj vrsti pobožnosti gdje se sakralnim smatra sve ono što nam je nametnula tzv. etnička politika i etnička kultura, odnosno gdje je bogohulno sve mimo toga.

Druga bitna stvar: Mostar je duboko podijeljen grad i sasvim u kontrastu sa stvarnošću su narativi o Mostaru kao multikulturnom, pa čak i kao jedinom multikulturnom gradu u Bosni i Hercegovini; paradoks je da ove besmislene konstrukcije proizvode – i za svoje potrebe eksploatišu – upravo one politike koje su od Mostara napravile ovo što je danas.

Da pokušam nešto razjasniti: današnji Mostar nije multikulturan grad ma koliko nas uvjeravali u to, naprosto zbog toga što multikulturalizam nije samo demografsko-deskriptivna odrednica, nego i jedan vrlo specifičan pogled na svijet, ideologija koja je nastala kao suprotnost etničkim i rasnim predrasudama, odnosno ideji nacionalne države.

U temelje ove i ovakve „multietničnosti“ Mostara ugrađeno je 111 godina zatvora, koje je za čelnike tzv. HZ HB, izrekao Međunarodni sud u Den Haagu. Otud je sasvim jasno da je današnja „multietničnost“ i „multikulturalnost“ Mostara nastala kao posljedica nemogućnosti jedne političke stranke (HDZ), odnosno nemogućnosti jedne zločinačke politike, koju je predvodio njen idejni tvorac, Franjo Tuđman, da Mostar učini monoetničnim i monokulturnim, drugim riječima – hrvatskim. Ako dobro proučite presudu Međunarodnog tribunala u Den Haagu, onda vrlo lako možete doći do zaključka da su današnje teorije o tobožnjoj multikulturalnosti Mostara samo pokušaji da se njima, na neki način, prefarba zločinačka prošlost onih koji su se debelo ogriješili i o historiju, i o ovaj grad.

U drugu ruku, mnogo bliža istini je teza da je Mostar danas polikulturan i polietničan, jer se njegove različitosti danas ne prožimaju, one čine odvojene svjetove unutar jedne prostorne cjeline na kojoj koegzistiraju. Pitanje nekog boljeg, otvorenijeg, normalnijeg, multietničkog Mostara, onakvog kakav je bio nekada, primarno je vezano uz osjećanje krivice od kojeg lokalna hrvatska politika nastoji da pobjegne, a potom, na izvjestan način, i uz pitanje sposobnosti druge, bošnjačke strane, da izađe iz kulturne, vjerske i političke samoizolacije u koju ju je gurnula politika podijeljenog grada.

Užasi raspada Jugoslavije

Radiosarajevo.ba: U Sandru pišete o teškim traumama Mostara, koje su negdje u dubini
njegove neriješene drame. Sve to prate dijelovi presude iz slučaja „Prlić i ostali“ koja
govori o odgovornima za dramu grana ne Neretvi. Koliko Vam je lično bilo važno
prenijeti „glas onih koji ga nemaju“ i koje su na ovaj ili onaj način bili žrtve
povampirenog nacionalizma?

Nezirović: Dijelovi optužnice integrirani u književni tekst imaju višestruki značaj. Primarno, oni su neka vrsta historijske mape: u tom smislu, služe čitaocu koji nije upućen u zbivanja u Mostaru tokom 1993. i 1994. godine, kao vodič kroz događaje i sukobe, te mu omogućuju da stvori odgovarajući historijski i društveni kontekst unutar kojeg se odvijaju priče glavnih likova. Iz ovog proizilazi da je Sandro ono što se u književnoj teoriji često naziva dokumentarnim romanom, obzirom da je glavna osobina dokumentarne književnosti podvojenost između subjektivnog književnog pristupa i izvanknjiževne realnosti.

Sekundarno: u dijelovima optužnice, koji čine uvod u svako numerisano poglavlje u knjizi, hladnim, birokratskim jezikom – jezikom međunarodnog prava – na neki način su ispisane naše sudbine, odnosno sudbine našeg kolektivnog bića. Ti su spisi zapravo dijelovi jednoga ogromnog arhiva u kojem su pohranjena naša zajednička sjećanja i iskustva. Stvarne osobe koje su osuđene u predmetu „Prlić i drugi“ nisu samo pokretači historije, presuđeni ratni zločinci, oni su važne figure u Sandrovom i mom životu, figure koje su ih svojim postupcima zauvijek promijenile, što ih samim tim čini i likovima u romanu. U tom smislu, odnos književnosti i historiografije ovdje se ne ostvaruje dihotomijom fikcija – fakcija, nego njihovom međusobnom komunikacijom, to jest  adopunjavanjem.

I tercijarno: Dokument, koji je zapravo događaj potvrđen u zbilji, čitatelja postavlja u neku vrstu aktivnog istraživača, koji nastoji utvrditi zamagljenu granicu u kojoj se dodiruju fikcija i fakcija. Također, on od čitatelja zahtijeva da razumije angažirani stav pisca, te da samim tim, svjesno razvija vlastiti. 

Da se dotaknem i drugog dijela vašeg pitanja: već sam rekao da se Sandro može čitati i kao roman o jednoj generaciji, koju je rat odredio i oblikovao na razne načine. Trebalo bi, recimo, poznavati prijeratni Mostar da bi se shvatilo kako je ta tobože sretna slika jugoslovenskog društva sa sredine osamdesetih godina prošloga vijeka uspjela da od nas dvojice, Sandra i mene, a u izvjesnoj mjeri, i od čitave generacije ljudi rođene sredinom sedamdesetih, napravila naivne ljude, mladiće sasvim nespremne za ono što ih je čekalo početkom devedesetih. Hoću da kažem da je čitava ta atmosfera jugoslovenstva za nas zamalo bila kobna, jer nam je obećavala nešto što već tada nije postojalo.

Naše se odrastanje, zapravo, odvijalo unutar jednoga šireg, generacijskog paradoksa: što je Jugoslavija dublje ulazila u nas i naše identitete, to ju je u stvarnosti sve manje bilo.

Kada je početkom devedesetih najzad došlo do njene razgradnje, taj raspad nije bio samo vanjski, fizički, nije se samo raspadao prostor koji smo nastanjivali, nego se on odvijao u svakome od nas pojedinačno i to unutarnje urušavanje, za većinu mojih drugova, za Sandra pogotovo, nije bio nimalo manje strašno.

Da zaključim: ovo je roman koji, između ostalog, pokušava uhvatiti sve užase jugoslovenskog raspada, ali kroz optiku jedne generacije Jugoslovena, koja je na najsuroviji mogući način spoznavala da stvarnost nije čvrsta i monolitna, nego da se neprestano mijenja i da tamo gdje se susreću strukture različitih stvarnosti dolazi do unutarnjih potresa i rascjepa.

"Povratak tzv Herceg-Bosne“

Radiosarajevo.ba: Nije li paradoks da se kreatori ili odgovorni za nebrojene zločine
danas u Hercegovini slave kao heroji i da se reaktualizira njihovo djelo? Kamo nas to
vodi? Da li to ponovo retraumatizira žrtve?

Nezirović: Naravno da jeste, no veća tragedija je, po meni, u tome što ne postoji jasan i čvrst odgovor na takvu politiku. Pazite, prošle godine, ako se ne varam, vrh HDZ-a, najavio je da će u kompleksu ratnog logora Heliodrom, smještenog u južnoj, industrijskoj zoni grada, napraviti muzej i to, ni manje ni više, nego vojsci, koja je u njega zatvarala i potom u njemu ubijala, izgladnjivala, mučila i, u konačnici, deportirala ljude samo zato što su druge vjere i nacije.

Nekako u isto vrijeme, gostujući u emisiji „Nedjeljom u 2“ na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, Ministar vanjskih poslova zemlje u kojoj živim i ujedno predsjednik jedne od vladajućih stranaka, na pitanje „Smatrate li da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?“ – pitanje, dakle, čiji je odgovor sadržan u više nego jasnoj presudi Međunarodnog suda pravde u Den Haagu – krajnje ponižavajuće odgovara voditelju da će ono što o tome misli ipak zadržati za sebe. Nije mi namjera da ulazim u polemiku s ministrom (Dino Konaković) i njegovim koalicionim kolegama, niti bi takvo što ovdje imalo smisla, ali kao žrtva iste te agresije o kojoj on odbija da se izjasni, ne mogu, a da ne primijetim da njegov odgovor – ma koliko mu neko tepao da je s političkog stanovišta pragmatičan – s moralnog to uopće nije, osim u onom smislu u kojem je pragmatizam samo drugi naziv za politiku popuštanja onome čemu bi se svaki odgovorni političar, bez obzira na vlastito etničko, vjersko i političko opredjeljenje, morao suprotstaviti – naslijeđu Udruženog zločinačkog poduhvata.

Pomenuti argument ovdje valja nadopuniti primjerom iz februara ove godine, kada je u Hrvatskom domu Hercega-Stjepana Kosače, u Mostaru, u prisustvu stotina građana, među kojima su bili najviši zvaničnici HDZ-a i HNS-a, na čelu s Draganom Čovićem, održana promocija knjige „In vino libertas“, autora Valentina Ćorića, bivšeg zapovjednika Vojne policije HVO-a, direktno odgovornog za osnivanje hercegovačkih koncentracijskih logora, između ostalih i Heliodroma. U izjavi za medije, nešto kasnije te večeri, Ćorić je izgovorio rečenicu koja na mnogo načina savršeno ilustruje narativ „bijeloga šuma“, u kojemu postaje nemoguće razaznati glasove stvarnih žrtava od glasova njihovih progonitelja. „Ljude razumijem“, rekao je Ćorić. „Oni su prošli to što su prošli. Svi smo mi žrtve rata.“

Iako sam o njoj pisao, bestidnost Ćorićeve rečenice „Svi smo mi žrtve rata“ zaslužuje da joj i ovdje posvetim malo pažnje. Njeno značenje teško je do kraja objasniti, čak i ako zamislimo da je, dok ju je izgovarao, Ćorić mogao vidjeti nevinog sebe u zatvorskoj ćeliji – kako kuha, pravi vino, igra fudbal ili gleda televiziju. No, kako on bolje od svih zna da nije nevin, njena nedosljednost je očita u najmanju ruku onoliko koliko je očito da između haške ćelije i hangara Heliodroma, Gabele ili Dretelja postoji ogromna razlika.

U kojem bi se to, onda, kontekstu, o jednome presuđenom ratnom zločincu – bivšem zapovjedniku vojne policije HVO-a, čiju sam humanost i sam imao priliku osjetiti na vlastitoj koži – uopće moglo govoriti kao o žrtvi? U onom, dakle, o kojem govorimo o hiljadama „Muslimana“, koje je držao „u zatočeništvu pod teškim uslovima, tokom kojeg su ti ljudi premlaćivani, zlostavljani i ponižavani“ (vidjeti presudu Haškog tribunala u slučaju „Prlić i drugi“), sasvim sigurno ne.

Pogrešno je, međutim, u razmatranju ovoga pitanja služiti se zakonitostima ljudske etike, ako u njih više iko vjeruje, nego ga – kao i otvaranje Muzeja HVO-a na Heliodromu ili tvrdnju gradskog vijećnika, Slavena Raguža, na primjer, da je HVO tokom rata branio zapadnu civilizaciju od Hamasa i Hezbollaha (11. 10. 2023.) ili pak hašku tezu Slobodana Praljka da je Armija RBiH srušila Stari most – valja promatrati unutar već uspostavljenog obrasca relativizacije, prekrajanja, zamagljivanja, ignoriranja, te pogrešne interpretacije historijskih činjenica, čime se već dugi niz godina kreira jedna vrsta stvarnosti, koja nam je, obzirom da ju je nemoguće zaobići u svakodnevnom životu, s vremenom postala racionalna.

Neki će upitati kako je to moguće? Da, moguće je, jer živimo u svijetu u kojem moralne kategorije nisu trajne i jednako primjenjive na sva ljudska bića. Takozvana „Herceg-Bosna“ je muslimane, Bošnjake, i sve druge političke neistomišljenike tjerala u smrt i progonstvo, jer se jedino tako mogla ostvariti. Pa šta onda? Zar nisu tolike civilizacije nastale na ropstvu i progonu Drugih i slabijih? Zašto je onda čudno kada izvjesni Zoran Krešić poziva na „povratak Herceg-Bosne“, koju naziva  svetinjom? Za mnoge je danas to samo isprazna priča ili, kako se to voli reći, populizam. To je isto, reći će, kao i kada Željko Komšić, na primjer, govori o ideji građanske države. Ili kada se Benjamina Karić slika s djetetom odjevenim u vojničku uniformu, što, da ne budem pogrešno shvaćen, kao izolovana pojava jeste strašno, ali ni izbliza kao kada se Dragan Čović, Borjana Krišto, Marinko Čavara ili Lidija Bradara slikaju s krvnikom iz Ahmića, bivšim predsjednikom HDZ-a, Darijom Kordićem, koji, tokom obilježavanja godišnjice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ prošle godine, na pitanje jednoga od gostiju „Je li vrijedilo zatvora?“ odgovara da je „vrijedilo svake sekunde“ i kako bi „sve ponovio“.

Žrtve Udruženog zločinačkog poduhvata danas žive u takvom svijetu. Njihova agonija započela je u trenutku kada su shvatile da se više ničim ne mogu  suprotstaviti užasu koji je razorio njihov svijet. Ničim, osim možda još samo zaboravom.