AJB DOC | Kritika Mirze Skenderagića: "Nasljeđe Daytona: BiH – krhki mir"

Tokom svakog izdanja AJB DOC Festivala posebnu pažnju privuku ostvarenja iz programa AJB Prikazuje, a interes je još i veći ako se ona bave političkim ili temama iz još uvijek svježe ratne prošlosti. Tako je i ovaj put posebno odjeknuo naslov Nasljeđe Daytona: BiH – krhki mir francuskog reditelja Pierre-Oliviera Françoisa, koji u stilu nekadašnjeg filmskog žurnala, a sada standardnog televizijskog dokumentarca (pa ga tako treba i posmatrati), donosi iznenađujuće temeljit informativni prikaz aktuelne političko-društvene situacije u Bosni i Hercegovini, sa snažnom utemeljenošću u historijskom u kojem pronalazi uzroke za 30-godišnju krizu ili "krhki mir", kako to već u naslovu definiše.

Piše: Mirza Skenderagić

S jedne strane, najveća vrilina filma nije naravno kolažno sučeljavanje triju nacionalnih strana, jer to domaći mediji svakodnevno čine, već sjena jednog posljedičnog trougla prošlosti-sadašnjosti-budućnosti koja iz njega proizilazi, a kroz koji se ogleda život u ovoj krhkoj državi, dok je s druge strane, njegova dominantna mana to što zaista ne pronalazi ništa novo i nepoznato u vječnoj "daytonskoj krizi" koju narodi u BiH svakodnevno žive.

Televizijski reditelj Pierre-Olivier François koji se u karijeri već susretao sa temama "vječitih ratova", recimo u serijalu Korea, the Hundred Years' War (2019), film o bh. 30-godišnjem ratu otvara panoramom Sarajeva i već uopštenim riječima naratora sa dubokim glasom na kojem bi mu pozavidio i Morgan Freeman: "Ovo je mjesto gdje se istok susreće sa zapadom". Zatim donosi kratki historijski i arhitektonski presjek grada, od Osmanske vladavine, preko austrougarskog perioda i ugla u kojem je izvršen atentat na Franza Ferdinanda, do "ožiljaka Bosanskog rata". Praveći nagli rez od nekoliko stotina ili desetina godina, reditelj prelazi na sadašnju političku zbilju u BiH, i to u Banja Luku, 09. januara 2022. godine, na proslavu Dana Republike Srpske (za kojeg se zaboravilo spomenuti da je neustavan) i riječi Milorada Dodika, "lidera Republike Srpske": "Pomoz Bog, junaci!". "Za Dodika, Bosna je vještačka država. On godinama zagovara secesiju", predstavlja narator Dodika, govoreći o utjecaju Pekinga i Moskve te o propagandi, dok se izmjenjuju snimci defilea. Ono što će se potom nametnuti kao veoma važno za dokumentarac, jeste učestvovanje glavnih aktera "krhkog mira", onih koji su za njega odgovorni, pa će prvog predstaviti Milorada Dodika, koji će odmah na početku intervjua potvrditi prethodno izneseno: "Već sam vam rekao da ne vjerujem u BiH". Zaustavivši intervju, reditelj će još napadnijim rezom, naraciju nastaviti na Samitu EU – zapadni Balkan iz decembra 2022. godine, kada je BiH dodijeljen hitni kandidatski status za članstvo u EU, kako bi se izbjeglo širenje konflikta iz Ukrajine. Ovakav, dramaturški rasut, ali nekako uvezan uvodnio dio, François okončava simbolično, na mezarju, uz subjektivan, ali tačan naracijski zaključak koji najavljuje telop naslova filma: "Bosna, dokaz da je veoma teško okončati rat, ali i da je još komplikovanije donijeti iskren mir".

Uz laganu te čak i intrigantnu tematsku muziku, narativ svoj put nastavlja u šumama Bosne, i to sa srebreničkim "Maršom mira", i dok narator govori o osam hiljada ubijenih Srebreničana te o "Maršu smrti", François prvi put u ovakvoj mozaičnoj strukuturi poseže sa arhivskim snimcima. Jedan od naujupečatljivijih trenutaka u filmu jeste montažni spoj sadašnjeg kadra duboke srebreničke šume i glasa oca Rame iz arhivskog snimka, koji doziva svog sina Nermina. "Ovo ostaje jedini prepoznati genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata", centralna je rečenica u ovome segmentu filma, u kojem se uvode i drugi "usputni" likovi, pa će se izdvojiti izjava jedne učesnice "Marša mira", koja dolazi iz Prijepolja, a koja će govoreći na njemačkom jeziku, napraviti jasnu paralelu sa ratom u Ukrajini, zaključivši kako se „noćne more nastavljaju vraćati".

Osim Milorada Dodika, u narativ će biti uvršteni i "lideri" ostala dva konstitutivna naroda, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, kako će ih reditelj svjesno ili nesvjesno definisati, pristavši i on tako na njihove nametnute uloge tzv. plemenskih vođa, ali i na podjelu, teritorije, države i naroda, pa će se upravo podjela svega na tri, izdvojiti kao dominantan osjećaj u Françoisovom ostvarenju. „Ne treba zaboraviti i neke Hrvate koji i dalje sanjaju svoj treći entitet u zapadnom dijelu države“, najavit će narator narednog sagovornika, Dragana Čovića: "Osobno mislim da se država trebala urediti kao federalna država u kojoj su trebale biti tri federalne jedinice. Ideja o dva entiteta, sa tri konstitutivna naroda sama po sebi je bila problematična", reći će Čović.

Ova izjava koju se možda više ne može čuti tako često u domaćim medijima, potvrditi će i jednu upornu tehničku manu koja se odnosi na naglo zaustavljanje intervjua ili izdvajanje određenih dijelova, dok sagovornik još nije uspio "svesti" misao, što je svojstveno recimo informativnim prilozima u dnevnim vijestima. Potom će se narator "vratiti" u Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, nastavivši tako sada već uočljivo proizvoljni razvoj centralnog sižejnog toka. Naravno, da bi politički trolist u BiH bio potpun, neophodno je uvesti i trećeg nacionalnog lidera, predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, iz čijeg intervjua se svakako ističe onaj u kojem on govori o potpisivanju "Daytona", a prisjećajući se razgovora sa ocem, prvim predsjednikom Republike BiH, Alijom Izetbegovićem: "Pričao mi je, dakle, mnogo o samoj atmosferi i tim pregovorima. Oni su bili zatvoreni u vojnu bazu iz koje nisu izlazili i to je bio dio taktike da ih se prisili da se kao i ljudi približavaju". Za tu sekvencu o Daytonu, upotpunjenu sa arhivskim snimcima ragovora, susreta, izjava i na kraju samog potpisivanja, svakako se može reći da je najintrigantniji dio cijeloga filma, i to zbog učešća nekoliko aktera samog događaja, među kojima je najveći prostor dobio Ivo Komšić, kao član državne delegacije BiH u Daytonu, pa se i tu zasigurno moglo ponuditi nešto više i angažovanije: "Bilo je najvažnije to da se sačuva cjelovitost države BiH, da se sačuva, dakle, njena teritorijalna cjelovitost u međunarodno priznatim granicama", reći će Komšić.

U drugom dijelu filma, François će uvesti i nekoliko mladih aktera koji će na svoj način i iz svojih profesija komentarisati "luđačku košulju" postdaytonske BiH, pa će advokatica Emina Herdić ironično opisati tročlano Predsjedništvo BiH, Ivana Korajlić će govoriti o korupciji kao daytonskom nasljeđu, dok će ekološka akstivistica Sabina Šabić ukazivati na ugroženost prirodnih resursa, što je kao i ugroženost života u Bosni i Hercegovini, također posljedica Daytonskog mirovnog sporazuma.

Nasljeđe Daytona: BiH – krhki mir jeste tačan i precizan film sa vrlo rijetkim subjektivnim, blago ciničnim bojenjem apsurdne i sumorne bosanskohercegovačke zbilje, namijenjen prije svega gledateljima koji dolaze sa strane, ali koji ipak ne donosi ništa novo u odnosu na lokalnu sedmičnu medijsku sliku, niti uspijeva probuditi bilo kakvu snažniju i dugotrajniju emociju, što mu očigledno i nije bila namjera. Ono što bi u filmskom smislu gledatelju moglo biti zanimljivije jeste više snimaka, informacija, anegdota i detalja o "Daytonu", pa i dublje istraživanje o prirodi potpisivanja ovoga mirovnog sporazuma, i to bez znanja građana koje i 27 godina poslije i dalje niko ništa ne pita.