AJB DOC | Kritika Mirze Skenderagića na film 'Neka nova divljina': Prodisati sa prirodom

„Ovo je život“, reći će dječak Ulv svome ocu Niku u filmu Neka nova divljina (A New Kind of Wilderness) Norvežanke Silje Evensmo Jacobsen, koji je prikazan u okviru Takmičarskog programa 7. izdanja AJB DOC Film Festivala.

Piše: Mirza Skenderagić

Međutim, na šta je tačno dječak mislio kada je zagrlio oca i šapnuo mu ove riječi, dok su spokojno uživali u jednom roštiljskom doručku duboko u šumi. Dječak je zasigurno mislio na sreću koja ga je prigrlila u tom trenutku, osjetivši se slobodnim i ispunjenim, i ne priželjkujući ništa više od tog istog života. Ne zamjeravši mu što je iz cjeline sretne porodične fotografije otrgnuo majku Mariju i zauvijek ostavio prazninu koja će se uporno širiti i tjerati na ponovno suočavanje sa već dobijenim vanjskim i unutrašnjim borbama.

Neka nova divljina je film koji počinje zvukovima šume, oglašavanjem ptica, žuborenjem, čistoćom u zraku, da bi se ubrzo pojavila i slika iz te šume, sa djevojčicom Frejom i dječakom Falkom koji poziraju za fotografisanje, a zatim i glas majke Marije koja im govori da je spremna. Ovakav početak jasno sugeriše namjeru rediteljice da filmski poveže prirodu, čovjeka i sreću i da fotografijom uokviri taj trenutak za vječnost. Upravo naredni kadar potvrđuje i namjeru Marije koja je sa fotoaparatom preuzela ulogu rediteljice, svoga života, ali i samog filma, a koja će zadržati fokus aparata na Falku koji veselo i bezbrižno silazi niz put i zalazi iza stabala. „Stani Freja. Želim ga uhvatiti. Kako divno“, kaže Marija.

Uvodni dio rediteljica će prepustiti Mariji, koja će, predstavljajući sebe kao nekoga ko u „fotografijama traži smisao svega“, zapravo, otvarati prozor u svijet filma, u kojem će se život ove neobične porodice uklapati u okvir umjetničke fotografije, poprimajući oblik savršenstva poezije. Ipak, osim prizora dječaka koji sretno skakuće niz šumski put, ili čiste dječje ljepote i nevinosti, ispred objektiva će zakoračiti i pozirati i bolest.

Marija sa kesama za kemoterapiju, najstarija kćerka Ronja kako brije glavu svojoj majci, dok je ostatak porodice spustio ili okrenuo pogled, zagrljaji utjehe i straha, da bi nakon pojave naslova filma, ispisanog na izmaglici šume, fotografija oživjela sa rukama koje se skupljene drže na zemljanom grobu.

Da li je u današnjem svijetu moguće ostati slobodan? Da li je dozvoljeno izabrati drugačiji put, postati nezavisan, sjediniti se sa prirodom i ispuniti se samo ljubavlju? Čak i ako se preskoče zidovi savremenog konzumerističko-tehnološkog društva, šta ostaje kao prepreka čovjeku koji uporno pokušava ovladati vlastitom sudbinom? Ostaje život kojeg čovjek nikada u potpunosti ne može osvojiti, jer ako i na trenutak pomisli da je uspio, život će mu jasno, brzo i surovo pokazati da griješi? Da priroda nije isto što i život. Da prodisati sa divljinom, ne znači ovladati nekom drugom, nepoznatom, novom divljinom koju nosi život.

Film Silje Evensmo Jacobsen nema direktne odgovore na ova pitanja, već ih pokušava pronaći u detaljima, postupcima, trenucima, kojima Payneovi kreiraju svoj zajednički život. On vraća u fokus doručak pored logorske vatre, hranjenje domaćih životinja, pisanje oproštajnih pisama, vraća sramežljivost, umjerenost, mirnoću. Njegovo unutrašnje putovanje počinje izvan društvenih i kulturoloških prepreka, fokusirajući se na metafizička pitanja o slobodi, jednakosti, sreći i smislu svega, da bi smrt naposlijetku spustila Payneove na cestu nove stvarnosti, na kojoj će se morati suočiti sa onim od čega su pobjegli, sa ograničenošću moderne civilizacije, prokletstvom tehnologije i surovošću kapitalizma. Na toj cesti će morati donijeti i neke teške odluke, onu najtežu o prodaji farme, a zatim i o pronalasku svakodnevnog izrabljujućeg posla, te o povratku djece u školske klupe.

Sve će to pristati uraditi samo kako bi sačuvali porodicu na okupu, kako bi vratili Ronju koja je nakon smrti majke otišla da živi kod svoga oca, i kako bi ponovo pronašli osjećaj slobode koji im je zauvijek u nasljeđe ostavila majka. Taj novi život će za njih postati neka nova divljina, na koju će se postepeno privikavati kao što su to svojevremeno morali uraditi preselivši se u šumu, ili kada se Maria razboljela, što je spasila kao esejističko iskustvo na blogu nazvano „Neka nova divljina“.

Djeca će ubrzo zavoljeti školu, tablet će postati zanimljiva igračka, steći će se i neki novi prijatelji, neko će morati otići da bi nastavio dalje, neko će i zaplakati, sunce će zaći, novi snijeg će pasti, život će nezaustavljivo nastaviti dalje, i osmijeh će se ponovo vratiti na lice ove šašave, ali neizmjerno drage hipi porodice. Kako? Jednostavno je. Ko jednom nauči da bude sretan, taj će zauvijek nositi sreću sa sobom. To je ovu djecu naučila njihova majka, da svoj život sjedinje sa prirodom, da izjednače otkucaje i uzdahe, i da ostanu dobri.