Zaboravljeno antifašističko naslijeđe: Zenička rezolucija iz 1942. za zaštitu tzv. 'bijelih Roma'

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U jeku kratkotrajnog aprilskog rata izazvanog vojnom agresijom nacističke Njemačke 1941. godine, čijim je završetkom sa političke karte Evrope nestala Kraljevina Jugoslavija, otvorilo se najtragičnije poglavlje u povijesti južnoslavenskih naroda.

Piše: mr. sc. Alen Zečević

Već 10. aprila, zvaničnim proglasom o uspostavi tzv. Nezavisne Države Hrvatske, okupatorske snage i marionetska vlast ustaškog režima započele su sistematsku realizaciju politike genocida i zločina protiv čovječnosti na čijem udaru su se našli Jevreji, Srbi, Romi, komunisti i drugi politički oponenti.

Rasni zakoni i druge naredbe prilagođene su ovim ciljevima, što je za posljedicu imalo masovne progone, deportacije i ubistava nevinih civila. Najveći dio bošnjačkog naroda, izuzev malog broja onih koji su zbog povlastica i drugih interesa podržali uspostavu nove vlasti, oštro je osudio i odbacio ustašku ideologiju.

Izraz tog protivljenja bile su i Muslimanske rezolucije iz 1941. i 1942. godine, antifašistički akti koji su u poratnoj historiografiji dugi niz godina prešućivani. O njima živuće generacije ne znaju gotovo ništa, premda je riječ o autentičnom primjeru organiziranja i borbe protiv fašizma u Evropi.

Zakoni NDH i status romske populacije

Po uzoru na zakone nacističke Njemačke rukovodstvo ustaškog pokreta pripremilo je zakonske odredbe temeljene na ideologiji tzv. 'rasne čistoće' i ostvarivanju etničkog jedinstva tzv. 'arijevske nacije'. Krajem aprila 1941. godine objavljena je Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, koja je podrazumijevala da se 'arijskom' osobom tretira samo ona osoba 'koja potječe od predaka, koji su pripadnici europske rasne zajednice'. Tačkom 4. ove odredbe 'Ciganinom (Romom)' smatrala se 'osoba koja potječe od dvaju ili više predaka drugog koljena, koji su Cigani po rasi'.

Zakonima je definirano pravo sklapanja braka sa 'nearijevskim osobama', što je za romsku populaciju značilo dalju pravnu izopćenost i izolaciju. To je formulirano Zakonskom odredbom o zaštiti arijske krvi i časti Hrvatskog naroda. Prema tački 2. iste ustanovljeno je da je za sklapanje braka sa osobama 'nearijske rase', koje imaju 'jednog ili dva predka drugog koljena Židova po rasi ili jednog predka Cigana po rasi', bilo potrebno dostaviti posebnu dozvolu vrhovnih zakonodavnih tijela. Režim je u međuvremenu uspostavio koncentracione logore, a samo u logoru Jassenovac je, prema nekim podacima, ubijeno oko 10000 Roma.

Rezolucija građana Zenice iz maja 1942. godine

Početak sistematskim progonima i represijama nad Romima ozvaničen je naredbom o hitnom provođenju popisa romskog stanovništva na cijelom teritoriju tzv. NDH. Uskoro su uslijedili prvi napadi na Rome u Tešnju, a zatim i drugim gradovima Bosne i Hercegovine, što je unijelo veliki nemir među građanima.

Osobito teško stanje bilo je u travničkom srezu, gdje su zabilježeni česti napadi i represivna postupanja prema Romima. Osuđujući tu politiku režima grupa intelektualaca i istaknutih predstavnika uleme, održalo je nekoliko sastanaka na kojima se razmatralo djelovanje u pogledu spriječavanja eskalacije i odvođenja Roma u koncentracione logore. Nasilje je postalo sve brutalnije nakon objave naloga Ustaške nadzorne službe početkom maja 1942. godine, koja je značila masovna hapšenja i deportacije Roma na području svih kotareva i predavanje istih vlasti na dalja postupanja.
Na vijećanju Bošnjaka, održanom 26. maja 1942. godine u Zenici, usaglašen je i usvojen tekst Rezolucije za zaštitu tzv. 'bijelih Roma'. Bio je to nedvosmilen, otvoren i hrabar čin izražavanja nezadovoljstva i protivljenja zločinima nad Romima. Da bi prikazali stvarnu težinu problema, sa ovog sastanka poslana je poruka ustaškom režimu da ataci i progoni Roma znače atak na Bošnjake u cjelini. Inicijator i jedan od potpisnika Rezolucije je bio ugledni zenički pravnik, Fadil Imamović. Tekst Rezolucije glasi:

Zenički muslimani održali su sastanak povodom upućivanja u sabirne logore muslimana tako zvani 'Cigana' iz Travnika i povodom glasina, da će se isto tako postupiti i sa ostalim muslimanima tako zvanim 'Ciganima' Herceg-Bosne pa su nakon svestranog prou-čavanja ovog, za Islamsku zajednicu vrlo važnog pitanja, konstatovali slijedeće:

1. Sveta, Uzvišena i zakonom priznata vjera Islam ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje, po uljudbi i pojedinačnoj vrijednosti, pošto su najpribraniji i najplemenitiji kod Boga dž. š. Samo oni, koji se najtačnije drže propisa Vjere.
2. Muslimani t.zvani 'Cigani' jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg-Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana. Rađaju se i umiru kao muslimani, vode su u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede Islama, žene se i udaju sa ostalim muslimanima i muslimani ih nikada nisjesu ni smatrali, da su što drugo nego muslimani kao i ostali. Uvijek su sa ostalim muslimanima i jednako iz-vršavali i vjerske i državljanske dužnosti, a uživali su i ista prava kao i svi muslimani u svim vremenima svoje prošlosti i sadašnjosti. Svi muslimani bez razlike ih i sada kao i uvijek smatraju dijelom svog vlastitog i zajedničkog tijela, te najenergičnije i njažešće osuđuju svako izdvajanje i razlikovanje ovih muslimana od ostalih. Svi mu-slimani hoće i jednodušno traže, da ovi muslimani imaju isti položaj i sudbinu kao i svi ostali muslimani Herceg-Bosne.
3. Pod pojmom 'Cigani' imade se razumjeti samo necivilizovani nomad (skitnica), koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi i lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.Postoji odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30.VIII.1941 broj:32.661/41, koja određuje, da se tako zv. 'Bijele Cigane' muslimane nema dirati, jer se isti imadu sma-trati Arijevcima. Stoga se na iste ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene, ili koje će se u buduće odrediti protiv Cigana.

Prepis ove odredbe se prilaže.
Radi toga su se zenički muslimani odlučili, da ove svoje zaključke i konstatacije upute svojim najvišim vjerskim vlastima, od kojih mole i traže slijedeće:

1. Da se najžurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vla-sti, da se odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30-VIII-1941 br.32.661/41 straogo respektuje i da se ovaj dio našeg muslimanskog elementa kao i svi muslimani, koji imaju svoja stalna boravišta i zanimanja zaštite.
2. Da se najžurnije zatraži, da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.
3. Da se zatraži od mjerodavnih faktora, da se one vlasti i organi, koji rade protivno Min. Odredbi od 30.VIII.1941 br.32.661/41 pozovu na odgovornost i privedu zasluženoj kazni.

U Zenici, 26. svibanj 1942.

Za muslimane Kotara Zeničkog: Šaćir Konjhodžić, predsjednik kotarskog suda, Abdulah ef. Serdarević, direktor medrese i predsjednik vakufsko-mearifskog povjerenstva, Mehmedalija Tarabar, posjednik, Fadil Imamović, sudac, Ragib Hadžiabdić, upravitelj kaznionice, Hasib Mujić, šerijatski sudac, Midhat Serdarević, tajnik željezare, Asim ef. Tarabar, džematski imam, Muha-med Kundalić, šerijatski sudac, dr. Hasan Muminagić, liječnik, Mensur Serdarević, či-novnik željezare, Osman ef. Mutapčić, posjednik, Mehmed ef. Čoloman, predsjednik “El-Hidaje”, Teufik Limić, upravitelj, Husein-beg Kulenović, blagajnik kaznionice, Mustafa Šestić, trgovac, Emir Mutapčić, trgovac, Salih Mehmedić, trgovac, Muhamed Selesković, činovnik, Abdulah Tabaković, obrtnik, Safvet Karić, Ahmed Osmanagić, činovnik, Smail Soko, gruntovničar, Avdaga Hramandić, trgovac, Salim Tarabar, po-sjednik, Muhamed Salčinović, trgovac, Mustafa Panjević, trgovac.

Koliko znamo o prošlosti?

Muslimanske rezolucije kojima su se Bošnjaci, najprije, ogradili i distancirali od pojedinaca iz reda svog naroda u ustaškom pokretu, a potom i osudili zločine NDH nad Jevrejima i Srbima, bile su nepoznate u nauci nakon Drugog svjetskog rata. O njima se nije pisalo. Zenička rezolucija, kao dokument, predstavljala je autentičan primjer organiziranja i izražavanja otpora fašizmu, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i Evropi toga vremena. Njihova pojava, istina, nije u potpunosti mogla spriječiti politiku genocida režima NDH, ali je u izvijesnom smislu uticala na smanjenje nasilja i broja slučajeva odvođenja Roma muslimana u koncentracione logore. Da rezolucija nije bila spas samo za Rome muslimanske vjeroispovijesti, govore i evidentirani slučajevi Roma katolika koji su odijevali muslimansku odjeću i predstavljajući se kao muslimani spasili sopstvene živote.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba