Tihana Majstorović: Lažeš zlato, lažeš dušo!

Htjeli mi to priznati ili ne - u svakodnevnom životu funkcionišemo uz pomoć niza sitnih laži, preoblikovanja istine, izmjena i sakrivanja. To su „male laži“.

Piše za Radiosarajevo.ba: Tihana Majstorović , psihologinja i psihoterapeutkinja

Također, s vremena na vrijeme se poslužimo ili kod drugih ljudi susretnemo sa „velikim lažima“ – ozbiljnim obmanama koje imaju i ozbiljne posljedice na druge ljude i često pomažu pri zaobilaženju zakona. Sada već kultni film „Lažljivac“ sa Jim Carrey dobra je ilustracija koliko su laži rasprostranjene u poslovnom  i porodičnom životu prosječnog čovjeka.

Da bi se neko nazvao lažljivcem mora ispunjavati dva kriterija. Prvo, on namjerno  bira da ne govori istinu. Laganje mora biti svjesni izbor osobe koja laže. Drugi kriterij je da lažljivac nije obavijestio druge ljude da će lagati. U mnogim socijalnim situacijama, poput reklama, pokera, mađioničarskih trikova, postoji obmana, ali su je učesnici svjesni. Kod laži nisu svjesni da će biti obmanuti.

Laž ne moraju biti samo izgovorene riječi. Sakrivanje istine, izvrtanje, ćutnja, neverbalni znakovi, pa i obmanjivanje, samo su različite tehnike za postizanje istog motiva – laganja.

Otkivanje laži

Iako smo svjesni da ljudi lažu – često nam promakne i ostane neprepoznat veliki broj laži. To se ne dešava zato što lažljivci ne griješe. Naprotiv, ostavljaju znakove svuda oko sebe. Zašto ih mi onda ne znamo rastumačiti?

Ljudi su općenito loši u otkrivanju laži. U istraživanju (Ekman and Friesen, 1974) sa studentima, ispitanici su određivali da li je iskaz na videotraci tačan ili netačan. Broj tačno pogođenih odgovora nije bio veći od slučaja (oko 50%). Također, isti autori su utvrdili da sudsko osoblje, policajci, foreznički psihijatri, te advokati nisu ništa bolji u otkrivanju laži od prosječnih ljudi. Predloženo je nekoliko objašnjenja zašto ljudi lažu i zašto ne prepoznaju laži:

Evolucija - Veliki broj današnjih osobina naslijedili smo od naših predaka, evolutivnim razvojem. Laganje nije jedna od njih. Priroda nas nije pripremila da lako uočavamo laži, kao što nas je pripremila npr. da prepoznajemo emocije drugih. U primarnoj zajednici, nije bilo mnogo privatnosti, svaka prevara bi se brzo otkrila, a ne bi se isplatila, jer je opstanak individue opasno zavisio od prihvatanja društva u kom živi. Izigrati povjerenje zajednice moglo je biti opasno po život. Laži nisu imale adaptivnu ulogu, za razliku od današnjeg društva, pa se nisu ni koristile.

Roditelji - Ako je laž danas adaptivno ponašanje, zašto ga ne naučimo otkrivati? Dijelom zato što su nas roditelji odgajali tako da ne naučimo otkrivati njihove laži. Odgoj djeteta «u dobrom pravcu», kao i zaštita vlastite privatnosti (sitnih i krupnih «grijehova», seksualnog života  i sl.), zahtijeva od roditelja da povremeno odstupaju od istine. Ako žele da odgoj uspije, moraju se zaštiti od mogućnosti da dijete prozre varku. Bar još neko vrijeme.

Povjerenje nasuprot sumnjičavosti - Bez obzira na moguće rizike, povjerljivo ponašanje prema drugima više nam obogaćuje život nego stalna sumnjičavost. Donošenje lažnih optužbi, prispitivanje, sumnjičenje i špijuniranje, narušava intimnost i uspješne međuljudske odnose na poslu i u privatnom životu. Vjerovanje drugima je, ne samo poželjno, već čini život mnogo lakšim. Stalno nepovjerenje možda nas štiti od obmanjivanja, ali nas i opasno približava granicama paranoje.

Interes - Ponekada biramo da budemo obmanuti, jer nam to trajno ili privremeno ide u korist. Ponekada je lakše zatvoriti oči pred lažima, nego prihvatiti posljedice njihovog razotkrivanja. Primjere nalazimo kod članova porodice koji ignorišu očite znakove nevjerstva ili zloupotrebe supstanci ili kod ljudi koji godinama biraju vjerovati političarima.

Pristojnost - Odgojeni smo tako da u razgovoru sa drugim ljudima budemo pristojni i da ne sakupljamo informacije koje nas se ne tiču, drugim riječima, da gledamo svoja posla. Zato nam, možda, promaknu i informacije koje bi ukazale na to  da je pred nama lažljivac. Također, laži olakšavaju socijalnu komunikaciju, pa na pitanje «Kako ste?», ne iznosimo čitavu historiju zdravstvenih teškoća, već samo slažemo «Dobro!».

Neadekvatne povratne informacije - Ljudi uče, između ostalog, i putem informacija kojim okolina odgovara na njihove postupke. Tako (većinom) zadržavamo postupke za koje smo uočili pozitivne reakcije okoline, a napuštamo one za koje dobijamo osudu društva. Ovaj poslednji argument ukazuje na mogućnost da se ljudi nauče boljem diskriminiranju podražaja ukoliko im se u eksperimentu nakon svakog videosnimka da pravovremena povratna informacija o tome da li osoba laže. Vjerovatno bi tako mogli naučiti uočavati i razlikovati suptilne znakove laži i koristiti ih i u svakodnevnom životu, da procijene ljude sa kojima kontaktiraju.

Susret umjesto laži

Može se reći da je laganje korisna tehnika koja olakšava svakodnevno funkcionisanje, ali je moramo osvijestiti, držati pod kontrolom, imati na umu da ne ugrozimo sebe ili druge, te naučiti kako odstupiti od nje u momentu kada želimo da uronimo u autentičan, iskren odnos sa drugim ljudskim bićem.

Ponekad se toliko držimo laži da je teško ostaviti oružje i iskusiti Susret - autentičnost sebe i drugoga.

A to je iskustvo koje ne vrijedi propustiti, skrivajući se iza odbrana.