Tihana Majstorović: Jesmo li išta naučili iz slučaja Gačić

U vrijeme kada su nam tuđi životi dostupni „na tacni“, rijetko zastanemo, zapitamo se o ljudskoj prirodi i mentalnom zdravlju - našem i tuđem.

Piše: Tihana Majstorović, psihoterapeutkinja, za Radiosarajevo.ba 

Umjesto da psihološka higijena bude dio osnovne higijene i da odgajamo našu djecu da razumiju emocije sebe i drugih – kao društvo se mentalnim zdravljem pozabavimo samo kada se desi neki izdvojen slučaj, kada neko iskoči iz kolosijeka, kada upremo prstom, kao da to što se dešava nema nikakve veze sa nama, kao da nismo ista vrsta.

 Ko je (taj) čovjek?

Mnogo riječi i medijskog prostora posljednjih je dana posvećeno Edinu Gačiću, čovjeku koji je počinio zastrašujuće stvari i u konačnici i sam stradao. Kroz virtuelni prostor medija nekontrolisano odzvanjaju riječi: „ludi ubica“, „pomahnitali“, „vijest o likvidaciji dočekana sa radošću“. U svakom momentu odnekud iskoči fotografija Edina sa nožem  i glavom mrtve životinje, a ako se pozabavimo komentarima ispod takvih vijesti, otkrivamo niz užasnih prijedloga šta bi trebalo uraditi sa ubicinim mrtvim tijelom, pa i njegovom porodicom. Sve što vidimo o ovom slučaju kao da je kreirano da podstakne agresivnost, demonizira, užasne.

Teško je znati, pa i psihologu, šta se dešava u nekome koga nikada nismo vidjeli, o kome imamo vrlo selektivne i upitne informacije. Mediji izvještavaju o paranoidnoj šizofreniji, ali ono što je upadljivo u ovom moru informacija jeste da je Edin Gačić pokazivao karateristike još jedne  vrste poremećaja – psihopatije.

To se vidi kroz njegovu razvijenu inteligenciju, sposobnost planiranja, izuzetnu kontroliranost postupaka, detaljno i staloženo opisivanje počinjenih ubistava (posebno je uznemirujući opis ubistva rođene majke), u kojima potpuno izostaje kajanje, a dominira potreba da se sve prenese precizno i detaljno, uz naglašavanje vlastite moći i pameti, te se gotovo može osjetiti njegova potreba da opis izazove divljenje i da njegovo (remek) djelo bude dobro zabilježeno.

Psihopatija i empatija

Zašto je to važna informacija za nas kao društvo? Zato što pojašnjava šta je ono što Edina Gačića razlikuje od nas, svakodnevnih, koji ne ubijamo vlastite majke i zabrinuto vrtimo glavom čitajući vijesti.

Psihopatu od drugih ljudi razlikuju dvije karakteristike: antisocijalni životni stil i potpuni nedostatak empatije i bogatstva emocionalnog reagovanja.

Empatija – komercijalizovana riječ, u čije se značenje rijetko zagledamo. Empatija je, naime, univerzalna ljudska karakteristika, kapacitet za suosjećanje, sposobnost da se uživimo u poziciju drugoga, da razumijemo šta osjeća, i da sami to osjetimo.

Empatija je naša osjetljivost na drugo ljudsko biće, način da se povežemo u onome što nam je zajedničko – naše tuge, strahovi, radosti.

Empatija je naš prirodni potencijal, ali se mora i učiti, razvijati, odgajati i njegovati. Malo dijete se rodi sa kapacitetom za empatiju, ali ako kod majke i bližnjih ne vidi empatiju prema sebi, ako ne odgovaraju na njegove potrebe, na shvataju i ne uvažavaju ono što osjeća – dijete polako počinje da se diskonektuje od tog svog prirodnog potencijala i svojih emocija.

 U vrijeme kada je Frojd psihoanalizirao Bečku elitu, vjerujući da svijet pokreću mračni porivi ljudske podsvijesti – jedan drugi psihoterapeut, razvijao je drugačiju teoriju, radeći sa odbačenim, marginaliziranim Bečlijama. Osnivajući psihodramsku psihoterapiju, Jakob Moreno, smatrao je da naša najveća snaga leži u razmjeni među ljudima, telosu, univerzalnoj empatiji. Svijet i ljudsko društvo pokreće ljudski "susret dvoje, lice u lice, oči u oči. Kad priđemo blizu, zamijetit ćemo naše oči. Ja ću gledati tebe tvojim očima, a ti ćeš gledati mene, mojim očima." (J.L.Moreno)

 Šta dalje?

Ne znamo tačno zašto - zbog hemije svog mozga, nedostatka kisika pri rođenju, okrutnog djetinjstva ili nekog drugog razloga – ali Edin Gačić nije dijelio sa ostatkom svijeta ovu sposobnost. Zbog toga je mogao mirno, bez suosjećanja, oduzimati živote drugim ljudskim bićima.

Jesmo li mogli, kao društvo, reagovati na vrijeme, zaštititi malo dijete koje će kasnije postati ovako strašan i psihološki obogaljen čovjek, time što bi smo imali više empatije na ono što se dešava u našem komšiluku? Na to pitanje nemamo odgovor, ali možemo se nad njim zamisliti.

Desilo se što se desilo, još će se neko vrijeme brujati, upirati prstom, tražiti krivac. Edin Gačić će se u medijima i u javnosti, po kafama i komentarima, još neko vrijeme demonizirati, nazivati strašnim imenima i potom zaboraviti.

Ali iskoristimo ovaj momenat da se zapitamo – da li je Edin Gačić baš toliko drugačiji od našeg društva, koje ne uči o empatiji, ne podržava je, koje poziva na linč, zlurado likuje nad ubistvima, nesrećama i zapravo pokazuje karateristike vrlo slične pojedincima kakav je bio Edin.

Da li je ovo pravi trenutak da pogledamo jedni u druge, u sebe, da se povežemo sa ljudskom prirodom i kapacitetom za osjećanje bola drugih, koju taj čovjek nije imao? Da radimo na sebi, osjećamo sebe i da osjećamo druge, ne samo ljude koje volimo, nego i sve te nesretne duše koje lutaju po virtuelnom svijetu koji nas okružuje?