Te noći je došao mir

Piše: Eldin Kurbašić

Odvratno mi je blato oduvijek bilo. Mrzio sam ga i ko dijete, nisam nalazio nikakvo zadovoljstvo u loptanju u njemu, još manje u valjanju. A opet, sudbina je htjela da me ono često prati tokom mog života. A blatnjav je bio taj novembar 1995. I hladan.

Stajali smo Goran, Edin i ja u plitkom blatu negdje u Zoviku prohladne novembarske večeri, čekajući ko će nas pokupiti dok smo stopali kako bi nas prevezao preko Igmana do tunela u Butmiru. Netom prije toga smo glatko odjebali jedan genijalan prijedlog (nismo tako neozbiljne stvari mogli shvatiti kao naređenje) jednog oficira iz komande koji je predlagao da se naša jednomjesečna "obuka" (ustvari dislokacija naše jedinice iz grada za eventualni nastavak borbenih dejstava) završi jednim ugodnim pedesetokilometarskim maršem planinskim područjima Bjelašnice i Igmana.

Baš nam je bilo do nekakvog besciljnog marša, kondiciono sam bio spreman i bez njihovih marševa iako nisam ustajao na jutarnja trčanja, jer su mi se noge još oporavljale od ranjavanja.

Pokupili smo naše naoružanje i usput prijateljski rekli našim komandirima da se slučajno ne bi neko našalio da nam postave patrole vojne policije na tunel u Butmiru kako bi nam spriječio povratak u grad. Nije nam se baš previše pucalo u naše. Nije nam se pucalo više ni u koga.

Ostalo mi je bilo još cijele 3 DEM i 2 cigarete u kutiji Drine. Ostatak plate od 80 DEM smo popili prethodnih dana i noći, Hepokova loza i Laško pivo su nalazili skladni suživot spuštajući se niz naša grla. Po povratku u Sarajevo sam odlučio da prodam svoj vlastiti pištolj, jer sam shvatio da su mi se cipele civilne raspale, farmerice još prošle godine. Raspalo mi se sve osim uniforme, ali ne po šavovima, već zbog same dotrajalosti materijala. I sam se tako osjećao, iako mi je bilo 20. Dotrajao materijal, iako iz daljine sasvim pristojnog izgleda. Svi smo tako izgledali, umorni od svega i svačega.

Ispred nas je oko 20:00 stao veliki bijeli autobus. Vozač nam je otvorio vrata i rekao da uđemo. Kada sam zakoračio na lijepi tapacirani stepenik autobusa, automatski me uhvatio stid mojih blatnjavih čizama. Stid su dodatno pojačavali Dragojevićeva "Cesarica" sa zvučnika i miris otmjenog ženskog parfema iz pravca prvih sjedišta. Luksuz modernog autobusa visoke klase nije baš bio vjerni pratilac moje kaste u prethodnim godinama.

Mi smo se mnogo bolje razumjeli u anatomije poda nekog Fapa, ceradu Dajca, zadnje amortizere Tamića. To su bila prevozna sredstva za naše destinacije u ratnom vremenu. Pune 4 godine već nisam ušao u autobus. Vozač nas je lijepo pozdravio i rekao da ima dovoljno mjesta i da će nas prebaciti do Butmira, do tunela. Tiho nam je šapnuo da je tu delegacija iz nekih ministarstava Vlade na povratku iz Zagreba. Valjda nam je htio time skrenuti pažnju da se fino ponašamo. Meni je bilo sasvim svejedno, ministarstva su mi bila jednako apstraktna, kao i njihovi uposlenici. Jedino su mi bila potrebna četiri točka koja će nas prebaciti preko slobodarskog Igmana do Butmira.

Putnici u autobusu su nas gledali malo začuđeno, jer smo ušli u autobus u punoj ratnoj spremi, sa naoružanjem. Kada smo sjeli na mjesta negdje oko šestog reda sjedišta i odložili oružje, shvatili smo da smo samo njihovi privremeni saputnici na truckavom igmanskom putu.

Bili su svi lijepo obučeni, uredni, malo umorni od puta, ali to nije kvarilo dojam neke otmjenosti za nas trojicu sasvim neuobičajene u svijetu u kojem smo mi živjeli. Bilo ih je tridesetak. Izgledali su kao da su iz neke druge dimenzije u odnosu na našu. I sam autobus je bio takav, vozač u odijelu sa kravatom, ugodni miris uprkos dimu duhana, jer je takvim putnicima bilo dozvoljeno sve.

Nije prešlo previše puta do vremena kada su počeli postavljati pitanja. Prvo je bilo od mlađeg muškarca sa sjedišta sa moje desne strane, koji je nudeći me cigaretom upitao me odakle dolazimo, sa kojeg bojišta. Prihvatio sam cigaretu, te mu odgovorio iz Srednje Bosne da me ne bi previše maltretirao pitanjima o stanju na bojištima i sličnim glupostima. Dao mi je ostatak cigareta u tek otvorenoj kutiji "Yorka". Zahvalio sam mu se, jer su mi te cigarete njegove bile spas za večerašnju šetnju od Butmira, kroz tunel do moje kuće u Starom gradu. "Sa cigaretom nisi sam" pisalo je na kutiji. Odlično, naš trojica ćemo imati lijepo društvo večeras u toj šetnji od preko deset kilometara.

Negdje oko 22:00, bili smo na sred Igmana, kada je se javio poznati glas voditelja Radio Sarajeva sa zvučnika u autobusu. Vandredne vijesti. Vijest iz baze Wright-Patterson u Daytonu. Postignut je sporazum.

Razmišljam da je to baš lijepo, ali ni sam nisam bio siguran ko se i šta dogovara. Nama, u maskiranim uniformama, u prethodnim godinama svi ti dogovori su bili samo uvertira pred nove i žešće bitke. Samo kratkotrajni prekidi vatre, nakon kojih smo uvijek najebali. Jedna gospođa se okrenula prema nama i reče nam, pomalo ushićeno: "Gotovo, momci, izgleda da je rat gotov." Nas trojica smo je pogledali nezainteresirano,  sa Edinovim "super" kao našom jedinom reakcijom.

Moje misli se bile zaokupirane prodajom pištolja i cijenom koju mogu postići za njega, cijenom Levis 501 farmerica i opijanjem u BB-u kada me noga popusti. Putnici su komentarisali te vijesti iz dalekog Ohia sa velikim žarom, osjetile su se verbalne ekstaze u komentarima. Nije to prestalo sve dok nas trojica nismo uz pozdrave izašli iz autobusa koji je nastavio svoju vožnju prema gradu "plavim putem", a mi smo morali pod zemlju, kroz tunel ispod sarajevskog aerodroma do grada. Oni su civili i za njih je "plavi put", za nas maskirne je podzemlje.

Nije nas čekala patrola vojne policije, samo jedan policajac nam je odmahnuo rukom i ušli smo u tunel u kojem osim nas trojice nije bilo nikoga. Ostatak jedinice je bio negdje iz nas, mi smo prvi došli jer smo imali dobar taktički položaj na autostopu. Nikad brže tih 900 metara tunela nisam prošao. Malo me je čak i uhvatila sjeta za tim našim Hadom podzemnim, kao da sam znao da je ovo naše zadnje druženje. Na dobrinjskoj strani tunela jedan vojni policajac nas je ponudio cigaretom i stali smo malo sa njim. "Jesu se ono dogovorili, je li ovo gotovo?" upitao nas je. Slegli smo ramenima. Rekao sam mu da će još naše raje proći kroz tunel večeras i da će se pojedinačno prebacivati.

Negdje na petom kilometru hodanja kroz grad, duboko iza ponoći, prekinuo sam našu šutnju i pitao njih dvojicu, ironično: "Jel nam ovo rat gotov?"

Goran je odgovorio kroz zube: "Jebo te rat. A jebeš i mir. Šuti i hodaj!"

Nastavili smo koračati prema našim kućama...