Svjedočanstvo o hercegovačkoj Srebrenici: Nana Ema i 11 meleka

Kada je potkraj ljeta 2006. godine obavljena dženaza-namaz za 19 nevino ubijenih prijeratnih žitelja sela Lakat kod Nevesinja, Amor Mašović, bivši član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH i aktuelni državni zastupnik, primijetio je da je procentualno gledano, a u odnosu na broj stanovnika prije 1992. godine, poslije Srebrenice, tamo ubijen najveći broj Bošnjaka – gotovo 10%.

Piše: Faruk Vele, za Radiosarajevo.ba

Iako se tadašnji načelnik Nevesinja, Branislav Miković, rodom Nikšićanin, teško uvrijedio kazavši da "niko grđe kao Amor Mašović ne laže, kada je u pitanju Nevesinje", činjenice kazuju drugačije. Prema popisu iz 1991. godine u Nevesinju je živjelo 3.313 Bošnjaka, a te 1992. ubijeno ih je 305. Mahom starijih, žena, djece… Čak 126 osoba nije pronađeno do danas, skoro 32 godine od tog poznatog lova na Bošnjake širom nevesinjskog područja.

"Grad djecoubica"

Amor Mašović će na 25. godišnjicu ovih zločina, u jesen 2017. godine, Nevesinje nazvati "gradom djecoubica", sjećajući se najmanje 26 ubijene nevesinjske djece.

Kolege iz redakcije BIRN-a prikupili su sudski utvrđene činjenice o zločinima u Nevesinju, posebno u slučajevima "Krajišnik" i "Šešelj". Te presude govore, da je "smrt hodila četveronoške" istočnom Hercegovinom. Srpski vojnici su 25. juna 1992., ili približno tog datuma, ubili oko 27 muškarca Bošnjaka iz Presjeke i Kljuna u Dubravici.  

Nadalje, u selu Presjeka ubijeno je 16 staraca Bošnjaka koji su 22. juna 1992. bježali tokom napada srpskih snaga na to selo, a navodi se da ih je ubio lokalni Srbin.

Žene i djeca, zatočeni u toplani u Kilavcima mučeni su i prema njima je okrutno postupano od strane pripadnika "Crvenih beretki". Najmanje sedmero djece i nekoliko žena bošnjačke nacionalnosti, zatočenih u podrumu toplane u Kilavcima, približno 25. juna 1992. "srpski vojnici" su ubili i zakopali u jamu u Lipovači.

Utvrđena su ubistva mještana sela Gornja Bijenja, Postoljani i Kljuna, te još jedne ženske osobe u selu Presjeka, tokom napada na njihova sela u junu 1992. Najmanje šest mještana sela Hrušta, Luka i Kljuna, zatočenih u školi u Zijemljima (današnja općina Istočni Mostar), oko 27. juna 1992. je ubijeno…

"Znam, dedo, ali mora se"

Još mi je duboko u sjećanju razgovor kojeg je dedo Ibrica Demić vodio sa zlikovcima na putu prema Borcima kod Konjica prije strijeljanja članova porodica Demić, Kajan, Gološ i Hrnjičić, te 80-godišnje Alke Nurković. Prethodno su ih srpske komšije namamile na povratak kućama iz šume gdje su se ranije sakrili, garantirajući "da im se neće ništa loše dogoditi". Dogodilo se, najgore. Zbilo se to - 11. jula, tri godine prije Srebrenice i srednjeg Podrinja.

"Bojiš li se, dedo?", upitao je srpski vojnik.

"Bojim, ali neka znate da vam ne valja ovo što radite", uzvratit će dedo Ibrica.

"Znam, dedo, ali se mora...", odgovorit će vojnik, koji će uskoro učestvovati u raznom zločinu.

Spletom sretnih okolnosti, zahvaljujući jednom drvetu, dedo Ibrica Demić je preživio i stigao do Konjica. Narednih godina i decenija svjedočit će o nekim od najvećih zločinačkih poduhvata u BiH.

Svu tragediju nevesinjskih Bošnjaka u svojoj nesretnoj punini svjedoči život nane Emine Eme Ploskić, jedne od najvećih žrtava zločina počinjenog nad Bošnjacima Nevesinja tokom agresije na BiH, koja je svoju dušu ispustila u 90. godini.

Njoj je u prisustvu brojnih Nevesinjaca i Hercegovaca jučer, 21. februara, klanjana dženaza u haremu Presjeka kod Nevesinja.

Tokom gore opisane kampanje provođenja očiglende genocidne namjere, odnosno "etničkog čišćenja", zločinci su u junu 1992. godine ubili 11 članova Emine porodice.

Ubijeni su joj sinovi Hasan, Huso i Mustafa, nevjesta Hajra, petero unučadi, starosne dobi od jedne do sedam godina: Samra, Amra, Agan, Amar i Ajla, djever Avdo i sestra Mejra….

"Rahmetli Ema je bila među prvim povratnicima u Presjeku, gdje je sa svojim komšijama i preostalom rodbinom u tišini i saburu nosila svoju bol. Do njene smrti pronađene su kosti njenih sinova, dok kosti njenih unučadi nikada nisu pronađene", piše kolega Hasan Eminović.

O životu i smrti rahmetli Emi mostarski muftija dr. Salem-ef. Dedović, koji je predvodio njezinu dženazu.

"Ema se, po odredbi Gospodara svjetova, vraća Njemu, nakon života koji je ispunjen velikim kušnjama, kušnjama, koje je kao majka vjernica, majka muslimanka dostojanstveno podnosila kako žena majka muslimanka podnosi tegobu ovdašnjeg teškog života u kojem su zlotvori odnijeli ono što joj je iz srca došlo. Ona je paradigma stradanja majke na prostoru našeg Nevesinja",  kazao je muftija Dedović.

Osim nane Eme, golgote je preživjela i njena nevjesta Jasna, mostarska pravnica, čija javno objavljena svjedočenja godinama potresno djeluju na bosanskohercegovačku javnost.

"Jasmina i njena ubijena djeca Ajla i Amar žive u nama", zapisat će Dragan Bursać u potresnom tekstu, jednom od svjedočanstava ljudskosti u BiH i suočavanja s istinom. 

Nana Ema i njezinih 11 meleka nastavit će svjedočiti istinu genocidu. Dok se političari ponovo igraju sijanjem mržnje po BiH, istina o Nevesinju mora biti zakletva svih nas da se takvo zlo nikada i nikome ne smije ponoviti!