Savez kolumnista | Sejo Sušić: Šta su Srbija i Hrvatska zaista obećale Bosni i Hercegovini?

Potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini 14. decembra 1995. godine u Parizu, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija preuzele su niz međunarodnopravnih obaveza s ciljem okončanja rata i uspostavljanja trajnog mira. Dejtonski sporazum nije bio samo mirovni aranžman, već i temelj novog ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine. Njegove odredbe i danas imaju pravnu snagu i predstavljaju okvir za političke odnose u zemlji i regionu.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba

Tokom tri decenije nakon potpisivanja sporazuma, odnosi Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini često su bili predmet rasprava. Brojni politički akteri, međunarodne organizacije i analitičari ukazivali su na postupke koji su, prema njihovom mišljenju, bili u suprotnosti sa slovom ili duhom Dejtonskog sporazuma. Istovremeno, vlasti u Beogradu i Zagrebu uglavnom su tvrdile da djeluju u skladu sa svojim međunarodnim obavezama i legitimnim interesima.

Ovaj tekst nastoji ponuditi kritički pregled najvažnijih kontroverzi, oslanjajući se na međunarodne presude, službene izvještaje i javno dostupne političke stavove. Tamo gdje postoje sudski utvrđene činjenice, one su jasno označene kao takve i razgraničene od političkih interpretacija.

Prvo: Srbija i Bosna i Hercegovina

Jedno od najčešće postavljanih pitanja odnosi se na veze Srbije i Republike Srpske. Dejtonski sporazum omogućio je postojanje specijalnih paralelnih odnosa između susjednih država i entiteta, ali pod uslovom da takvi odnosi ne ugrožavaju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine (Aneks 4, član III).

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Kritičari politike Beograda tvrde da pojedini politički potezi srbijanskih vlasti prelaze granice dopuštene saradnje. Posebno zabrinjava činjenica da srbijanske vlasti nisu javno osudile nijednu od odluka donesenih između 2021. i 2024. godine o povlačenju Republike Srpske iz zajedničkih državnih institucija — uključujući Oružane snage, Agenciju za indirektno oporezivanje i Sud Bosne i Hercegovine. Te odluke su OHR, EU i SAD ocijenili direktnim kršenjem Dejtonskog sporazuma i odredbi Aneksa 4. Srbija nije javno osudila nijednu od ovih odluka, što međunarodna zajednica redovno bilježi u svojim izvještajima.

Zvanični Beograd redovno naglašava da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i da su odnosi s Republikom Srpskom u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Međutim, nepostojanje javnih osuda destabilizirajućih poteza vlada RS-a ozbiljno dovodi u pitanje uvjerljivost takvih izjava.

Genocid u Srebrenici i međunarodnopravne obaveze Srbije

Međunarodni sud pravde (MSP) u presudi iz 2007. godine utvrdio je da je u Srebrenici počinjen genocid te da Srbija nije ispunila svoju međunarodnopravnu obavezu da genocid spriječi, kao ni obavezu pune saradnje u kažnjavanju odgovornih.
Ovi nalazi predstavljaju pravno obavezujuće zaključke najvišeg sudskog organa Ujedinjenih nacija i potvrđuju ozbiljno kršenje međunarodnog prava. U svjetlu takve presude, Bosna i Hercegovina imala je ne samo moralni, već i pravni osnov da odlučnije insistira na punom priznanju odgovornosti, poštivanju sudski utvrđenih činjenica i dosljednom ispunjavanju međunarodnih obaveza koje proizlaze iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Saradnja sa ICTY-em

S obzirom na presudu Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, kao i nalaze Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Bosna i Hercegovina je imala čvrst pravni osnov da insistira na dosljednom izvršavanju međunarodnopravnih obaveza koje proizlaze iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Dugogodišnje nehapšenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića, uprkos međunarodnim potjernicama i ponovljenim zahtjevima međunarodne zajednice, predstavljalo je ozbiljan razlog za zabrinutost u pogledu pune saradnje sa međunarodnim pravosuđem. Činjenica da su optuženi konačno uhapšeni i izručeni ne mijenja okolnost da je njihovo hapšenje uslijedilo tek nakon dugotrajnog međunarodnog pritiska.

U tom kontekstu može se argumentirati da Bosna i Hercegovina nije uvijek koristila sve raspoložive diplomatske i pravne mehanizme kako bi snažnije insistirala na provedbi sudskih presuda, punoj saradnji sa međunarodnim pravosuđem i dosljednom poštivanju međunarodnih obaveza. Takav pristup ne bi predstavljao političku konfrontaciju, već legitimno pozivanje na izvršenje obaveza koje proizlaze iz obavezujućih odluka međunarodnih sudova i općih principa međunarodnog prava.

Drugo: Hrvatska i Bosna i Hercegovina

Kada je riječ o Hrvatskoj, najveći dio rasprava odnosi se na pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i na reforme izbornog sistema. Hrvatska je direktna strana potpisnica Dejtonskog sporazuma s potpuno istim pravima i obavezama kao i Srbija, dok status "garanta" u pravnom smislu ne pripada ni jednoj ni drugoj susjednoj državi.

Uvodni tekst Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH eksplicitno navodi tri "strane": Republiku Bosnu i Hercegovinu, Republiku Hrvatsku i Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Izborni zakon i pritisci na unutrašnji poredak BiH 

Zvanični Zagreb godinama zagovara izmjene izbornog zakonodavstva za koje smatra da bi osigurale ravnopravnu zastupljenost Hrvata kao jednog od konstitutivnih naroda. Međutim presude European Court of Human Rights u predmetima „Sejdić i Finci“ protiv Bosne i Hercegovine, „Zornić“ protiv Bosne i Hercegovine, „Pilav“ protiv Bosne i Hercegovine i Pudarić protiv Bosne i Hercegovine utvrdile su da ustavni i izborni sistem BiH sadrži diskriminatorne elemente jer određene građane isključuje iz mogućnosti kandidiranja ili izbora na osnovu etničke pripadnosti ili mjesta prebivališta.

Venecijanska komisija je u nizu stručnih mišljenja i izvještaja iz perioda 2016–2022. godine ukazivala da pojedini prijedlozi izmjena Izbornog zakona, koje je podržavala i Hrvatska, mogu biti nespojivi s principima jednakosti glasa i nediskriminacije. OSCE/ODIHR iznio je slične primjedbe. To ne znači da su zahtjevi Hrvata u Bosni i Hercegovini u cjelini nelegitimni, već da konkretni predloženi mehanizmi nisu bili u skladu s evropskim standardima demokratskih izbora.

Dvojno državljanstvo i izborni procesi

Veliki broj građana Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske. Pristalice ovog instituta smatraju da je riječ o legitimnom pravu koje proizlazi iz historijskih, kulturnih i porodičnih veza, te ustavnih rješenja obje zemlje. Međutim, u javnim raspravama često se analizira politički aspekt ovog fenomena: sticanjem prava glasa na osnovu dvojnog državljanstva, građani BiH postaju dio glasačkog tijela na izborima u Republici Hrvatskoj. Evropski posmatrači i Venecijanska komisija (posebno u izvještajima iz 2019. i 2021. godine) redovno naglašavaju važnost očuvanja integriteta izbornih procesa i potrebu za preciznim biračkim spiskovima i transparentnim mehanizmima prekograničnog glasanja. Zbog toga se u stručnoj javnosti naglašava potreba za jasnim razlikovanjem individualnog prava na dvojno državljanstvo od izazova koje prekogranično glasanje donosi za izborni integritet obje države.

Procesuiranje ratnih zločina i podrška političkim strankama

Pitanje procesuiranja ratnih zločina povremeno je opterećivalo odnose između Sarajeva i Zagreba. Tokom godina postojale su primjedbe na sporost regionalne pravosudne saradnje i na različite pristupe procesuiranju pojedinih slučajeva. Ipak, treba naglasiti da je saradnja između pravosudnih institucija značajno unaprijedena u odnosu na period neposredno nakon rata, što je pozitivan razvoj koji zaslužuje biti registriran.

Posebna pažnja često je posvećena odnosima Hrvatske s političkim strankama koje djeluju među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Dok jedni smatraju da je riječ o legitimnoj političkoj podršci sunarodnjacima i zaštiti njihovih kolektivnih prava, brojni analitičari upozoravaju da podrška koju je Zagreb — posebno u periodu vlade Andreja Plenkovića — pružao HDZ-u Bosne i Hercegovine nije uvijek bila politički neutralna. Prema tim ocjenama, takva podrška je indirektno jačala političke pozicije koje su usporavale pojedine reformske procese i doprinosile produbljivanju političkih podjela u zemlji. S druge strane, zagovornici takve politike ističu da je njen primarni cilj bio osigurati punu ustavnu ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Treće: Širi regionalni kontekst

Analiza odnosa Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini ne može biti potpuna bez šireg regionalnog konteksta. Dejtonski sporazum nastao je kao kompromis između različitih političkih interesa i danas predstavlja rezultat složenog balansa između unutrašnjih i međunarodnih faktora.

Mnogi izazovi s kojima se Bosna i Hercegovina suočava ne proizlaze isključivo iz djelovanja susjednih država. Unutrašnje političke podjele, spor tempo reformi, neslaganja oko ustavnih promjena i različite vizije budućnosti zemlje također imaju značajnu ulogu. Ove činjenice, međutim, ne mogu služiti kao izgovor za umanjivanje odgovornosti susjednih država za vlastite postupke.

Zbog svoje historijske povezanosti s Bosnom i Hercegovinom i zbog činjenice da su potpisale Dejtonski sporazum (kao strane direktno i posredno uključene u agresivni rat protiv države Bosne i Hercegovine, prim. ur.), Srbija i Hrvatska imaju posebnu i jasno definiranu međunarodnopravnu odgovornost da svojim postupcima doprinose stabilnosti, međusobnom povjerenju i regionalnoj saradnji. Pasivnost ili prešutna podrška destabilizirajućim akterima predstavlja kršenje duha — a u određenim slučajevima i slova — te odgovornosti.

Zaključna razmatranja

Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, rasprave o njegovoj provedbi i dalje su prisutne. Kritička analiza zahtijeva jasno razgraničavanje između tri kategorije nalaza:

Sudski utvrđene činjenice: Presuda MSP-a iz 2007. utvrđuje Srbijin propust prevencije genocida i neispunjenje obaveze saradnje u kažnjavanju odgovornih. Ovo je obavezujući pravni nalaz, ne politička interpretacija.

Politički dokumentovane činjenice: Kasno izručenje Karadžića i Mladića uz utvrđenu svjesnost srbijanskih vlasti; Srbijina prešutna tolerancija destabilizirajućih odluka RS-a (2021–2024); hrvatska podrška izbornim prijedlozima ocijenjenim kao nespojivim s evropskim standardima od strane Venecijanske komisije.

Legitimno sporna pitanja: Tačna granica dopuštene saradnje između Srbije i RS-a u okviru Daytona; opseg u kojemu diplomatski pritisak Hrvatske prelazi granicu miješanja u unutrašnje poslove.

Jasno je da je srpska odgovornost u prvim dvjema kategorijama veća po obimu i po međunarodnopravnoj težini. To ne znači da hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini nije bez problema — znači da su ti problemi različite prirode i različitog stepena težine, i da ih ozbiljna analiza mora tretirati različito.

Za ozbiljnu javnu raspravu neophodno je precizno navođenje izvora, poštivanje činjenica i spremnost da se razmotre različite perspektive — ali i odlučnost da se sudski utvrđene istine ne relativiziraju u ime lažne uravnoteženosti. Samo takav pristup može doprinijeti boljem razumijevanju složenih odnosa u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini i jačanju kulture odgovornog političkog dijaloga.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

Bilješke:

^{Međunarodni sud pravde, Presuda: Bosna i Hercegovina v. Srbija i Crna Gora, 26. februar 2007.
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum), Pariz, 14. decembar 1995, Aneks 4.
Venecijanska komisija, Mišljenje o nacrtima amandmana na Izborni zakon Bosne i Hercegovine, CDL-AD(2016)034; CDL-AD(2019)008; CDL-AD(2021)032.
OSCE/ODIHR, Izvještaji o misijama posmatranja izbora u BiH (2018, 2022).
Ured visokog predstavnika (OHR), Godišnji izvještaji o implementaciji Dejtonskog sporazuma (2021–2024).
Vijeće Evrope, Rezolucije Parlamentarne skupštine o Bosni i Hercegovini (PACE, 2022–2024).}