Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić: Šta je ostalo od Vojvodine?

Posljednjih dana u Vojvodini zabilježeno je nekoliko incidenata na etničkoj osnovi. U Subotici je zapaljena mađarska zastava koju je na proslavi mature nosio jedan učenik, a za taj čin osumnjičena su dvojica maloljetnika. Pojedini režimski tabloidi posebno su naglašavali da je riječ o maloljetnicima "nesrpske nacionalnosti", kao da je porijeklo nasilnika važnije od samog nasilja.

Piše: Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba 

Drugom incidentu svjedočio sam lično. U centru Novog Sada dvoje mladih ljudi razgovaralo je na mađarskom jeziku kada im se u jednom trenutku u lice unio mlađi muškarac i počeo ih ismijavati upravo zbog jezika kojim govore. 

Gotovo istovremeno, na rodnoj kući bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu osvanuo je grafit mržnje: "I Zagreb će jedne noći u četničke ruke doći". 

Možda su sve to izolovani incidenti. Možda između njih nema nikakve veze. Ali teško je ne postaviti pitanje: da li se iza tih događaja krije nešto više od puke slučajnosti? I još važnije: šta se dogodilo sa Vojvodinom koja je stoljećima svoju posebnost gradila upravo na višejezičnosti, različitosti i svakodnevnom suživotu? 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Primjera radi, prema rezultatima popisa stanovništva, 1991. godine u Vojvodini je živjelo gotovo 341.000 Mađara. Danas ih je ostalo oko 182.000. Istovremeno, broj Hrvata u Vojvodini smanjen je sa više od 74.000 na oko 32.500. U isto vrijeme nestajale su i druge manjinske zajednice, a s njima i dio identiteta po kojem je Vojvodina bila prepoznatljiva. 

Broj ljudi srpske nacionalnosti koji su se u međuvremenu iselili iz Vojvodine teško je precizno utvrditi, ali nema sumnje da je i on veoma velik. 

Zbog svega toga, pitanje nije samo ko je zapalio zastavu ili napisao grafit. Pitanje je šta je ostalo od Vojvodine nakon tri decenije nacionalizma, ratova, iseljavanja i sistematskog potiskivanja njene multietničke prirode. 

Naravno, dio tog pada može se objasniti demografijom. Dio ekonomskim migracijama. Ali daleko od toga da je to cijela priča. Naime, ljudi ne odlaze samo zato što nemaju posao. Odlaze i zato što osjećaju da više nisu kod kuće. Umjesto prostora u kojem je bilo normalno da se na ulici čuju srpski, mađarski, hrvatski, slovački, rusinski ili rumunski jezik, postepeno je stvarana atmosfera u kojoj se različitost sve manje tolerisala. 

Zato spaljena mađarska zastava nije samo spaljena zastava. Grafit mržnje na rodnoj kući bana Jelačića nije samo grafit. Ruganje ljudima zato što govore mađarski nije samo primitivizam jednog prolaznika. To su dobro poznati simptomi društva koje je zaboravilo šta je bilo njegova najveća prednost. 

Paradoks je da su upravo oni koji najglasnije govore o "zaštiti nacionalnih interesa" uspjeli da urade ono što nije pošlo za rukom ni najvećim neprijateljima Vojvodine. Uspjeli su da od nje naprave manje otvoreno, manje raznoliko i manje zanimljivo mjesto za život. 

Godinama slušamo kako su odnosi Srba i Mađara najbolji u historiji. Možda su zaista bili najbolji odnosi između Aleksandra Vučića i Viktora Orbana. Ali odnosi između autoritarnih političkih lidera nisu isto što i odnosi među ljudima. Politika je veoma egzaktna djelatnost i ona se mjeri isključivo po učincima, a ne po šupljim pričama. Na primjer, u vrijeme tih "najboljih odnosa u historiji" iz Vojvodine je nestalo oko 70.000 Mađara. Da stvar bude gora, ta cifra je sasvim sigurno i veća, jer značajan procenat mađarske populacije i dalje ima zvanično prijavljenu adresu negdje u Vojvodini, a u stvarnosti ne žive ovdje. 

Podsjetimo se i devedesetih godina 20. vijeka, kada su isti ti Vučićevi radikali Mađarima i Hrvatima nudili po sendvič da se isele iz Vojvodine a da ne ostanu gladni na putu do "matice". U tom periodu iz Vojvodine je, prema rezultatima popisa stanovništva, "nestalo" oko 50 hiljada Mađara i oko 20 hiljada Hrvata. Za progon nesrpskog stanovništva iz Vojvodine na 10 godina robije pred Haškim tribunalom osuđen je Vojislav Šešelj. 

Historijski, Vojvodina nije nastala kao prostor jedne nacije, jednog jezika ili jedne istine. Ona je planski naseljavana u vrijeme Habsburške Monarhije iz svih dijelova carstva. Njena snaga bila je upravo u tome što nikome nije bilo čudno da komšija slavi drugi praznik, govori drugim jezikom ili ima drugačije prezime. 

Zato se danas više ne radi o pojedinačnim incidentima. Radi se o tome kakva je Vojvodina postala. Da li je i ona samo još jedna nacionalistička provincija u kojoj se ljudi dijele na "naše" i "njihove", dok svi zajedno odlaze? 

Možda me zato sve ovo i pogađa više nego što bi trebalo. Nisam rođen u Vojvodini. U Novi Sad sam došao 1990. godine iz Banjaluke, da studiram. Došao sam zbog ljubavi prema jednoj djevojci, a ostao zbog ljubavi prema njoj i prema jednom načinu života. 

Jer Bosna i Vojvodina imale su nešto zajedničko, na šta se nisam morao navikavati: bile su među rijetkim prostorima bivše Jugoslavije u kojima različitost nije bila izuzetak nego pravilo. U kojima je bilo sasvim normalno da se u istoj porodici slave različiti praznici, da se za istim stolom sjedi s ljudima različitih nacionalnosti i da nikome ne padne na pamet da od toga pravi "političko" pitanje. Bile su dijelovi naše velike države u kojima je bilo najviše "miješanih brakova". 

I sam sam iz "miješanog braka" (kako odvratan termin!): otac mi je bio muškarac, a majka žena. 

Upravo zato nacionalisti nikada nisu razumjeli ni Bosnu ni Vojvodinu. Jer su oba prostora nastala na miješanju, a ne na odvajanju. Na susretima, a ne na granicama. Na ljudima koji su živjeli jedni pored drugih, a često i jedni s drugima. 

Zato su i Bosna i Vojvodina tokom devedesetih postale mete istih politika. Razlika je, ipak, ogromna: Bosna je platila krvavu cijenu rata. Vojvodina je platila cijenu tihog odlaska ljudi, straha i postepenog nestajanja svoje raznolikosti. 

A društva koja svojim građanima šalju takve poruke na kraju ostaju bez građana. 

Možda upravo zato današnji incidenti djeluju važnije nego što na prvi pogled jesu. Jer nijedno društvo ne postaje netolerantno preko noći, to se događa polako. Prvo se ljudi naviknu na uvredu. Onda na grafit. Onda na prijetnju. Onda na činjenicu da je nečiji jezik, ime ili zastava postala razlog za ismijavanje. 

I svaki put se pronađe neko "razumno" objašnjenje: da je riječ o izolovanom slučaju, o nestašluku, o provokaciji, o mladosti. Ali kada se svi ti "izolovani slučajevi" saberu tokom trideset i pet godina, rezultat više nije izolovan. Rezultat se surovo vidi u statistici. U praznim kućama. U zatvorenim školskim odjeljenjima na manjinskim jezicima. 

U ekonomskom pustošenju Vojvodine koje je pratilo ratne devedesete i godine nakon njih. U zapuštenosti. U činjenici da veliki broj građana Vojvodine danas nema ispravnu pijaću vodu. Da su kanali koji su građeni uz faraonske radove danas zaparloženi. Da vojvođanska sela sa srušenim i napuštenim kućama izgledaju kao da je kroz njih protutnjao rat. Da vojvođanski gradovi, nekada među najbogatijima u državi, izgledaju zapušteno. Nekada uz bok Sloveniji, danas je Vojvodina i zvanično svrstana među nedovoljno razvijene regione jedne od najsiromašnijih evropskih država. 

Iza spaljene zastave i jednog grafita ne krije se pitanje međunacionalnih odnosa. Krije se pitanje šta je ostalo od Vojvodine. 

Nacionalisti već trideset i pet godina pričaju o teritorijama, granicama, zastavama i nacijama. Rezultat njihovog rada može se jednostavno izmjeriti: ljudi odlaze, ostaju prazne kuće, prazne škole i ulice bez djece. Uostalom, možda su nacionalisti na kraju dobili upravo ono što su željeli:  sve manje različitih, sve manje "drugih", sve manje manjina. U konačnom zbiru: sve manje ljudi. 

Problem je jedino u tome što u takvoj Vojvodini na kraju neće imati s kim da slave svoju pobjedu. 

A ako je to pobjeda, onda je poraz teško i zamisliti.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.