Smajić: Ključne preporuke za unaprjeđenje mehanizama upravljanja aktuelnom krizom

Sasvim je izvjesno da pandemija izazvana virusom SARS-Cov-2, odnosno infekcija Covid-19 predstavlja najveću krizu i poremećaj globalnih razmjera nakon Drugog svjetskog rata. Nekontrolisano širenje infekcije proizvelo je stanje humane nesigurnosti, odnosno poremećaj svakodnevnice i funkcionisanja konstruktivnih društvenih, ekonomskih, sigurnosnih, socijalnih, zdravstvenih i drugih mreža.

Piše: Prof. dr. Mirza Smajić

Iako svaka kriza, a posebno trenutna pandemija Covid-19 po svojim karakteristikama je specifična i različito se percipira od strane država, ipak zajedničke karakteristike svih kriza, pa i ove, se ogledaju u proizvodnji nesigurnosti, neizvjesnosti i mogućim negativnim posljedicama na sve segmente društvenog života. S druge strane, a uzimajući u obzir relevantne naučne analize i prognoze, čovječanstvo se na početku 21. stoljeća suočava sa sve većim i složenijim krizama izazvanim prirodnim, tehničko-tehnološkim ili antropološkim uzrocima.

Ovakve procjene zasigurno predstavljaju veliki izazov u iznalaženju adekvatnog institucionalnog odgovora čovječanstva za prevenciju, ublažavanje ili saniranje mogućih posljedica koje utječu na kvalitetu života ljudi u društvu. Krizu je vrlo teško predvidjeti, ali konstantnim kvalitativnim mjerenjima prijetnji i kvantitativnim mjerenjima sposobnosti kretanja tih prijetnji moguće je ublažiti posljedice ili povećati stepen prevencije. Ovakve mjere, a prema nalazima autora Leaning i Arie iz Harvardske škole javnog zdravstva (Harvard School of Public Health) pomažu u identifikaciji i poduzimanju mjera protiv prijetnji koje izazivaju psihološke i socijalne pritiske, a to su iznenadni poremećaji u uspostavljenim mrežama unutar zajednice, te bojazan za budućnost.

Na današnjem stepenu razvoja globalne društvene zajednice može se konstatirati da apsolutne sigurnosti nema. Sigurnost treba posmatrati kao barijeru između konstruktivnih i destruktivnih sila, budući da naspram sigurnosti stoje nesigurnost, ugrožavanje, prijetnje... Prema tome, sigurnost se može shvatiti kao stanje u kojem je obezbijeđen uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima, društvenim zajednicama i prirodi. U tom kontekstu, neophodno je uspješno vršiti procjene, klasifikacije, mjerenja i upravljati rizicima u savremenim uslovima.

Krizni menadžment

Kada je u pitanju upravljanje krizom izazvanom infekcijom Covid-19 na području Bosne i Hercegovine može se reći da je rizik prepoznat i da su pravovremeno poduzete mjere u skladu sa važećim nacionalnim i međunarodnim propisima i pravilima.

Međutim, sa stanovišta države Bosne i Hercegovine vladaju određene specifičnosti koje se ogledaju u organizaciji i funkcionisanju ne samo sistema sigurnosti (sistema zaštite i spašavanja) već i zdravstvenog, odnosno higijensko-epidemiološkog ustroja. Nominalno u Bosni i Hercegovini postoje institucionalni akteri i normativni okviri, ali su oni disperzirani na kantonalne i entitetske nivoe (deset kantonalnih, Federalni krizni štab, Krizni štab bh. entiteta RS, Krizni štab Brčko distrikt BiH), dok se državni nivo bavi koordinacijom aktivnosti.

Nažalost, i ova kriza je pokazala da je kanton i (ili) entitet postao oblik života, a što se u praksi ogleda u nesinhroniziranim i partikularnim odlukama i procjenama štabova na svim nivoima. Ipak, imajući u vidu razuđenost sistema, ali i deficite u opremljenosti sigurnosno-zdravstvenog sektora u Bosni i Hercegovini, pokazalo se da i s ograničenim sredstvima se poduzimaju adekvante mjere i aktivnosti na zaustavljanju širenja infekcije (linearni rast). Ovdje posebno treba naglasiti dodatnu činjenicu, a koja svakako otežava upravljanje aktuelnom krizom, da se Bosna i Hercegovina suočava i sa problemom ilegalnih migracija.

Svakako da odluka o „uklanjanju“ sa ulica i zbrinjavanje migranata u centre predstavlja ispravan mehanizam upravljanja migrantskom krizom sa sigurnosnog, ali i humantirnog (zdravstvenog) aspekta. Prema podacima Službe za poslove sa strancima trenutno u Bosni i Hercegovini se nalazi oko 7.500 migranata, koji su većinom smješteni u privremene prihvatne centre i da nisu zabilježeni pristuni simptomi Covid-19.

Poplave 2014.

S druge strane, procjene ukazuju da dolaskom proljeća i razvojem situacije na tursko-grčkoj granici, ali i činjenici da se samo u Grčkoj nalazi više od 40.000 migranata za očekivati je da će doći do povećanog priliva migranata. Ako dođe do razvoja ovakve situacije, zasigurno je, da će se dodatno opteretiti sigurnosni, ali i zdravstveni kapaciteti u Bosni i Hercegovini. U suštini Bosna i Hercegovina se trenutno pored krize izazvane infekcijom Covid-19, paralelno suočava i sa već prisutnom migrantskom krizom, što dodatno predstavlja operativni i organizacijski izazov za sigurnosne i zdravstvene službe.

Međutim, iz današnjeg ugla posmatranja, odnosno analize šireg spektra faktora i oblasti bitnih za zaštitu i spašavanje izdvajaju se određeni procesi i mjere koji su doveli do „radikalizacije“ javnog i stručnog diskursa, što je otvorilo neka nova-stara pitanja, kao, na primjer, spremnost i opremljenost civilne zaštite, policije, zdravstvenih ustanova, ali i uvedenih mjera u cilju zaštite javnog zdravlja građana i sl.

Najbolji primjer svakako su poplave iz maja 2014 .godine, nakon kojih se očekivalo da će se pristupiti reorganizaciji sistema zaštite i spašavanja u cilju pojačanja efikasnosti i operabilnosti. Ipak, novonastala situacija izazvana pandemijom Covid-19 dočekana je u istom organizacijskom obliku i metodologiji upravljanja krizama u Bosni i Hercegovini. Na drugoj strani, ako se kompariraju poduzete mjere, vremenski i suštinski u Bosni Hercegovini sa drugim evropskim državama može se konstatovati da je trenutno stanje na zadovoljavajućem nivou.

Cilj poduzetih preventivnih mjera na svim nivoima pokazuje da akteri nisu podcijenili krizu, ali i da poduzete „nepopularne“ mjere proizilaze iz činjenice da se radi o novom soju koronavirusa (SARS-Cov-2) koji uzrokuje infekciju Covid-19 i sa trenutnog epidemiološkog i virološkog aspekta nepostoji adekvatno cjepivo koje bi zaustavilo širenje.

U prilog legitimacije donošenja određenih mjera (ograničenje kretanja, potpuna ili djelomična zabrana kretanja za određene starosne grupe stanovnika i sl.) koje ograničavaju prava i slobode građana u vrijeme vanrednih okolnosti, konkretno pandemije Covid-19 poslužit će dostupna analiza Centra za javno pravo o derogaciji konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda tokom borbe protiv pandemije virusa Covid-19 [1].

Analiza daje jasan pregled sa praksom Evropskog suda za ljudska prava i uvjete pod kojima se ograničenja ljudskih prava smatraju sukladnim Konvenciji pozivajući se na član 15. Konvencije. Prema tome, član 15 Konvencije propisuje njezine mogućnosti derogacije u vrijeme vanrednog stanja, odnosno kako glasi:

„ 1. U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda svaka visoka ugovorna stranka može, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz ove Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po međunarodnom pravu...“.

Nadalje, autorica se poziva na praksu Evropskog suda, odnosno na primijenjenu definiciju vanredne situacije „iznimna situacija krize ili nužde koja utječe na cijelu populaciju i predstavlja prijetnju organiziranom životu društva koje čini državu“. U nastavku analize autorica svakako ispituje i legitimnosti donesenih odluka, odnosno nužnost legitimiranja kroz zakonodavnu i izvršnu vlast. Na kraju, analiza vrlo argumentovano apostrofira da situacija izazvana pandemijom Covid-19 zahtjeva od država donošenje brzih i efikasnih odluka i zaključuje:

„Iako će donošenjem nekih od ograničavajućih mjera ljudska prava pojedinaca biti ograničena, Konvencija i praksa Europskog suda jasno pokazuju da to nije razlog da se mjere zaštite ne provode ili da se od njihovog provođenja odustane. Međutim, u određivanju i donošenju ovih mjera države moraju poštivati ne samo odredbe Konvencije već i vlastite Ustave. Sve mjere koje države donose, a koje imaju legitiman cilj zdravlje ljudi i sprječavanje širenja virusa, biti će opravdane i sukladne Konvenciji ukoliko su zakonite i proporcionalne.“

Svakako u teorijskim, ali i praktičnim redovnim uslovima života vrlo je teško uspostaviti uravnotežen „balans“ između sigurnosti i slobode; više slobode manje sigurnosti i obratno.

Biti siguran

S obzirom da živimo u globaliziranom okruženju i informacijskom dobu činjenica je da se vrlo teško prihvata ograničenje kretanja, ali isto tako američki psiholog A. Maslow koje je razvio modernu teoriju o hijerarhiji motiva je sigurnost označio kao elementarnu potrebu čovjeka i naglasio da „u momentima nesigurnosti za čovjeka sve ostalo izgleda manje važno od potrebe da se zaštiti i bude siguran“. Upravo ovo je vrijeme da se zaštitimo i budemo sigurni.

U ovakvim okolnostima, a posebno što situacija zahtjeva da države moraju efikasno i brzo donositi mjere u cilju zaštite javnog zdravlja, pa ponekad donositi „nepopularne“ mjere koje ograničavaju odvijanje normalnog života i rada stanovništva, su upravo u funkciji zaštite građana i javnog zdravlja. Zasigurno ključ uspjeha borbe protiv ove pandemije sa ciljem smanjenja obima zaraze, zavisi od pravovremene reakcije nadležnih tijela, odnosno faze pripravnosti i pravovremenog djelovanja svih službi.

Posljedice zanemarivanja faze pripravnosti upravljanja ovom krizom su nažalost vidljive po eksponencijalnom rastu zaraženih i broju mrtvih Italiji i Španiji, a što je dovelo do preopterećenosti zdravstveno-bolničkih kapaciteta i neželjenih efekata po društvo. Svakako da sve faze jedne krize, a posebno kada su u pitanju infekcije zahtijevaju punu građansku disciplinu i odgovornost u poštivanju izdatih mjera, a u ovom slučaju posebno mjera samoizolacije .Upravo to predstavlja istinsku zajedničku borbu koja se ogleda kroz poštivanje izdatih mjera i upozorenja od strane nadležnih tijela.

Kriza izazvana Covid-19 infekcijom, a posebno reakcije ne samo u Bosni i Hercegovini, već i na globalnom nivou pokazala je nužnost većeg ulaganja i angažiranja nauke i struke za efikasno i učinkovito upravljanje novonastalom situacijom. Svjedoci smo da je kriza višeslojna i da je pogodila sve segmente društva, pa zbog toga zahtjeva multidisciplinarni odgovor zdravstveno-epidemiološkog, sigurnosnog, pravnog, ekonomskog i drugih sektora, kaoi njihove analize trenutne situacije.

Poseban segment ove krize, odnosno njenog upravljanja jeste komunikacija kroz pravovremeno, transparentno i objektivno izvještavanje javnosti i izdavanje jasnih uputstava. Kada je u pitanju zdravstveno-sigurnosni sektor pokazao se zadovoljavajući odnos, ali svakako nedostatak je još uvijek tradicionalni model komuniciranja i vrlo spor prelazak na digitalni kanal komunikacije, pri čemu bi nadležne službe ili štabovi trebali komunicirati, obavještavati i biti dostupni građanstvu na primjer i putem društvenih mreža i kanala.

Svakako, može se reći da su svi mediji u Bosni i Hercegovini prepoznali krizu i kroz svoje sadržaje redovno informišu i dodatno pojašnjavaju mehanizme prevencije u širenju zaraze, kao i njihov trud da se održi psihofizičko zdravlje stanovništva, a što zasigurno ima i indirektne pozitivne posljedice na javnu sigurnost.

Konkretne strategije

Poseban značaj upravljanja aktuelnom krizom, odnosno postupanje države u ovoj situaciji određuje znanje, stručnosti i efektivnost rada kriznih štabova. Trenutna faza krize najviše zahtjeva zdravstveno-sigurnosne stručne autoritete i u tom smislu moblizaciju svih raspoloživih resursa radi generiranja aktuelnog i razvoja budućeg društveno naučnog znanja za efikasno upravljanje krizom.

Nedostatak dovoljne spoznaje i analize o strukturi Covid-19 se reflektira i kroz otežavajuće okolnosti upravljanja krizom. Međutim, kolumnista Jurica Pavčić u svojoj analizi situacije oko Covid-19, vidi i jednu pozitivnu promjenu „da je u cijeloj drami (...) Wuhanski virus, naime, pridonio restauraciji autoriteta znanja. Portalima, novinama i TV-om najednom dominiraju profesori i doktori“ [2].

Ovo je svakako indikacija i poziv da ulaganje u izgradnju obrazovno-naučne grane predstavlja temelj i unaprjeđenje savremenog društva i države.

Iako sve sigurnosno-zdravstvene strukture na svim nivoima u Bosni i Hercegovini čine profesionalne napore u suprotstavljanju aktuelnoj krizi, ipak partikularni odgovor i nedostatak jedinstvenog konsolidiranog i koherentnog pristupa upravljanja krizom otežava ili usporava proces borbe protiv Covid-19 pandemije. Ovaj proces zahtjeva bezuvjetnu interakciju znanja, moći i htijenja svih relevantnih aktera na nacionalnom, regionalnom i globalnog nivou djelovanja.

Na kraju, može se izdvojiti nekoliko ključnih preporuka za unaprjeđenje mehanizama upravljanja aktuelnom krizom, ali i budućim kriznim situacijama:

- Pokretanje inicijative za donošenje Odluke o upravljanju sigurnosnim rizicima, odnosno uspostava registra sigurnosnih rizika u Bosni i Hercegovini. U okviru toga izvršiti gradaciju stanja sigurnosti (matrica mjerenja sigurnosnih rizika) u državi na osnovu izvršenog mjerenja, analize i klasifikacije sigurnosnih rizika (uspostava sigurnosnih nivoa). Ovi akti trebaju biti zajednički na svim nivoima i usklađeni s međunarodnim standardima i propisima.

• Fokus na usmjeravanju pažnje kroz formiranje specijaliziranih sub štabova/timova (naučno-stručne provenijencije) za prevazilaženje krizne situacije Covid-19 (zdravstveni, sigurnosni, ekonomski i pravni sektor).
• Pokretanje procedure na državnom nivou za donošenje jedinstvene Metodologije za izradu stanja (procjene) sigurnosti države Bosne i Hercegovine (utvrđivanje jedinstvenih indikatora).
• Određivanje minimalnih(uvažavajući ustavnu strukturu BiH) uvjeta nacionalnih/državnih standarda i procedura, koje će biti obavezujuće za sve nivoe u slučaju pojave novih kriza.
•  Kontinuirano i bezuslovno jačati kadrovske i materijalno-tehničke kapacitete sektora sigurnosti i odbrane, a posebno sektora zaštite i spašavanja.Utvrđivanje novog kanala komuniciranja i jasno detektiranje mogućih problema u komunikaciji u kriznim situacijama, a u cilju izbjegavanja određenih problema u izvorima, prenošenju i konzumiranju informacija (fake news).

Implementacijom navedenih preporuka Bosna i Hercegovina bi u skoroj budućnosti imala pretpostavke za kreiranje efikasne i eficijentne strategije upravljanja krizama.

Cjelovita analiza autorice Nikoline Katić „Derogacija konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnjih sloboda tijekom borbe protiv pandemije virusa COVID-19“ dostupna na: http://www.fcjp.ba/analize/Nikolin_Katic3-Derogacija_Konvencije_za_zastitu_ljudskih_prava_i_temeljnih_sloboda_tijekom_borbe_protiv_pandemije_virusa_COVID-19.pdf?fbclid=IwAR0wP0BgKG6lu-3PqP04ObQa-WPO-xb49eBKJwxpvcdUszPTK554baoGUWc

Preuzeto sa https://www.jutarnji.hr/komentari/je-li-dosao-kraj-terora-neobrazovanih-i-glupih/10116928/

(Autor je šef Odsjeka sigurnosnih i mirovnih studija Fakulteta političkih nauka u Sarajevu)