Između historije i propagande: Slučaj "Zafranović" u raljama srpsko-hrvatskog nacionalizma

Već činjenicom da je pristao prikazati film na ovogodišnjem Festu režiser Lordan Zafranović uzburkao je strasti publike i podijelio javnost, što za publicitet projekta možda i nije loše.

Ali, pokrenuta lavina sporenja oko sadržaja, koji je mnogo više od sineaističkog zadatka, pokazala je da je negativno stvoren odnos prema filmu zasjenio važnost i potrebu da se govori o jednoj društveno neuralgičnoj temi. Hronologija "slučaja Zafranović" je nepobitna i mnogo je duža i dublja od posljednjih dešavanja i seže u vrijeme početka raspada socijalističke Jugoslavije.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Scenarij za film napisao je davne 1986. godine glasoviti dječiji pisac i scenarist Arsen Diklić, ali u vrijeme kada je otpočeo siloviti proces dezintegracije zemlje i sluha za snimanje velikih partizanskih epopeja jednostavno više nije bilo.

Usredotočen na sudbinu podkozarskog srpskog stanovništva, koje je masovno deportirano u koncentracijski logor Jasenovac scenarij, a sada i film, donosio je priču koja više nije moga izbjeći teška ideološka sučeljavanja i osporavanja.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Oponent hrvatskom nacionalizmu

Kako se danas jasno vidi, za hrvatsku javnost, u najširem smislu, Jasenovac nije opće mjesto kolektivnog srama i tačka iz koje treba, u simboličkom smislu, interpretirati vlastitu povijest 20. stoljeća nego emotivni okidač za negiranje vlastitih historijskih zabluda i zastranjenja.

Srpska kultura, skoro tri decenije, imala je ambivalentan odnos prema Zafranovićevom filmskom projektu, jer iako je govorio o najtežoj epizodi srpske historije nije postojalo pravog interesa da se priča o žrtvama s Kozare prikaže na velikom filmskom platnu.

Razloga za takav odnos je mnogo, ali glavni je da je riječ o režiseru koji dolazi iz Hrvatske, sa prepoznatljivom filmskom poetikom i režiseru koji nikako nije odustajao od prava da na sopstveni način interpretira povijest.

Lordan Zafranović je bio veliko rediteljsko ime socijalističke Jugoslavije i deklarirani oponent hrvatskom nacionalizmu čak do te mjere da je početkom 90-tih bio prinuđen napustiti zemlju, ali isto tako i intelektualac snažno vezan za jugoslovensko i socijalističko naslijeđe zajedničke zemlje, ono naslijeđe koje je u Srbiji, posebno posljednjih desetak godina, postalo predmetom najveće omraze.

Komesari Vučićevog režima u Filmskom centru Srbije i drugim institucijama, koje organizuju finansiranje filmskih projekata, Zafranovićevom filmu godinama nisu pružali nikakvu podršku. Najblaže rečeno, na cijeli projekat se gledalo sa podozrenjem i nevjericom, ali zanimljivost teme za političko–ideološku manipulaciju bila je toliko potentna da su se, u onome što se danas naziva srpski politički svijet, našle institucije spremne da podrže njegovu realizaciju.

O tome je i sam autor govorio, ali sve do izbijanja skandala prisustvom filma na ovogodišnjem Festu malo koga je interesovalo ko su finansijeri Zafranovićevog filma. A kada su svjetla interesovanja i pažnje iluminirala film i njegove poruke, nije se mogla sakriti činjenica da su glavni materijalni ktitori u realizaciji Zafranovićeve filmske vizije Jasenovca vlasti entiteta Republika Srpska i Srpska pravoslavna crkva (SPC).

Sama po sebi, ta činjenica ne bi bila uopšte sporna da SPC već pola vijeka nije militantna vjerska institucija, a Audiovizuelni centar RS-a tijelo koje se temeljno bavi finansiranjem umjetnički bezvrijednih, ali politički i ideološki podobnih projekata, koji suštinski promoviraju ideje o tome kako su Hrvati i Bošnjaci glavni krivci za dvadestovijekovna masovna krvoprolića na jugoslovenskom prostoru.

Historijski revizionizam

S takvim idejama RS i SPC i ulaze u projekat snimanja Zafranovićevog filma, dakle idejom da se Jasenovac prikaže kao najveće masovno stratište Srba, što on svakako jeste, a ustaške vlasti kao zločinačka politička organizacija, što su svakako bili, ali uvijek bez oslikavanja šireg konteksta u kojem će se prikazati i zlodjela velikosrpske političke ideologije, ili šira perspektiva Drugog svjetskog rata u kojem su Hrvati i Bošnjaci, isto tako, bili žrtve fašističkog terora.

Cilj takvog djelovanja je jasan, a historijski revizionizam, koji promoviraju pomenute institucije, ima zadatak da produbi plošnu, stereotipnu i pogrešnu sliku o tome kako su Srbi univerzalne žrtve historije, a Hrvati i Bošnjaci paradgimatski, zločinački, nacionalni kolektivi.

Iako film, gotovo, niko još nije vidio o njemu su izrečeni različiti sudovi. Oni koji, na osnovu kratkih reklamnih isječaka, sude o filmu, a dolaze iz Hrvatske, preciznije sa ekstremno nacionalističkog političkog spektra, o Zafranovićevom djelu iznose izuzetno negativne ocjene.

Za njih ne samo da je sporno što je Maks Luburić, upravnik Jasenovca, prikazan kao manijakalni ubica, a historiografija je dokazala da je upravo takav i bio, već i više što su uloge ustaških časnika, pa i samog Luburića, prihvatili igrati najprominentniji hrvatski glumci.

Za Renea Bitorajca i Leona Lučeva, da ovdje pomenemo samo dvojicu najpoznatijih, nikada nije bilo dileme o tome trebaju li prihvatiti uloge u Zafranovićevom filmu, jer riječ je, kako su sami isticali, o velikom reditelju i važnoj priči za hrvatsku kulturu, upravo onakvoj koja je potrebna da se, napokon, uspostavi ravnoteža nemilosrdnom revizionističkom narativu o Jasenovcu, jako rasprostranjenom u posljednje vrijeme.

Srpska strana bila je nijema na Zafranovićev film i u vrijeme kada je prije tri godine sniman pa sve do dana kada se saznalo da će biti premijerno prikazan na otovorenju ovogodišnjeg Festa. Kakav je stvarni odnos srpskih intelektualaca i umjetnika prema zločinima počinjenim u Jasenovcu nije jasno, ali moglo se naslutiti da njih ta tema nije pretjerano interesirala sve do trenutka dok nije postala dio predizborne političke kampanje.

Bojkotovan od svih umjetnika, koji podržavaju Studentsku listu, Fest se pretvorio u poligon javne podrške Aleksandru Vučiću i Srpskoj naprednoj stranci (SNS).

Festivalski program, selektori i učesnici ovogodišnjeg Festa označeni su kao režimske pristalice, a sam film je, iznenada, dobio nevjerovatan publicitet. Čak i dio filmske ekipe, koji se pojavio na predstavljanju za novinare, (glumica Katarina Radivojević eksplicitno) jasno je govorio da na festivalu nastupa isključivo kao podrška filmu, u čijem su snimanju učestvovali, a njihovo pojavljivanje na ceremonijama otvaranja festivala i festivalske premijere filma nikako se ne smije shvatati kao podrška Aleksandru Vučiću u bilo kojem smislu. 

Emir Kusturica  i propagandna mašinerija

Da je atmosfera oko filma dobila izuzetno političku dimenziju i da je njegova projekcija nesretno koincidirala sa zahuktalom političkom kampanjom, koja će svoje razrješenje dobiti na, od demonstranata protiv vlasti, iznuđenim parlamentarnim izborima govori i činjenica da su dva najvažnija srpska reditelja, Goran Marković i Srđan Dragojević, tražili od kolege Zafranovića da uskrati dozvolu za prikazivanje filma na ovogodišnjem Festu.

Za Markovića i Dragojevića nema dileme da je Fest postao platforma za promociju donedavnog predsjednika Srbije i politika SNS-a, a obojica su ubijeđna da su to štetne i destruktivne politike. U prilog njihovom zahtjevu ide i činjenica da je esnafska većina u Srbiji, zbog pomenutih razloga, odbila učestovati na ovogodišnjem Festu i da je Vučićevom samovoljom filmska industrija u zemlji, odlukama o uskraćivanju sredstava politički nepodobnim umjetnicima, dovedena pred potpuni kolaps.

Uprkos apelima kolega, premijera filma je održana u Beogradu i dan kasnije u Banjoj Luci, a namjerno ili ne, svjesno ili nesvjesno, i sam je Zafranović postao dijelom propagandne mašinerije velikosrpskog nacionalizma. O filmu su uspjeli pozitivno govoriti Milorad Dodik, iz jasnih političko – propagandnih ciljeva, a već ranije i patrijarh SPC-a Porfirije, čovjek koji je iz liberalnog i slobodoumnog pravoslavnog sveštenika, spremnog na ekumenizam i međuetničko pomirenje, evoluirao u jednog od najžešćih zagovaratelja velikosrpske državničke ideje.

Iz kratkih i šarolikih napisa na društvenim mrežama, onih koj su film gledali, može se donijeti nekoliko paušalnih sudova. Riječ je, tako ga atribuiraju oni koji posjeduju elementarni vokabular filmske kritike, o vizualno spektakularnom filmu i o filmu čija dužina, traje duže od 240 minuta, pledira jednu vrstu zaboravljene filmske monumentalnosti.

Očito je i da su hrvatski glumci plastično i uvjerljivo interpretirali ustaške zločince, jer se u javnosti uglavnom komentariše dubina karakternog uvida koji je u rekonstrukciji ličnosti Maksa Luburića izveo Rene Bitorajac.

Ostale hvalospjeve treba uzeti sa dozom podozrenja, jer je bjelodano da oni dolaze više iz želje da se zauzme stav u ideološkom sporenju nego u pravilnoj ocjeni umjetničkih dometa filma. Jedan od onih za koje vjerujem da je neiskreno hvalio Zafranovićev film opisujući ga kao sineaističko remek djelo svakako je Emir Kusturica, čije se laude filmu trebaju shvatiti kao prilika da se podcrta "zločinačka narav Hrvata".

Kao i drugi film na temu Jasenovca Dara iz Jasenovca Predraga Antonijevića, i Zafranovićev film podiže svijest o potrebi da se rasvjetle traumatične epizode naše nedavne prošlosti. Oba filma, u to ne treba imati nikakve sumnje, sklapaju, u epistemološkom i historiografskom smislu, istinosan pogled na zločine počinjene u Jasenovcu, ali i jedan i drugi film iskorišteni su za propagiranje ideja velikosrpskog nacionalizma.

Bez obzira što govore istinu o stvarnim događajima, naravno na umjetnički način, oba filma pojavljuju se u vrijeme kada društveni kontekst namjerno zamagljuje širu perspektivu prikazanih događaja i reducira znanja o historijskim istinama. Jasenovac jeste bio mjesto masovnih ubistava Srba, ali i logor u kojem su ubijene hiljade Hrvata, Bošnjaka, Jevreja, Roma, komunista i antifašista u najaširem smislu, a jedini stvarni protivnici ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske bili su Titovi partizani, što su sve činjenice koje se, u najmanju ruku, zanemaruju i prešućuju.

Posebnu tragično u "slučaju Zafranović" jeste što film, vjerovatno, neće biti prikazivan u Hrvatskoj i polovini Bosne i Hercegovine, barem ne u redovnoj kino distribuciji. Gledaocima će, na taj način, biti uskraćeno da pogledaju film jednog od najvažnijih jugoslovenskih reditelja o jednoj od najvažnijih tema naših društava uopće.

Mobilizacija duša

U Republici Srpskoj i Srbiji film će biti korišten kao instrument u mobilizaciji duša za nacionalističko sukobljavanje, raspirivanje i produbljivanje međuetničkog nerzumijevanja i promicanja etnokonfesionalne mržnje, što Zafranoviću svakako nikada nije bio, ni u primisli, motiv za ekranizovanje Diklićeve priče.

Omraza bačena na film, zbog političkih manipulacija, vjerovatno će biti teška prepreka da se o estetskim i historigrafskim elementima govori racionalno, pošteno i trezveno tako da je Lordan Zafranović možda mnogo više izgubio pristajanjem da finansijeri i promotori filma budu eksponenti velikosrpske državničke ideje nego što je dobio.

S druge strane, jasno je da bez njihove pomoći film nikada ne bi ni bio snimljen, a sam reditelj se, izgleda, našao u potpuno bezizlaznoj situaciji. Iako je, po hronotopskim i historijskim elmentima, dakle temom, to bosanski film, jer su žrtve Jasenovca, u najvećem broju, bili stanovnici Bosne, preciznije potkozarja i Bosanske Krajine, samo zbog činjenice da su to većinski bili etnički Srbi, na prostorima gdje u našoj domovini dominantno žive Hrvati i Bošnjaci na film će se, nepravedno, gledati isključivo kao na još jedan produkt velikosrpske propagande – a on to, po svojim imanentnim filmskim elementima, možda, uopće i nije.

Kolika je nepravda već načinjena Zafranovićevom filmu zorno ilustruje činjenica da malo ko uopšte zna naziv djela. U javnosti je prepoznat, atribuiran, opisan i imenovan kao "Zafranovićev film" dočim je njegov službeni naslov Zlatni rez ’42: Djeca Kozare potpuno potisnut u drugi plan. Lordan Zafranović autor je bogate i važne filmografije i pored ovog "Zafranovićevog filma" snimio je i filmska remek djela, u pravom smislu te sintagme, Okupacija u 26 slika i Pad Italije. Oni koji nisu gledali film nadaju se da će Zlatni rez ’42: Djeca Kozare biti u istoj mjeri veliko djelo i da će snagom svoje umjetničke vizije prošlosti uspjeti nadživjeti skandal u kojem se, sticajem okolnosti, našao. A hoće li se ikada uspjeti iščupati iz interpretacijskih ralja srpsko – hrvatskog nacionalizma pitanje je koje se ne usuđujemo ni postaviti. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.