MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Kruh s Ilijom Ladinom

Semezdin Mehmedinović, jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca, za portal Radiosarajevo.ba donosi novu kolumnu, naslovljenu "Nepromijenjena prošlost".

Njegove prethodne kolumne koje je objavio na našem portalu možete pročitati na ovom linku.

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Snijeg zabijelio Vlašić: Na Devečanima padaju krupne pahulje

Volim posvećene. Prihvatljivi su mi samo oni pisci koji su svoj život poistovjetili s jezikom svog teksta. Poznavao sam neke od njih, pisao o njima, o nekim od njih tek trebam nešto reći.

U ratu sam jedno vrijeme živio na Čengić Vili. Selio sam se po gradu onda kad bi granata eksplodirala u stanu i uslovi za boravak su me vodili na neko drugo mjesto. Na Čengić Vili bio sam u susjedstvu s Ilijom Ladinom. Jednom smo na improviziranoj rešetki u parku ispekli kruh.

Ne znam šta je stvarni ukus tog kruha bio, ali se sjećam da nam je obojici prijao. Ujutro bismo skupa odlazili do grada. Išli smo pokrajnjim ulicama, sjećam se da sam jednom usput trebao svratiti do Doma Pisaca. Ilija je bio nestrpljiv da mi pročita noć ranije napisane pjesme. On bi ih rado čitao u hodu, a ja sam insistirao da dođemo u kafanu pa da ih u miru izgovori, tako da ga s punim razumijevanjem slušam.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Pred Domom me je čekao Hrvoje Batinić; obećao sam mu pokloniti neke knjige. Imao sam svoju malu knjizaru u Domu Pisaca, povremeno bih je obilazio u strahu da granata nije provalila u unutrašnjost prostorije, jer je njen pult i police s knjigama bio u bašti prekriven staklenim krovom i  potpuno otvoren nebu i vanjskom svijetu. Kad sam došao tamo Hrvoje mi je objasnio da su u zgradi neki pisci, ali da su se zaključali i sprečavaju ulazak slučajnim prolaznicima.

Kroz staklena ulazna vrata vidio sam podrum pod vodom u koju je uguran divni pult od moje knjižare, iskrivljen od odvajanja i raskovan u prenošenju niz stepenice. Tek tad sam vidio da je van zgrade izbačen kompletan preostali tiraž časopisa koji sam u to vrijeme uredjivao (Fantom slobode) kao i neki drugi časopisi koji piscima koji su se uselili u Dom ništa nisu značili, poput izvrsnih sveski časopisa Gradac, i neka izdanja njihovih knjiga bila su tu. Ni danas ne uspijevam shvatiti kako piscima može smetati Svetska poezija danas, antologija koju je uredio Raša Livada? I sve to bačeno na kišu koja srećom samo što nije pala.

Ilija i Hrvoje su mi pomagali

Bjesnio sam, lupao na vrata a pisci u zgradi su mirovali. Imao sam svoj veliki ratni ranac u koji sam spremio časopise, Ilija i Hrvoje su mi pomagali, a onda smo otišli do kioska uz cestu, nasuprot Vojnoj bolnici u koji se uselio jedan divan mladi čovjek koji se iz Siska u vrijeme rata u Hrvatskoj preselio u Sarajevo. Nabavljao je sedmične magazine iz Zagreba i Beograda koji u grad nisu stizali, prodavao ih i od toga živio. U vrijeme opsade radio je isto, prodavao dnevne novine, stare magazine i knjige. Mali kiosk mu je bio sklonište. Većinu tereta koji sam nosio u svome rancu ostavio sam tada njemu. Nešto je uzeo Hrvoje, nesto Ilija, a nešto ja.

Otišli smo do neke kafane u koju je Ilija rado svraćao, bila je smještene s južne strane, prema Vječnoj vatri, uz same Markale. Imali su samo Nescafe koju je on volio. I dok smo čekali male šoljice da nas ugrju, Ilija je već spremio fasciklu i u njoj četiri pjesme. Jedna od njih je išla ovako:

Bože, ako toga dana poginuti trebam
Nek ti nije svejedno
Da l će to biti
Odovud tamo
Ili odonud amo
Jer ja nosim pjesme u Redakciju

Nit je meni svejedno
Hoće l to biti
Prije ili poslije
Moga važnog posla u životu
Jer ja nosim pjesme u Redakciju

I kad je završio, potužio mi se, rekao je:

„Baš sam se načekao da pjesmu napokon kažem.“

Sve što se o Iliji Ladinu treba reći, stalo je u ovu pjesme. Njegov život koji smo upravo pratili od Čengic Vile do male kafane uz Markale, usputna je stvar, a ono što je bio njegov stvarni život, to je sve stalo u jezik njegove poezije. Tako je jedino u životu pisca moguće i prihvatljivo. U svojoj književnosti ne može se živjeti napola, već samo u potpunosti i naiskap.

12.09.26. 18:37

MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Nepromijenjena prošlost

Oblak i oblik

Ne volim one koji kasne. A ja sam jedan od njih. Uvijek se ispriječi neki događaj, neka slika koja mi odvuče pažnju. Uvijek je na drugoj strani neko ko na mene čeka. U prvoj ratnoj godini, postojala je u Sarajevu najfinija skrupuloznost, skoro bi se moglo reći endemni moralni kod: izbjegavani su dogovori o susretima na ulici, a kad bi se utvrdio sastanak „na otvorenom“, tada se svako trudio stići u tačno vrijeme. Smrt je bila tako česta da je ta vremenska preciznost bila posljedica straha od preuzimanja odgovornosti za eventualnu pogibiju poznanika s kojim si sastanak dogovorio. To osjećanje pripada primarnoj religioznosti. Direktno dodirivanje s vremenom.

U aprilu 1992, dogodilo se da na dogovoreni sastanak s pjesnikom Ilijom Ladinom (na stepeništu, ispred Narodne Banke) nisam stigao na vrijeme, a tri-četiri sata potom: zvonio je telefon i pjesnikov glas je izgovorio rečenicu, ili dvije, rezigniranog prijekora. Nekoliko sekundi je iščekivao moj odgovor, a kako sam, priznavši na taj način svoju krivicu, odšutio, Ladin je spustio slušalicu. Slijedećih dana sam ga potražio, ali je on odbio razgovarati o incidentu, a umjesto toga, uručio mi je pismo:

Gospodine Mehmedinoviću, grijeh sam svoj prepoznao, veliki, razmišljajući o svojim riječima preko telefona upućenim ti neki prokleti dan kad je ono bilo – ne sjećam se više (po onoj: ne voli se zločinac vraćati na mjesto zločina, pa da). Kad sam čekao da mi doneseš „Fantom Slobode“, kako si po svojoj «svetoj riječi» obećao da ćeš donijeti, pa nisi. Pa to je kao kritizirati oblak za to što nije „oblik“, a on je najmanje kriv što je to tako kako jest gore iznad glava nam: njemu lažu, ne laže on nikome, nikada i ništa. I, ako ima išta između neba i zemlje u ovom gradu pošteno i tačno i od riječi danas to ste vas dvojica: ti i oblak onaj koji i danas vidim gore dok sanja svoj stari san da bude ono jedino što želi biti: Istina i Oblik, i ništa manje. Ali slaže sunce svaki dan i slažu zvijezde svaku noć, pa šta ćemo sad ako oslonac nemamo drugdje. Pa te molim gospodine Sem, Seme Mehmedinoviću, oprosti mi grdne riječi, sitnograđanske, one su provala onog najgoreg u mom biću i ja ću se najozbiljnije pozabaviti tim segmentom moje ličnosti, uvjeravam te. Pozdrav, te tvome telefonu „mir i dobro“ svako. Ilija Ladin

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.