MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Nepromijenjena prošlost
U zadnje vrijeme, Sabina, moja sestrica, kad svrati u moj radni studio, rado započinje priče o prvim sjećanjima.
Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba
Danas, čim je sjela u svoju fotelju, rekla je:
Kiša donijela veliko olakšanje u jednom dijelu BiH, vatrogasci gasili požar u blizini aerodroma
Vrhovi Konjuha
"Znaš čega sam se još sjetila iz našeg najranijeg djetinjstva. Sjećam se kako si me budio dok je još mrkli mrak i vodio nas na verandu, pa smo sjedili uz prozor i čekali da se ukaže snijeg na vrhovima Konjuha."
"Dobro se sjećaš, ali mi smo na verandu išli da vidimo kako će svanuti, da uhvatimo onaj spori prelazak između mraka i svjetla dana, a tad bi prvo vidjeli snijeg na planini."
MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Rudarska smrt i stršljen
U mojim najranijim sjećanjima, nakon što je otac podigao kuću, dugo smo čekali da se uvedu strujne instalacije. Živjeli smo u razmacima između dana i noći.
Noću bi palili petrolejsku lampu. Sestra i ja smo rano odlazili spavati.
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Nekad bih se probudio, a još je bila noć. Rasanio bih sestricu i izišli bi na verandu koja je imala veliki prozor na zidu okrenut na jugoistok. Dno prozora je imalo veliko proširenje, tako da se na njemu moglo sjedjeti. Nekad bih u toku dana na njemu zaspao.
Ali, jutro je i mi gledamo kroz prozor da ispratimo prelazak noći u dan.
Prvo bi se ukazale bjeline. Puhnuo bi vjetar i s grana trešnji padali su cvjetovi na tlo, i tad bi ugledali bijele krpe snijega na vrhovima Konjuha.
Potom bi se pojavio istočni rub jezera koja se odatle vidi s namreškanim talasima, koji u prvi mah više liče na lišće koje treperi.
Nakon toga bi se iz crncijate noći počeli stvarati jasni objekti nasipa preko kojeg promiče pruga. Ukazalo bi se nebo i svijetli trag iza aviona u visokom letu.
Bio sam još mali kad se pojavila struja i u našoj sobi obasjala blijede zidove.
Struja bi često nestajala, pa je trebalo čekati da električari poprave kvar. Sjećam se radovanja njenom dolasku. To radovanje svjetlu!
MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Oslobođenje Tuzle
To je nagli prelazak između mraka i svjetla. U tome ima i nešto uznemirujuće. Svjedočio sam mnogim događajima kojih se danas nerado sjećam, pa ih neću ni spominjati.
Ali, recimo, u vrijeme opsade Sarajeva, bio je neki skup, mnogo je osoba oko dugog stola, restoran je bio zaštićen cementnim pločama koje su sasvim prekrile prozore.
U prostoriji je kućni agregat pokretao struju, ali je u jednom trenutku svjetla nestalo. Ostali smo u mraku, jedno vrijeme neko bi upalio svjetlo upaljača, a onda odustao.
I tad je nastupila neobična situacija, brojni ljudi oko stola počeli su međusobno komunicirati.
Do tada, razgovaralo se u razdvojenim grupama, a sad je to bio kolektivni razgovor, nije se znalo ko govori, ali to više nije ni bilo važno, jer su dosjetke koje su okupljeni izgovarali bile duhovite, bili smo jedan tim, oživljen odsustvom svjetla.
Desetak minuta je tako trajalo dok neki majstor nije iznova pokrenuo agregat, struja se pojavila i u tom trenutku gledao sam ispred sebe, s druge strane stola, televizijskog producenta, do njega je sjedjela njegova žena koja se u trenutku pojavljivanja struje, ljubila s muškarcem s druge strane.
Suprug je to gledao, i svi mi smo vidjeli. Nastupila je šutnja. Sva ona duhovitost iz mraku, iščezla je na svjetlosti.
Svejedno, dolazak struje pamtim kao trenutak novog buđenja. Posebno u ratu je to imalo ljepotu.
Mjesecima u mraku, a onda, neočekivano, pojavila bi se, pa je na brzinu trebalo navikavati se na nju. Palilo bi se sve što je na nju radilo. Usisivač, mašina za rublje, televizija, u stvarnost bi se vratilo sve što je jučerašnji svijet bio. Nada je bila da će to potrajati barem toliko da se vrelom vodom okupamo.
Jednom je tako proradio telefon, trebalo je vremena da ga među razbacanim predmetima u sobi pronađem, podignem slušalicu a tamo, s druge strane žice, javlja se glas koji kaže:
"Ammiel Alcalay, zovem iz New Yorka."
Mislim, ja sam usred opsade Sarajeva, mi smo zaboravljeni od svijeta i od boga u čije postojanje je vjerovao još samo stanovnik naše tekije koji bi izlazio i pravio ritualne pokrete u ulici. I sada čujem glas koji do mene stiže s druge polovice Zemlje lopte.
MALI ŽIVOTOPISI | Mehmedinović: Nestao je pod snijegom, 40 godina kasnije pronađena je njegova slika
Ono prošlo vrijeme
Ammiel je bio moj prevodilac u Americi, mnogo me događaja vezuje za njega i naš odnos zaslužuje cijelu pripovijest, ali ovdje ću spomenuti samo jedan događaj. Kad sam se vratio u Sarajevo, vozio sam se između Sarajeva i Tuzle, išao istom onom cestom koja nije promijenjena otkad sam rođen, znam svaki njen pregib, svako skretanje. I dok se vozim, javio se on:
"Ammiel ovdje..."
"Evo me na cesti koju je jednom Tito izgradio i otad se ništa nije promijenilo, sve na njoj mi je poznao, to je šumski put kojim sada promičem", kažem.
"Onda uživaj, vratio si se u nepromijenjenu prošlost."
MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Što te ne ubije, to će te osnažiti
Od trena kad je Ammiel izgovorio te riječi, neromijenjena prošlost, ja se spremam da o tome pišem. I stalno mi izmiče.
Ovih dana, Nenad Fišer me podsjetio na jednu rečenicu Waltera Benjamina, koji kaže da svako dovođenje "bljeska onog prošlog" u ravan sadašnjeg je čin sjećanja.
Ukoliko sadašnjost ne prepozna tu prošlost kao nešto što se nje tiče, kaže Benjamin, bljesak će izostati, sjećanje će iščeznuti. Mislim o toj prošlosti bez sjećanja. Može li se živjeti bez sjećanja? Ne može. Posebno je važno sjećati se prvih godina, kad smo bili najviše svoji, iz toga otkrivam ko sam i odakle dolazim.
Ako bih mogao birati između ovog doba u kojem mi pažnju odvlače Claud i ChatGPT, i vremena prošlog, rado bih se vratio u ono, ne tako davno, dok još nije bilo struje, kad sam po mraku sa sestricom izlazio na verandu naše stare kuće da gledamo sporo otvaranje forme, kad se postupno prelazi iz noći u dan, da nam se pred očima iz mraka ukažu daleki snjegovi na vijencima Konjuha.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
