Sinan Gudžević o Vijećnici: "Hoćemo Biblioteku ovdje, gdje je i bila"

Pisac i kolumnista Sinan Gudžević u dijelu svoje najnovije kolumne piše o sarajevskoj Vijećnici, prisjećajući se poznatog vica iz vremena bivše Jugoslavije. Iz te anegdote prelazi na razmišljanje o današnjoj ulozi i načinu upravljanja jednim od najprepoznatljivijih objekata u Sarajevu.

"Još u vrijeme titovine čulo se: došao Sandžaklija u sarajevsku Vijećnicu, prišao ženi za pultom i rekao: "Burek sa sirom i jogurt!" Žena za pultom mu je odbrusila: "Mladiću, ovo je biblioteka!" Sandžaklija se uprepodobi, pa tiho, skoro šapatom kaže: "Ada, molim vas, dajte mi jedan burek sa sirom i jedan jogurt." Nema uskličnika kad se šapatom zbori.

Bio sam prošle sedmice u Sarajevu, i prolazeći kraj Vijećnice, svaki dan sam se sjećao toga Sandžaklije i njegova bureka i jogurta. Dobro, Sarajlijama padne mrak na oči što došljaci smatraju da burek može biti sa sirom, iako je cijela Jugoslavija tako govorila i još govori. To što su u vic turili Sandžakliju ima zahtjevnijeg motiva, no podrobnosti nisu za ovdje.

Vidio sam ovih dana dokument u kojem se kazuje da će u svrhu samofinansiranja Vijećnice biti uređen sistem koji će omogućiti da Vijećnica postane "ekonomski potpuno održiva". Dokument je iz godine 2016, na njega je uputio tadašnji gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić. Ovako stoji u tome dokumentu, sadržajnom i stilskom galimatijasu (ovo je mali komad):

Također, povećanjem sadržaja u objektu – stavljanjem u funkciju kafe-slastičarne i restorana, direktno će se odraziti na ostvarenje većih prihoda, odnosno namjenskih finansijskih sredstava za potpunu ekonomsku održivost objekta Vijećnice. Tokom naredne godine će se preduzeti aktivnosti na promociji Vijećnice, kontinuirano kroz medije, turističke zajednice, pripremanju video prezentacije za Vijećnicu. U narednom periodu će se realizirati i uvođenje dress corea na objekat.

(A evo još mrve stilske bruke: Nakon potpune rehabilitacije objekta, počev od 9. maja 2014. godine, Vijećnici je vraćeno višenamjensko rabljenje koje konvergira njezinoj izvornoj funkciji i rabljenju na autentičan način.)

Nešto se mislim: sve ide na to da bi nekakav današnji eto Sandžaklija mogao ući u Vijećnicu i zatražiti burek i jogurt, i dobiti ga, a da mu niko ne bi skresao kako na nemjestu traži to što traži. Ako bi, kojim čudom, zatražio knjigu, službenica za pultom bi mu rekla: "Mladiću, ovo je Vijećnica!"

Sarajevska Vijećnica nije biblioteka. Nije više. A mi se nadamo da samo nije još i da će opet biti. U sarajevskoj Vijećnici bila je Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. To je bila od oktobra 1945. I bila je to sve do u noći 25. na 26. avgusta 1992. godine kad je gađana topovskim granatama i zapaljena. Pouzdani istraživači kazuju da je glavni ideolog uništenja Biblioteke bio sarajevski univerzitetski profesor književnosti Nikola Koljević, prije rata poznat kao šekspirolog. U požaru je uništeno oko dva miliona knjiga, časopisa, slika, rukopisa. Imao sam za prijatelje najbolje svjedoke spaljivanja biblioteke u gradskoj sarajevskoj Vijećnici. Goran Simić u svojoj knjizi stihova "Sarajevska tuga" ima pjesmu "Lament nad Vijećnicom", koja stoji na samom početku sarajevske ratne književne vrste.

Kada je gorila Državna Biblioteka tri dana augusta grad se gušio u snijegu.

Tih dana ni jednu olovku nisam mogao pronaći u kući a i kad bih ih uhvatio više nisu imale srca.

Čak i gumice za brisanje su ostavljale crni trag.

Tužno je gorila moja domovina.

Oslobođeni tijela gradom su lutali likovi iz romana

miješajući se sa prolaznicima i dušama mrtvih boraca.

Vidio sam Vertera kako sjedi na srušenoj ogradi groblja,

Kvazimoda sam viđao na džamijskim minaretima,

Raskoljnikov i Merso su danima nešto tiho razgovarali u podrumu,

Gavroš je šetao u maskirnoj uniformi

a Joserien je već uveliko trgovao sa neprijateljskom stranom.

Da ne pominjem mladog Sojera koji se za džeparac

bacao u rijeku sa Principovog mosta.

Tri dana živio sam u avetinjskom gradu sa strašnom sumnjom

da je u gradu sve manje živih i da granate padaju samo zbog mene.

Zatvorio sam se u kuću i razgledao turističke vodiče.

Izašao sam onoga dana kada je radio javio da je iz podruma biblioteke

narod odnio deset tona uglja.

I mojoj olovci se vratilo srce.

Goran mi je nadugo opisivao tu stravu koja je trajala barem tri dana. Knjižni blokovi, tabaci knjiga i listovi sablasno lebde nad Miljackom i padaju na razna mjesta u gradu. I Ferida Duraković je bila svjedok te strave, i ona je napisala pjesmu o spaljenoj Vijećnici. Mjerodavno svjedočenje o spaljivanju Biblioteke napisao je pisac Vladimir Pištalo, ranije i sam direktor Narodne biblioteke Srbije, čiji je otac Boro Pištalo bio direktor sarajevske Narodne i univerzitetske biblioteke u vrijeme kad je gađana i zapaljena.

Sarajevska Vijećnica je gađana i zapaljena zato što je u njoj bila Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. Jer je trust mozgova na Palama odlučio da se ima uništiti to što ima u Vijećnici, ta biblioteka. I uništeno je dosta toga, oko dva miliona. No je i spašeno prilično. Ideolog spaljivanja šekspirolog Koljević ubio se 1997. pucnjem iz pištolja. Pucao je sebi u glavu na Palama, a preminuo je devet dana kasnije u Beogradu. Marko Vešović je tu smrt Herostrata naših dana označio sažeto: "Poginuo od zločinačke ruke."

I kao ruševina, Vijećnica je bila mjesto kulture. U njoj su i za vrijeme rata održavani koncerti i izložbe. I Sarajevska zima. Konsternacija koja je zahvatila osjetljive ljude u svijetu nakon vijesti o rušenju i paljenju biblioteke u Vijećnici, učinila je da se osjetljivi ljudi po svijetu pokrenu u solidarnost da se zgrada Biblioteke obnovi. Obnova je trajala osamnaest godina i u nju je utrošeno oko 12 miliona eura. Sredstva za obnovu dala je Evropska unija, donatori i vlade drugih zemalja. U namjeni je stajalo da su to sredstva za obnovu Biblioteke. Rukovodstvo Biblioteke je bilo u stalnom kontaktu sa izvršiocima radova, imalo je kontrolu nad svima koji ulaze u Vijećnicu pod obnovom. Zgrada obnovljene Vijećnice je predata na upotrebu 9. maja 2014. Ali Biblioteka nije vraćena u zgradu iz koje je istjerana artiljerijom sa sarajevskih brda. U Vijećnicu se uselio ured gradonačelnika i taj su ured i njegovi simpatizanti zatvorili povratak biblioteke u Biblioteku. Biblioteka, narodna i univerzitetska, poslije preimenovana u Nacionalnu i univerzitetsku, pa opet preimenovana u Biblioteku Bosne i Hercegovine, još je smještena u nekadašnjoj austrougarskoj, pa onda JNA kasarni "Maršal Tito" na Marijin dvoru. To je treća privremena adresa Biblioteke. Privremeno, to je značilo dok ne bude obnovljena Vijećnica. A privremeno se odužilo, i još se odužuje privremeno.

Dvije godine nakon što je predata na upotrebu, nije se tačno znalo kome pripada zgrada Vijećnice. Oni što su ušli u zgradu nisu dopustili da u nju bude vraćena Biblioteka, dakle Gradska uprava. Da stvar proceduralno ima nekakav tok i protok, pobrinuo se sam tadašnji gradonačelnik Ivo Komšić, koji je 1. decembra 2016. blagoizvolio predložiti Gradskom vijeću Grada Sarajeva da Informaciju o upravljanje i korištenju objekta Vijećnice za period januar – 17. oktobra 2016. godine primi k znanju! Uskličnik je moj. Jer je to informacija o svršenom činu, njome se stavlja na znanje katalog razularenosti vlastodržaca u rečenom periodu. Svašta je tamo nadrobljeno: "proslave nacionalnih dana raznih ambasada", "razni eventi i kongresi u organizaciji marketing agencija", "tri vjenčanja".

Riječ biblioteka ne spominje se nigdje i nipošto. Podlost u Informaciji stoji u drugoj informaciji: da upravljanje nad Vijećnicom od 17. oktobra 2016. preuzima Javno preduzeće Sarajevo d.o.o, osnovano, inače ni godinu dana ranije, odlukom Gradskog vijeća Sarajeva. Sve to obznanjuje spomenuti gradonačelnik Ivo Komšić. I stvar se nakon toga u razularenosti učvršćuje: gradska uprava po odluci tadašnjeg premijera Kantona Sarajevo Denisa Zvizdića, obavlja jednostran upis obnovljene Vijećnice u zemljišne knjige Općinskog suda u Sarajevu i samoproglašava se jedinim vlasnikom. Poslije toga upisa, i općina Stari Grad Sarajevo se upisuje kao suvlasnik objekta Vijećnice, sa udjelom od 50 posto. Nikakva biblioteka, ni Biblioteka ne spominju se nigdje. Ono što nije uspjelo zlikovcima s Pala, hoće da dovrši Gradsko vijeće Sarajeva: knjige su istjerane iz Vijećnice. U njoj se, umjesto čitaonica i izdavanja knjiga, nalaze sale za iftar, za svadbe i balove, za evente, molim lijepo. Knjige jok.

Biblioteka je tužila uljeze za razularenost i bezakonje. I Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine je tužilo Gradsku upravu Sarajeva i Općinu Stari Grad. Očekuje se da nadležni sud tokom ljeta donese presudu.

Sanjao sam kako Bosna i Hercegovina osvaja svjetsko prvenstvo u fudbalu. I kako se ekipa sa Džekom i Barbarezom pojavljuje na balkonu Vijećnice i okupljenom mnoštvu govori: "Nemamo mornaricu, hoćemo Biblioteku ovdje, gdje je i bila!" A mnoštvo viče: "S Barbarezom protiv barbara!"