Senadin Lavić: Potkopavanje Bosne ili zašto neki žele bosanstvo ukaljati - po svaku cijenu?!

I dalje je dominantan balkanski mit o naciji kao plemenu koje je zaposjelo teritoriju i sve Druge iskorijenilo iz njezinog okružja. U osnovi tog procesa jeste puko otimanje zemlje na kojoj će pleme da se naseli!

Piše: Prof. Dr. Senadin Lavić, za Radiosarajevo.ba

Tragično je, ne epski nego provincijalno, što se u Bosni ne prihvataju novi povijesno-kulturni pokreti kao nešto normalno i nužno. Isto tako, tugu izaziva nesposobnost javnog diskursa da uoči nosioce, ličnosti, subjekte koji zastupaju određene ideje kao općevrijedne. Umjesto toga se nudi ignorancija i stari mitovi od kojih ni prošli sistemi nisu imali velike koristi. Zato se lažne veličine nameću u kontekstu provincijalnih hiperbola kao nesumnjive veličine!

O bosanskoj naciji i suverenitetu Bosne

To se zove provincijalna tragedija – nikada ne znaš šta ti se stvarno dešava.

Sadržaj te važne rasprave o bosanskoj naciji i bosanskom identitetu, koja se odvija već godinama, a ovih dana poprima nove obrise, pokazuje jasno glavnu dinamičku matricu antibosanstva i statičnu strukturu pseudo-marksističke teorije koja ne priznaje povijesnu dijalektiku, ne prihvata nadomještanje prevaziđenih konstrukcija i usvajanje novih modela društvene organizacije.

U toku je, dakle, rasprava oko bosanskog identiteta. U njoj se baca puno prašine u oči javnosti i oponenata. Čak se javnost želi obmanuti s namjernim krivim interpretacijama koncepta bosanstva. Cijela razgovorna pripovijest se pokušava zamutiti i skrenuti u pogrešnom smjeru. Bosanstvo se mora ukaljati po svaku cijenu i osporiti kao podvala zločestog “bošnjačkog nacionalizma”! Ali, to ne ide baš tako lahko bez obzira na brojne podvale, objede, opanjkavanja, podmukle laži i prevare.

Najpodmuklija prevara u Bosni je prisilno razdvajanje njezinog povijesnog naroda na osnovu religijske orijentacije, prisutne stoljećima prije nacionalnih pokreta, koje je potpuno zaokruženo s povijesnim uspostavljanjem Kraljevine SHS. Tako je Bosna u 20. stoljeću prevarantski predstavljana kao zemlja dva naroda i jedne islamizirane slavenske grupe.

Bosanstvo je inkluzivno

Potisnuta je riječ Bosanci i kao da nikada u povijesti nije postojao jedan “bosanski narod” koji je čuvao Bosnu i brinuo se o njezinom opstanku. U Bosnu je “upisan” i “učitan” izvanbosanski jezički kod (nametnuti su srpski i hrvatski jezik) koji ne potiče iz Bosne, nametnuta je etnička dioba koja dolazi iz susjednih država, preuzeta je povijest iz povijesti susjednih država s kojom bosanski katolici i pravoslavci nemaju bitne povezanosti (osnovni etnički mit je mit o zajedničkom porijeklu) i koja se ogleda u spornom narativu o “tri konstitutivna naroda” koja mogu da “raspolažu” Bosnom po svome nahođenju.

Bosanski katolici i pravoslavci pretvoreni su u nacije po direktnim uputama iz Srbije i Hrvatske i tako su postali insajderski eksponenti politika izvan Bosne. Zato se dešava da u institucijama današnje države sjede ljudi koji “rade” za susjedne države na potkopavanju Bosne.

Bosanski suverenisti znaju da je nacija politička zajednica slobodnih i ravnopravnih građana državljana jedne države. Danas se govori o nacijama državama članicama Organizacije ujedinjenih nacija (OUN). Danas je beskorisna i netačna tzv. Kardeljeva definicija nacije kao etničko-religijske zajednice; ona nas obmanjuje, zavlači, drži u etničko-religijskoj zatočenosti kojom upravljaju sveštenici i etnopolitičari. U sociologiji, politologiji, antropologiji i pravnoj nauci danas je razvijen sasvim drugačiji koncept nacije koji pod podrazumijeva “političku zajednicu slobodnih i ravnopravnih građana”.

Prigovor prof. Komšića, prof. Kukića. prof. Muhića i drugih da bosanstvo poništava etničko-kulturne identitete Bošnjaka, Hrvata, Srba i drugih narodnih grupa u Bosni, jeste suspektan, pogrešan i obmanjujući.

Bosanstvo je inkluzivno, humano, suverenističko – ono ne isključuje nikoga iz bosanske ukupnosti, cjelovitog bića Bosne, bosanske povijeno-kulturne i političke cjeline. Naspram toga, etnopolitika odbacuje bilo kakvu ideju bosanstva, a to onda znači i nacionalnost BiH. Druga je stvar što bi neki htjeli da je u Bosni vlast Srbije ili Hrvatske.

Napad na bosanstvo je odbrana bošnjačkog nacionalizma i antibosanstva koje je komplementarno srpskom i hrvatskom.

O podvalama etnopolitike protiv bosanstva vidjeti na linku OVDJE.

Dakle, DISKURS O BOSANSTVU nije usmjeren protiv naroda u Bosni: Bošnjaka, Hrvata, Roma, Srba, Jevreja i drugih. Ne može se podmetati tzv. “bošnjački nacionalizam” ili neka “muslimanska teritorija”, jer o bosanstvu je riječ.

Bošnjački papagaji

Kome ne odgovara razvijanje svijesti o postojećoj bosanskoj naciji?

Prije svega, već odavno ne odgovara Srbiji i Hrvatskoj koje su u 20. stoljeću podvalile narativ o etničkim nacijama u Bosni i negirale povijesnu supstanciju bosanskog bića. Naravno, i dijelu bošnjačkih etno-religijskih krugova koji naciju poimaju kao etničku zajednicu kojom bi trebao upravljati jedan sveštenik i jedan etnarh.

Cjelokupna konstrukcija antibosanskog velikodržavnog hegemonizma vrhuni u negaciji bosanskog identiteta, države i povijesti. Zato se poduzimaju stoljetni pothvati krivotvorenja i potiskivanja Bosne kroz kulturu, politiku, ekonomiju i sistem obrazovanja. Na te pothvate nalijeću bošnjački papagaji nacije kao etničko-religijske zajednice, naivci, što potpuno odgovara velikosrpskoj i velikohrvatskoj “hajdučiji” kao politici etničke teritorijalizacije.

Prava pljačka Bosne dešava se u kulturi kada se sve bosansko naslijeđe besramno kroatizira ili posrbljuje. Tako posrbice bez ikakva zazora lupetaju o identitetu kralja Tvrtka ili dinastije Kotromanića, što upućuje na “sprženu svijest” koja je rezultat projekta indoktrinacije koji traje od 1863. godine. Iz takvog djelovanja, koje jasno podupire Srbija od 1878. godine,  nastale su stotine i stotine knjiga, tekstova, obrazovnih programa, manifestacija, emisija, predstava, filmova i drugih sadržaja koji trebaju preinačiti povijesne činjenice i oblikovati “novu svijest”. To je, ustvari, lažna ili pervertirana svijest u formi velikosrpstva i velikohrvatstva. To je new fake world ili “srpski svet”! Varalice driblaju krivotvorinama već decenijama, a mi nalijećemo na te jeftine finte!

Zadnjih dvadeset i pet godina svjedočimo negiranju bosanskohercegovačke države nacije, negiranju bosanskog nacionalnog identiteta kroz odbijanje provođenje dejtonskog sporazuma. Antibosanske politike traže da se bosansko potpuno poništi i da se Bosna postavi kao neka slučajna zajednica tri naroda ili, kako ih lažno imenuju, “tri nacije”. Sve tri etničke politike (BoHrSr etnopolitike) insistiraju na etničkoj supstanciji života (etnoteritorijalizacija) i obmanjuju javnost svojim glupim razmišljanjima, shvatanjima i objašnjenjima društvenih procesa.

Kvazi-marksisti su razvili politiku autodestrukcije u Bosni koja je počela prije njih kao “nacionaliziranje Bosne” od strane srpstva i hrvatstva. U osnovi politike autodestrukcije stoji navođenje Bosanaca da sami pristanu na svoj nestanak ili, drugim riječima, da pristanu da Bosna bude podijeljena između Srbije i Hrvatske. Ta politika, dakle, traži da Bosanac sam prihvati svoje uništenje da bi se ostvarili hegemonijski nacionalizmi susjeda i komšija. Bosanci su navedeni i prisiljeni na politiku autodestrukcije ili samouništenja za račun susjednih država. Moguće je jasno uočiti da je od 1918. godine nametnuta hegemonija nad Bosnom i politika autodestrukcije, odricanja od sebe, zaborav Bosne, damnatio memoriae, shizofrenija i raspolućenost identiteta.

Mitom opravdati hegemoniju

Svako suprotstavljanje destrukciji Bosne od strane dva morbidna nacionalizma karakterizira se kao “bošnjački nacionalizam” koji se “prikriveno skriva iza bosanstva”. Obmanjivanje Bosanaca se nastavlja kroz reduciranje politike na etničko-religijske mitove i destrukciju vladavine prava. Dubravko Lovrenović je izvrsno pokazao kako se provodi kroatiziranje bosanskog srednjovjekovlja s ciljem da bi se na mitu opravdalo hegemonijsko postupanje zagrebačke politike prema Bosni.

Nije uopće kompatibilno s postojanjem bosanske države nacije (BiH) preferirati i pozivati se na “nacionalni identitet ” susjednih država, kao da ne postoji država BiH, internacionalno priznata nacija, subjekt internacionalnog prava, svjetski priznata politička jedinica. To je, najblaže rečeno, vrlo neukusno, podrivački i protučinjenično! Da li to suštinski znači nepriznavanje nezavisnosti, suvereniteta i povijesno-političkog identiteta Bosne i Hercegovine?

Zašto se nameće “tronarodna zajednica” (etnotrinitet → etnoteritorijalizacija) spram zajednice građana kao ravnopravnih i slobodnih? Može se tvrditi da zastupanje “srpske” i “hrvatske” nacije u nezavisnoj i suverenoj državi Bosni i Hercegovini znači jednostavno negiranje suvereniteta i samostalnosti Bosne. Svi građani, državljani nezavisne i suverene države BiH su pripadnici bosanskohercegovačke nacije! To su svi ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini, a oni mogu pripadati raznim kolektivitetima ili narodnim grupama (Bošnjaci, Hrvati, Jevreji, Romi, Srbi i drugi). U bosanskoj naciji se ispunjava stoljetni tok bosanskog političkog bića.

Oni bi zaustavili Bosnu koja više od hiljadu godina teče. Pa to je nemoguće!

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.