Savez kolumnista | Zlatko Dizdarević: Zašto ne znamo?!

Većini onih realnih i racionalnih što su se iole ozbiljnije bavili osmatranjem svjetske politike novijeg doba, posebno onima koji su imali priliku da u toj politici učestvuju na ovaj ili onaj način iznutra, najblaže rečeno čudno je kakva sve neznanja i iluzije opterećuju tu ogromnu svjetsku igru odavno odmaknutu od teorija i praksi iz starih udžbenika.

Piše: Zlatko Dizdarević, za portal Radiosarajevo.ba

A niti neznanja o tome šta je danas svjetska pa i lokalna politika nemaju mjesta, niti profitabilno interesna pranja mozga široj javnosti o tome kod iole ozbiljnih i realnijih ljudi mogu proći. No, takvi su još uvijek u manjini spram izmanipuliranih masa i pojedinaca kojima se – posebno uoči izbora i glasanja svake vrste – mogu prodati bezbrojni rogovi za svijeću.

Zašto sve ovo? Zašto ljudi u nas koji vode tzv. državu ne znaju – mimo interesnog i profitabilnog "neznanja" -  šta su notorne činjenice u svjetskoj politici u kojoj smo tek mala, usputna činjenica jer smo sami pristali na to do sada nebrojenim izborima i glasanjima.

I opet ćemo jer svjetla na kraju tunela iza kojeg je drugačiji svijet kojeg bi mogli da dosegnemo ali sa drugačijim rasporedom snaga, vrijednosti, znanja i poštenja – za sada za nas nema. Onima koji imaju interesa da bude ovako – "biznis je u tunelu", a svijetlo na njegovom kraju je opasnost.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Pokušaj debilizacija mentaliteta i pameti - projekat je. Mjerila i povodi za ovako grubu konstataciju ne smiju se dirati. Vrijeme, samo po sebi, polako ali izvjesno čisti s javne scene one za koje se zna da znaju, da imaju obrazovanje, rezultat, iskustvo, da imaju odnos prema sebi i vlastitoj kičmi. Da ih se respektuje više negdje izvan ovih prostora nego u vlastitoj kući nakon tri decenije uporno čišćenoj od puno toga dobrog i ranije dostignutog, a sada opasnog.

Dno dna

Iz takvog mentalnog sklopa, onda, proizlazi i urnebesna konstatacija, kazana u TV kameru, "da smo od minulih izbora do danas izbili u vrh interesa svjetske politike... da nam je diplomacija biser evropske diplomacije..." itd.itd.

U takvoj realnosti i pojedini ambasadori mogu na najbrutalniji način da odbiju elementarno-profesionalni nalog državnog vrha u obavljanju svog posla, da ne podignu ili ne spuste državnu zastavu na jarbolu ambasade u povodima i prema zakonu države, da hladno javno i u medijima popljuju samu državu koju, kao, zastupaju itd. itd.

Mimo čestih manifestacija ciljanog "neznanja" spram elementarnih postulata posla za koji su izabrani i plaćeni, mimo korupcije u svemu tome koja razara temeljno tkivo države, posebno su vidljive i elementarne, mada čudne zablude o smislu svjetske politike na najvišim nivoima zbog kojih nerijetko srljamo tamo gdje srljamo.

Samodopadna "nesvijest" o tome gdje smo i ko smo u svijetu, ovakvi kakvi danas jesmo, na tragu svega na što smo pristali i što nam se dešava od Daytona do danas polučila je svoj rezultat: Evo imamo na polovini države šizofrenu (multi)ustavnu realnost u kojoj je najvažnije politički poraziti onog drugog, a u drugoj polovini imamo državu s jedinstvenim institucijama i pripadajućim zaključcima.

Sve nas to zakiva na samom dnu raznih ljestvica u ciljano neispunjavanjem obavezama ka euroatlantskim i drugim  svjetskim integracijama. To zakivanje uzgaja se naširoko. I kroz politički i funkcionalno nepismene i nerealne razne programe, kroz prihvaćen amaterizam i neznanje u poslu, kroz masovnu potkapacitiranost rođenu i priznatim obrazovnim prazninama te kroz biznis-kadrovsku "politiku".

Uz sve, potpuna je eutanaziranosti javnosti i totalna jadna nespremnost za ma kakvo "buđenje". Posebno u poređenju sa istom pričom sasvim sličnim povodima, u Crnoj Gori i naročito do eksplozivnosti u Srbiji.

Oba tamošnja sindroma koja eno podižu ljude na noge, iako im mračna realnost nije bila bez podupiranja i jakog utjecaja i iz vana, naprotiv, imaju dosta jasnih sličnosti sa stanjem u nas. Na jednoj je strani korupcija mimo svih uobičajenih granica, a na drugoj sistem totalitarizma i apsolutizma, podjednako poguban kao i stanje raspada demokratske i ustavne državotvornosti.

Zavađena plemena

Unutar svega toga – vratimo se samo jednom važnom segmentu, političkom amaterizmu (blago kazano) i zabludama na terenu spoljne politike – jeste totalno neznanje o svijetu i nama u njemu. Prije neki dan, recimo, skrajnuto se u medijima oglasio s razlogom Duško Marković, bivši premijer Crne Gore i lider Stranke evropskog progresa.

Rekao je poprilično tačno da je "Zapad ne neki način žrtvovao Crnu Goru, pa i Bosnu i Hercegovinu, kada je 'dao signal' srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću da sam i slobodno kreira svoje interese..." Ja, i?!

Šta je tu čudno, i mimo niza nijansi koje treba uzeti u obzir uz ovu konstataciju. Pa, svi oni koji se iole ozbiljnije pripremaju za bavljenje svjetskom politikom, diplomacijom i bilo kakvom novijom planetarnom geostrategijom morali su – makar i na kratkom kursu priprema za funkcije ne koje idu – biti upoznati sa nekoliko notornih činjenica.

Jedna od prvih i najvažnijih na ovom terenu jeste ona da ukupna "zapadna", interesna  politika – a šta je politika nego apsolutno primarni interes – počiva na filozofiji kolonijalizma koju je svijetu donijela poodavno Velika Britanija, na globalnom planu do brutalnosti probuđenoj ponovo danas, nakon više istorijski kraćih  "epizoda" drugačije prakse i smisla. U toj "filozofiji" neupitni su nalozi prema kojima je "u zoni interesa velikih, tamo gdje se između sebe tuče više plemena, tvoj partner najveći i najjači..."

I površna analiza "partnerstva" koje veliki u svijetu uzgajaju u svojim osvajačkim pohodima na terenima "plemena", potvrđuju ovu činjenicu. Od Azije, Afrike, Bliskog istoka do Balkana. A gdje su na ovim prostorima, na tzv. Zapadnom Balkanu – iz perspektive interesa velikih – i mala Crna Gora, gdje mala Bosna i Hercegovina a gdje "velika Srbija".

Zar ikome ko se bavi politikom može doista pasti na pamet da su "demokracija" Podgorice i Sarajeva, ovakvih kakvi jesu, važnija od litijuma i usporednog broja ljudi na prostorima kojima se još dodatno pribrajaju stanovništvo Crne Gore, dijela Bosne i Hercegovine, pa Kosova, ako treba i Sjeverne Makedonije...

Na Kosovu još i s Bondsteel, strateška US vojna baza za region. A Srbija bi da im se Kosovo vrati! Može ali kada bi se kojim slučajem Trump i Putin dogovorili iza zatvorenih vrata o tome, uz neku pripadajuću razmjenu negdje.

Bliski istok je ovdje posebna storije. Smisao odnosa Zapada prema svima njima tamo je u samo nekoliko činjenica: Kako im uzeti, kako im ne dati da se emancipuju do poštivanja njihovih vlastitih interesa i teritorija, a kada se primijeti početak takve emancipacije – eno tzv. "arapskih proljeća"...

Od Libije, Egipta, Iraka, Sirije. S novim "demokratima" na čelu, sve do nedavnog najljućeg džihadiste u Damasku koji postate eno primjer iz snova za neviđeno eksplozivnu demokraciju i "inkluzivnost". U utrci povodom koje već mrse halapljivo i takmičarski svoje brkove kandidati sa uzornog i miroljubivog Zapada. A mi, eto, u svemu tome, "u vrhu interesa" tih gazda i njihove politike što usput i preko noći bahato proglašavaju svojim i dijelove planete, svjetska mora i zaljeve, međukontinentalne plovne puteve i države, ukidaju svjetske sporazume o klimi itd. 

Iz današnje perspektive i posebno sjećanja, zvuče nestvarno sve one činjenice, podaci i istine ko smo bili, kakvi i koliko priznati prije samo pola stoljeća. I ne samo mi, već i više od 120 nesvrstanih država koje se nisu mogle preglasati u Ujedinjenim nacijama (UN). Ko su bili ljudi – velika većina njih – koji su tu svjetsku realnost kreirali. A vidi nas danas. Pa još uz iskreno profitabilno uvjerenje da smo ne samo tek interes, već vrh interesa svjetske politike.

Politika i interesi

Minimum neophodan za opstanak države mora biti i u svijesti o realnosti, o znanju činjenica na temelju kojih treba voditi politiku i državu, o spoznaji da manipulacija lokalnom, narodnom silom nema više snagu kao prije koju deceniju, da raste mlada generacija koja će se probuditi kad – tad kao što se budi unaokolo.

I da profitabilne koalicije s mizerijom istog kalibra u vođenju rasturene države nije duga vijeka. Jer, tačna je ona stara o kojoj je čak i Crnjanski, nekada i diplomata svojevremeno pisao u "Embahadama":

"Sve istine nisu za kazati, ali se lagati ne smije".

Ovdje smo došli do faze u kojoj ne samo da ne znamo notorne svjetske činjenice, da ne govorimo ni blizu sve istine, već se primarno i beskonačno lažemo.

Ne čitajući ni šta stare knjige o tome kažu jer je i to nepotreban napor. A i šta će nam?! Oduzima vrijem važno za razne smicalice. Problem je što i za to danas treba znanja da bi se bilo u "vrhu svjetskog interesa". A nema ga. Dokle tako?

Saznat će se brzo, sigurno. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba