Savez kolumnista | Zlatko Dizdarević: BiH i Trump – pobjeda tužne političke realnosti

Donald Trump, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i veliki "mirotvorac" u Gazi, eto, nije dobio Nobelovu nagradu za mir, iako ga je – da budemo malo ironični – za to najveće svjetsko priznanje predložilo (istina, za 2026.) čak i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Skoro pa nevjerovatno.

Piše: Zlatko Dizdarević, za Radiosarajevo.ba

Neće se uskoro o tome mnogo ni pisati ni pričati jer, i za predlagače i za predloženog, ovaj ovakav epilog mora što prije biti zaboravljen. Jer, poraz Trumpa još nekako ali poraz Netanyahua nikako. Ipak, možda se, nešto promijeni dogodine, 2026., na koju je "ciljalo" Predsjedništvo?!

No, medijske tehnike su danas takve da to neće biti problem. Za Trumpa posebno. Nama, ovdje u Bosni, ostaje, ipak, potreba da se tim političkim rezultatom bar malo pozabavimo. Ne radi Trumpa, već radi nas, ovakvih kakvi smo postali.

Gole istine

U vezi s čudesno dobrohotnim prijedlogom pomenutog Predsjedništva BiH, koje se rijetko ovako neupitno složi povodom bilo čega drugog, evo za početak zaustavljanja pažnje na tri bitne, gole činjenice.

Prva je: od 7. oktobra 2023. do prije neki dan, kada je, navodno, okončan genocid u Gazi, prema zvaničnim podacima, izraelska vojska ubila je 68.000 ljudi – koliko se zna do sada, na početku iskopavanja mrtvih iz ruševina. Od toga, najviše je žena i djece. Ranjenih je više od 120.000 stanovnika bezmalo potpuno razorene Gaze;

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Druga gola činjenica je: u svom trijumfalističkom govoru u slavljem opijenom Knesetu, 13. oktobra, povodom "velike pobjede Izraela nad Hamasom", predsjednik SAD-a Donald Trump je hvalospjevno, uz ostalo, kazao i kako je vojsci "dragog Bibija", IDF-u, osigurao "oružje strašne moći" koje su oni "vrlo dobro iskoristili". Tačno.

Treća gola činjenica u nastavku priče iz daljine stigla je dan nakon pomenutog govora: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nominiralo je jednoglasno Trumpa za Nobelovu nagradu za mir za 2026.!

Uz ovo je poznato, naravno, da se, i pored eto kapitalne nominacije BiH (sic!) i raznih ostalih, Trump nije okitio Nobelom poput, recimo, Baracka Obame prije šesnaest godina. Ma koliko i nad tom odlukom Norveškog komiteta i danas vise razložne sjene, no to je druga tema.

Nagradu je sada dobila, zna se, Marija Corina Machado, venezuelanska opozicionarka i žestoki protivnik Amerikancima mrskog predsjednika Venezuele Nicolasa Madura.

Prva od pomenute tri činjenice danas nije nepoznata bezmalo nikome ko se iole interesira za stravičnu storiju o Gazi. Druga je nastavak prve i znaju je sigurno oni što iole pomnije prate ukupni geostrateški koncept, povode, razloge, istoriju, interese te "partnere" i logističare epohalnog zločina Izraela u Gazi.

I, naravno, neupitno prepoznaju kapitalne želje i naloge Izraela Washingtonu i apsolutnu susretljivost Bijele kuće i Kongresa Netanyahuu u ovoj fazi, po mnogo čemu finalnog zločina nad Palestinom, koji traje i traje. Evo i do glasnog zaključka dobrohotnog "mirovnog sporazuma": Države Palestine neće biti nikad!

Sramotna priča

Treća činjenica je priča o nama u BiH – ovakvima kakvi smo danas. A tako mali nismo bili prije samo koju deceniju. Ni među sobom ni u očima svijeta. Uz bolnu spoznaju onih koji se sjećaju toga "nekad", makar i uz svijest da nikad ništa nije bilo idealno. "Ali", predlagati sa vrha države, jednoglasno, Nobelovu nagradu onima koji se orgazmički hvale poslušnošću i "dobrim učinkom" odaslanih ogromnih količina oružja za genocid nad desetinama hiljada žena i djece, uz vojne protivnike – povijesno je sramotna priča.

To nije više ni politika, ni nepoznavanje politike, ni ko zna kakav prikriveni dobitak u poslu kojim se ta politika bavi pojedinačno i kolektivno. To je brutalni dokaz kraja jedne drugačije epohe, po kojoj nas se poštovalo i respektiralo u svijetu.

Što je najgore, nije taj prijedlog ni rezultat neke "velike unutrašnje igre" s ciljem da nas se shvati i prihvati kao "partnera" u Washingtonu, odakle nam ponosno predloženi "nobelovac" već punih osam mjeseci čak ni novog ambasadora ne šalje.

A i što će im, jer su pospremili što im je trebalo ranije – od Daytona, nad kojim su sebi napravili spomenik, do kloniranih političara koji tu političku šizofreniju nalogodavno uporno održavaju. Etablirana je neupitna realnost u kojoj je smisao ovdašnje unutrašnje politike prevashodno poraziti "drugoga", a ne s njim raditi išta dobro za sve u državi. Zato su nam i veze sa svijetom onolike i onakve kakve su potrebne domaćim džepovima i karijerama te konkretnim vanjskim interesima – i kod nas i u regionu.

Tamo gdje se plemena tuku

Informirani o povijesti znaju: kolonijalistima je po svijetu uvijek neupitna ona temeljna interesna doktrina – tamo gdje se u zoni njihovih interesa tuku lokalna plemena, partner im je najveći i najjači.

Ko ne vjeruje, neka pogleda i posljednje usputne vijesti o ublažavanju američkih sankcija ovdje, ljudima oko Dodika. Na spisku ih je već zvanično šest, a priča ide dalje. Uz plaćanje tamošnjim lobistima, pulenima oko Trumpa, milionima narodnih para.

Da li je slučajno da je i prvi prijedlog planetarnom mirotvorcu Trumpu za Nobela Predsjedništvu predložila Željka Cvijanović još 22. augusta ove godine? Pa onda nije prošlo, a evo sad jeste.

Dogovorilo se u međuvremenu. Valjda ovaj put u kolektivnom očekivanju da će se ta senzacionalna dobrohotnost odavde vratiti iz Washingtona sada konkretnije i adekvatnije.

Eno i "predlagačice" iz Predsjedništva – ode opet, ko zna koji put u godini dana, u Washington, uz ponovo odobrenu vizu za Ameriku, iako je 31. jula 2023. bila dodata na već postojeću listu sankcioniranih osoba "zbog prijetnji Dejtonskom mirovnom sporazumu, integritetu i suverenitetu BiH".

Za nju, evo, zabrana dolaska u New York više ne igra. Uostalom, kao ni za Netanyahua, za kojim je raspisana međunarodna potjernica, pa se šepurio nedavno sa govornice UN-a.

Zato zabrana još važi za Abbasa, lidera PLO-a, koji nije mogao doći ni na zasjedanje Generalne skupštine UN-a, i to povodom sudbine Palestine! Ali, eno, kažu da se Trump s Abbasom baš ljubazno pozdravio prije neki dan u Egiptu, na Samitu mira u Gazi, uz prisustvo 20 svjetskih lidera. Naravno, organiziranom na inicijativu predsjednika Amerike. Treba li se sad kladiti da ni Abbas sigurno neće više imati problema s vizom za Ameriku i dolazak u New York, kad zatreba?

Ovi i slični događaji u "novom svijetu" vještačke inteligencije i prirodnih ataka na pamet i logiku nisu više neuobičajeni. Ipak, postoje granice preko kojih tzv. obični čovjek teško može preći. Ma koliko se uvjeravali da se "promijenio cijeli svijet".

Vjerovatno jeste, ali ovdašnji korijeni, tradicija, kriteriji ljudskosti posisani iz porodice generacijama, neupitni standardi u društvu i obrazovanju, svjetski odnos prema ovdašnjoj realnosti – nagone na žal za mnogo čim što je bila cijenjena stvarnost s ljudima i događajima, čega danas više nema.

Genetika, ipak, još uvijek baštini ono teško izbrisivo. Recimo, 77 godina uglavnom globalnog svjetskog zalaganja za državu Palestinu, uz državu Izrael. Još je podaleko od zaborava i sveukupni odnos ovog svijeta prema odnosima na planeti u vezi sa tim, i velika uloga Jugoslavije, nesvrstanih, neupitno poštivanih i uvažavanih unaokolo.

Srazmjerno tome bio je i odnos prema radikalnoj i okupatorskoj politici, pored drugih i Izraela i njegovih glavnih pomagača, koji su to bili zbog vlastitih interesa – profiterskih, geostrateških, vojnih.

Nije slučajno još Kennedy govorio "da je Izrael nosač aviona Amerike i njenih interesa na Mediteranu". A prvaci Izraela, poput Sharona, recimo, govorili su i usred New Yorka, javno:

"Mi smo ovdje jači od njih i oni to znaju..."

Nezaustavljivi Netanyahu je otišao sada i dalje – "kontrolira Trumpa, Kongres i Ameriku."

Davne 2009. godine, Barack Obama održao je istorijski govor na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu, obećavajući sa žarom i optimizmom da "Amerika neće okrenuti leđa legitimnoj palestinskoj želji za dostojanstvom i palestinskom državom..." I šta bi? Sjećam se – bio sam tih godina u Amanu, Damasku, Jeruzalemu – tamošnji stanovnici, Arapi, trčali su ulicama nakon Obaminog govora i plakali od sreće. Za ta i slična obećanja on je dobio, praktično na početku prvog od dva mandata – Nobelovu nagradu za mir.

A mi smo je, evo, sa vrha države predložili drugom predsjedniku koji se još hvali naoružavanjem istorijskog zločinca Netanyahua, koji je to oružje u Gazi "dobro iskoristio" – da Palestine ne bude.

I kako njemu i poslušnicima oko njega danas vjerovati da su postigli mir? Razumna je ogromna sreća preživjelih što pucanje trenutno prestaje – ali do kada, na tragu zakletve zločinca i onih koji ga podržavaju da "Palestine nikada neće biti"? I evo, u mirovnom planu je nema. Zato neće biti ni mira.

Nije smisao ovih redova iskopavati sve činjenice i istine o užasnom genocidu u Gazi i nakon toga o prevari planete s planom o sutrašnjoj "sretnoj Gazi", koje će, uz "pomoć lidera svijeta", biti onoliko koliko neupitno i glasno ponavlja Netanyahu: nikada i nikoliko!

Uz pomoć projekta snabdjevača "dobro iskorištenog oružja". Mi se na to, evo, prislonismo. U stilu politike koju živimo – sitnoprofiterski.

Razlog za frustraciju jeste u jednostavnom ljudskom sjećanju na vremena kada su nas sretno i uz dobrodošlice dočekivali na granicama i u gradovima, posebno onog starog Bliskog istoka koji baštini istoriju, kulturu, znanje, i zahvaljivali nam se "što im dokazujemo da i oni mogu biti poštovani kao mi, slijedeći principe, snagu, istinu i istoriju".

Tito je imao pravo

Bezbroj je pisanih sjećanja na susrete iz tog svijeta kada smo bili zajedno, jaki i pod kupolom UN-a, pa i u partnerstvima s velikim ljudima s drugih strana. I nikome se nije dodvoravalo i umiljavalo.

Posebno ne onima – ma koliko moćni bili – koji su se hvalili uspjesima njihovih raketa poklanjanih za genocide nad slabijim i ciljano obespravljenim. Otud i bezbroj puta potvrđena misao koju je nama, novinarima koji smo ga pratili, izgovorio Tito jednom prilikom, davno, tokom posjete Parizu, Lisabonu i zemljama Afrike:

"Zapamtite zauvijek, vi koji pišete o nama i svijetu – hiljadu puta je bolje da vas ne vole, ali da vas respektuju, nego da vas javno hvale, a smiju vam se iza leđa..."

To je, eto, ono što boli i danas u vezi s planetarnim zločinom u Gazi, kojem izuzetno efikasno smišljeni krvavi upaljač jeste bio 7. oktobra 2023. Da ga nije bilo onako čudovišno uspješno realiziranog, ne bi ni nakon 77 godina Izrael Netanyahua i probranih fanatika oko njega uspio da skine sa svih svjetskih budućih dnevnih redova temu "formiranja neovisne Palestine, uz neovisni Izrael".

Niti bi među onima koji se bave "visokom politikom" danas, uz uspjehe u prilagođavanju novim jadnim realnostima te politike, bilo lako diviti se predsjednicima koji tu politiku hrane sofisticiranim oružjima "za koje nikad nisu ni čuli". Ali je važno da su, poput Izraela u Gazi, "dobro iskorištena". Uz mnoge druge zločine poput ubijanja izgladnjivanjem, žeđu, boleštinama, rušenjem...

Eto, ta nova realnost u kojoj, očigledno, mnogi od nas nisu više što su nekad bili, a mnogi se tome sa strane dive i aplaudiraju – izrodila je i čudo nove politike i novih političara. Jadno, tužno, a interesno i šutke prihvaćeno. Kalkulantski.

Što se Trumpa tiče, eno već gorke šale: šta ima veze što nije sada dobio Nobela. Kandidirali smo ga već za tu nagradu iduće godine. Totalni mir i grobna tišina, uspješna – negdje će se već postići nekim novim oružjima "dobro iskorištenim".

Pa ni novih pravednih predlagača neće faliti. Naprotiv, biće ih sve više.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba