Savez kolumnista | Tomislav Marković: Ratni zločinci - najzaslužniji građani Srbije

Ratni zločinac Novak Stjepanović osuđen je na zatvorsku kaznu od 13 godina, ali se ne nalazi u kazamatu. Umjesto da bude na odsluženju kazne, Stjepanović se nalazi u Ukrajini, gdje ratuje na strani agresorske Rusije. Viši sud u Beogradu izrekao mu je presudu još u decembru prošle godine, potom je Apelacioni sud presudu potvrdio, ali eto, nekim čudom se zlikovac našao na slobodi i nastavlja da radi po Ukrajini ono što najbolje zna. Ruskim zločincima dobro dođe ratnik s potvrđenim zločinačkim iskustvom.

Piše: Tomislav Marković, za portal Radiosarajevo.ba

Suđenja za ratne zločine u Srbiji odavno su se pretvorila u farsu, ali Stjepanovićev slučaj baš je prevršio mjeru, to je preveliki skandal čak i za propalo srpsko pravosuđe. Fond za humanitarno pravo objavio je izvještaj o suđenjima za ratne zločine u 2024. godini, gdje su detaljno dokumentirali porazne podatke, na osnovu sistematskog praćenja 23 predmeta koji su vođeni pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda i Apelacionog suda u Beogradu.

Parodija suđenja

Manjkavosti sudskih procesa gotovo su neprebrojne — tačnije, gotovo ništa ne funkcionira onako kako bi trebalo. Mali broj ročišta, česta odlaganja, bespotrebno otežavanje procesa od kojih neki traju čak desetljećima — to su neke osnovne karakteristike ovih suđenja. Potom tu je i promjena pravne kvalifikacije krivičnog djela. Javno tužilaštvo za ratne zločine (JTRZ) slijedi zvaničnu krivotvoriteljsku politiku Vučićevog režima, pa jednostavno odbija da prizna kako je u Srebrenici počinjen genocid.

Zato se okrivljenima za strijeljanje u Kravici u julu 1995. godine ne sudi za genocid, već za ratni zločin, iako je u više presuda Haškog tribunala nepobitno utvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid. U predmetima koji su srpskom pravosuđu ustupljeni iz Bosne i Hercegovine redovno dolazi do umanjenja zločina, pa je tako u predmetima Ključ – Velagići II, Rogatica i Sanski Most II, optužnice koje su u BiH bile kvalificirane kao zločin protiv čovječnosti, JTRZ preformulisalo u ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Optuženima se često sudi u odsustvu, a mnogi među njima uživaju povlašćen status.

Na primjer, Međunarodni rezidualni mehanizam u februaru 2024. ustupio je Srbiji predmet protiv Vojislava Šešelja i drugih, a Tužilaštvo po tom pitanju ništa nije uradilo.

Da ne ometaju Vučićevog političkog i ideološkog oca u radu koji obavlja za režim, gostujući po silnim televizijama s nacionalnom frekvencijom, odakle širi svoje stare radikalske priče i mržnju, usput se rugajući žrtvama.

Zaštita masovnih ubica

Ako se kojim slučajem desi da neko od pripadnika vojnih i paravojnih formacija progovori, njega niko ne štiti. Umjesto da bude zaštićeni, on postaje nezaštićeni svjedok, pa mu policajci koji su zaduženi da ga čuvaju — prijete i izlažu maltretiranju.

Normalno, tako u naprednjačkoj Srbiji prolaze "izdajnici", oni koji su sačuvali makar ostatke zaklane savjesti, i to je nedozvoljeno u zemlji koja se diči ratnim zločincima kao najvećim nacionalnim herojima.

U zaštiti masovnih ubica učestvuju i brojne državne institucije. Tako, recimo, Novak Đukić redovno odsustvuje sa ročišta, navodno zbog lošeg zdravstvenog stanja, za šta prilaže urednu medicinsku dokumentaciju s Vojno-medicinske akademije.

Treba pomoći kolegi, naročito ako se tokom agresije istakao tako što je pobio tuzlansku mladost na Kapiji. Godinama traje to natezanje, pa ni do dana današnjeg protiv Đukića nije izvršena presuda Suda BiH. Sasvim logično, budući da je Srbija odavno postala bezudna zemlja u kojoj caruje bezakonje.

Optužnice se izrađuju aljkavo, kao od bijede, bez ozbiljne istrage, s očiglednom namjerom da optuženici budu ili oslobođeni, ili da im se makar dodijele manje kazne nego što zaslužuju. Na kraju, kad se suđenje nakon silnih otezanja i komplikacija završi, upravo to se i dogodi — neprimjereno male kazne za najstrašnije zločine redovna su praksa. Sudije zločincima u olakšavajuće okolnosti ubrajaju šta god im padne na pamet — to što je od izvršenja zločina prošlo mnogo vremena, ili starost okrivljenog, pa čak i to da je riječ o licima koja ranije nisu osuđivana. Pa i u Nirnberškim procesima suđeno je mahom ranije neosuđivanim licima, pa to nacistima niko nije ubrajao u olakšavajuće okolnosti.

Relikt prošlosti

Naposljetku, kao što vidimo iz slučaja Novaka Stjepanovića, čak ni pravosnažna presuda nije nikakva garancija da će zločinac robijati. Osude zlikovca za ratni zločin nad civilnim stanovništvom i za silovanje, a on mirno odšeta do Ukrajine, da pomogne ruskoj braći u zločinima koje vrše ovih dana. Uželio se čovjek zarobljavanja i ubijanja civila, pa skoknuo do ratišta da ga želja mine. A pravosudni organi propale Srbije valjda su zaboravili da ga smjeste u ćeliju, ili da mu bar izreknu mjeru zabrane izlaska iz zemlje, mada je sve to potpuno sumanuto.

Osoba okrivljena za ratne zločine naprosto bi morala da bude u pritvoru, a ne na slobodi. Međutim, očigledno je da srpsko pravosuđe misli drugačije, jer za srpski režim i državne institucije zarobljavanje i usmrćivanje bošnjačkih civila, kao i silovanje Bošnjakinja, nije zločin. A to što se ipak sudi nekim zločincima, pa makar i traljavo, to je samo popuštanje svijetu od kojeg nismo uspjeli potpuno da se otcijepimo, pa moramo da se pretvaramo kako smo njegov dio.

Kao što reče Vuk Perišić u eseju "Kad zaboraviš juli":

"Nacionalizam je psihološka i moralna implozija, potreba za usamljenim trajanjem u ustajaloj praznini. On nije samo kultura smrti, nego i paničan strah od života i svijeta. Nacionalisti teže samodovoljnosti i na svijet gledaju kao na nekakav privremeni eksces koji će nestati ako dovoljno čvrsto zatvore oči."

Zatvaranje očiju ispostavilo se kao uzaludan poduhvat, svijet — na žalost nacionalista — nije nestao, pa moraju ponegdje malo da mu popuste. Na primjer, da glume kako sude ratnim zločincima.

A ni to neće trajati vječno, jer je nedavno ministar pravde Nenad Vujić proglasio JTRZ za "relikt prošlosti". Dakle, čak ni ovakvo Tužilaštvo ne bi trebalo da postoji. Ono isto Tužilaštvo u čijim fiokama već godinama čami 2.500 predmeta u predistražnoj fazi, bez ikakve nade da će se na njima raditi.

Državne počasti za zločince

Traljava suđenja, uključujući i slučaj Novaka Stjepanovića, nisu nikakvo iznenađenje, već logična posljedica jednog sistema. To je sistem poricanja zločina, čuvanja nakaradne ideologije koja je izazvala ratove i dovela do zločina i genocida, te glorifikacije i kulta onih koji su ubijali u ime nacije i Velike Srbije. Nešto više od mjesec dana prije nego što je otkriveno da se osuđeni ratni zločinac nalazi u Ukrajini, na beogradskom Novom groblju sahranjen je još jedan osuđeni ratni zločinac — Nebojša Pavković. I to u Aleji zaslužnih građana. Režim je odlučio da je ubici mjesto pored velikana kakvi su, na primjer, Oskar Davičo, Vlada Zečević, Duško Radović, Miloš Crnjanski, Branko Ćopić, Marko Ristić, Vasko Popa ili Danilo Kiš.

To je samo najsvježiji primjer državnih počasti koje uživaju ratni zločinci. Vučićev režim, ali i dobar dio njegovih protivnika smatraju zločince junacima, zaslužnim i najzaslužnijim građanima. Zato su ratni zločinci na visokim partijskim funkcijama, zato su redovni gosti po televizijama, zato im država objavljuje knjige i šalje ih na promotivne turneje po domovima kulture, bibliotekama i centrima za kulturu.

Tako se država ophodi prema zločincima koji su odslužili kaznu, jer im je suđeno uglavnom u Haškom tribunalu. A za zlikovce koji nisu odrobijali svoje — Srbija je skrovište i sigurna kuća. Država skriva brojne optuženike za ratne zločine, na primjer ratnog komandanta opštine Čajniče Duška Kornjaču. U Srbiji se kriju i mnogi optuženici za genocid u Srebrenici, poput Zorana Obrenovića ili Tomislava Kovača, koji je bio komandant Štaba policijskih snaga MUP-a RS-a, zamjenik ministra i ministar u tom ministarstvu. Tu su i drugi optuženici za zločine: Milomir Savčić, Milisav Gavrić, Svetozar Kosorić, Momir Savić… A ima i onih koji su pravosnažno osuđeni u BiH, poput pomenutog Novaka Đukića. Odbrana i zaštita ratnih zločinaca — to je zvanična politika države Srbije.

Kultura trijumfalizma

I ta politika vidljiva je na svakom koraku. Bukvalno. Jer su zidovi po srpskim gradovima, varošima i selima prekriveni muralima, stensilima, grafitima s imenom i likom Ratka Mladića. A država još i štiti te nakazne freske i ikone ubilačke ideologije, pa kažnjava one koji se drznu da ih gađaju jajima, kao što je to bilo u slučaju Aide Ćorović. Pred muralom koji je Aida gađala, u znak protesta protiv veličanja zločinca, bukvalno je bila postavljena straža, u režiji tadašnjeg ministra policije Aleksandra Vulina.

Onog istog Vulina koji je prije koju godinu izjavio kako je "prošlo vrijeme stida" i nastupilo "vrijeme tihog ponosa". Stida zbog počinjenog zla nikada nije ni bilo, osim kod vrlo malog broja građana, a tihi ponos u međuvremenu je postao gromoglasan i zaglušujući. Ideolozi, političari, crkvena i medijska elita vrlo su glasno ponosni na masovne ubice, koljače i zlikovce.

Kad se sve pobrojane činjenice saberu, dobijamo jasnu sliku jedne ogavne kulture trijumfalizma u kojoj se slave oni koji su počinili masovna ubistva, oni koji su naređivali da se snajperima ubijaju djeca, da se strijeljaju civili i bacaju u masovne grobnice, oni koji su spaljivali žive ljude, oni koji su otvarali konc-logore i istrebljivali druge samo zato što pripadaju drugoj naciji. U takvoj kulturi smrti i zločina nije nelogično ni da se osuđeni zločinac nalazi na slobodi.

Radikali, naprednjaci, socijalisti i ostali pripadnici političkog krila udruženog zločinačkog poduhvata jednog će dana pasti, ali će sjeme zla koje siju već desetljećima — ostati. Izgleda da nije krivica samo do sijača, nego i do tla na kojem takvo sjeme prosto buja i do društvene klime koja njegovom rastu i razvoju pogoduje.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.