Savez kolumnista | Prof. dr. Salih Fočo: Quo vadis, BiH?

O bosanskohercegovačkom društvu dosta je napisano, uspostavljene su teorije i konstatirano stanje. Pitanje je šta se to može novo reći i u teorijskom smislu definirati. Možda stanju bosanskohercegovačkog društva najbolje odgovara termin koji je Entonio Giddens upotrijebio  "blokirano društvo".

Piše: Prof. Dr. Salih Fočo, za Radiosarajevo.ba

Blokirana društva su ona društva u kojima se odvija besciljna tranzicija ili neprogramirane i stihijske promjene. Takvo stanje oslikava prilike pa i reforme koje se odvijaju u proteklom periodu.

Trideset godina Dejtona

U predstojećoj 2025. godini navršit će se 30. godišnjica zaključivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH koji je poznat pod skraćenim nazivom Dejtonski mirovni sporazum postignut. Kao što je poznato,  parafiran je 21. novembra 1995. godine u Dejtonu (SAD) a 14. decembra iste godine potpisan u Parizu. S dovoljno duge vremenske distance mogu se s pravom analizirati njegovi dosezi problemi i efekti koji su postignuti u tom razdoblju.

Dobre strane Dejtonskog sporazuma se ogledaju u zaustavljanju rata i stradanja stanovništva, te zaustavljanju daljeg devastiranja teritorije države BiH. Sporazum je donio nadu snagama koje su željele integraciju BiH kao moderne i funkcionalne države. Omogućio je povratak velikog broja stanovništva na svoja prijeratna mjesta prebivališta i na svoju imovinu. Otvorio je tranzicijske procese u pravnim, ekonomskim, vlasničkim, poreskim, socijalnim, zdravstvenim i obrazovnim sistemima, jednostavnije rečeno u svim sferama društva. 

Ono što je karakteristično i što stvara dosta zabluda kako u javnoj sferi tako i političkom i društvenom odnosu jeste dvostruki proces velikih promjena. Jedan se ogleda u uspostavi mira, vraćanja povjerenja među narodima i etničkim zajednicama i uspostavi države BiH na novim osnovama i teritorijalnom ustrojstvu.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Drugi proces se odvija u sferi tranzicije i to zemlje koja je u rat utonula u jednom društvenom sistemu naslijeđenom iz prošlosti i njegovoj transformaciji nakon rata u novi organizacioni, vrijednosni, privrednosocijalni pa i društveno vrijednosni sistem.

Dejtonskim sporazumom država BiH se uspostavlja na novim, ne samo ustavnopravnim, već i organizaciono-teritorijalnim osnovama. Dejtonskim sporazumom prestala je da funkcionira Republika BiH. Uspostavljena je BiH s entitetsko kantonalnim uređenjem. Taj proces preustroja išao je veoma sporo u uspostavi novog, uz stalno osporavanje i onemogućavanje funkcionisanja predviđenog institucionalnog, pravnog, ekonomskog, socijalnog, sudskogi bezbjedonosnog sistema.

Dualizam starog i novog stalno se usložnjavao umjesto da se kroz poduzete mjere taj jaz smanjivao. Naslijeđe prošlosti u kome je bila država funkcionalna i koja je bila nadmoćna nad svim drugim društvenim procesima, sporo se mijenjala što je stvaralo ozbiljnu prepreku da se ne samo organizira već i da funkcionira BiH na novim ustavnopravnim osnovama.

Ako tome dodamo da je u toku rata na prostoru BiH uspostavljena trodimenzionalna vlast pod kontrolom etnonacionalnih stranaka, koje su svoje politike pokušavale realizirati ratnim sredstvima, onda je slika društvenih prilika i logika otpora jasnija. Političke stranke kao glavni akteri provođenja Dejtonskog sporazuma i tranzicijskih procesa ostale su zarobljene u svojim politikama koje su generirale rat i koje su suodgovorne za ratne procese i njegove posljedice.

Naravno u ovoj analizi ne generiramo doprinose i akcije svih stranka, u istoj ravni, o tome ćemo se baviti drugom prilikom. Za svake do sada održane izbore ili kada nacionalne stranke žele istaći svoj doprinos, predstavljaju se kao „zaštitnici nacionalnih interesa“, kao i rezultata ostvarenim u ratu, doprinosu „opstanku vlastitog“ naroda i pobjedama u ratnim uslovima.

Zarobljenici u matrici sukoba

Time praktički pokazuju da nisu retrogradne i propale politike ostavile iza sebe već su zarobljene u matricu stalnih sukoba, prijetnji, straha na čemu kao po formuli zadobivaju izbore. Istina etnonacionalne stranke putem izbora legitimiraju sebe uz maksimalno korištenje svih raspoloživih resursa koje su podredili svojim stranačkim interesima i s kojima nesebično raspolažu kao s vlastitom svojinom. I u periodima  kada su etničke stranke gubile određenu moć nove stranke involvirane u vlast, nastavile su rabiti istu tehnologiju grabljenja što u tom mandatnom periodu mogu.

U tim periodima te stranke koristile su, ili koriste, institucionalnu moć da zamjene kadrove stranaka gubitnika izbora sa svojim kadrovima bez promjene političkih ciljeva koji bi značajnije vodili reformskim i stvarnim promjenama.

Dejtonski sporazum je minimizirao državne funkcije i one su razdrobljene kroz funkcije koje imaju država i entiteti, te kantoni i općine. Decentralizacija vlasti je u mentalnom sklopu za građane neprihvatljiva jer su produkt naslijeđa moćne i autoritarne države koju pamte i priželjkuju iz predtranzicijskog perioda. U našem društvenom stereotipu sve se mjeri kroz moć državnih institucija i njihovu funkcionalnost, pri tome se zanemaruje čovjek i njegova prava i mogućnosti u demokratskom okruženju koje treba država da generira. U tranzicijskom konceptu BiH se opredijelila za slobodno tržište, ali ne i za mogućnost da ljudi svojim radom i znanjem stiču kapital ili bogatstvo bez kontrole države ili javnog mjenja, kao nešto što nije primjereno i što vodi socijalnom i ekonomskom raslojavanju i velikim društvenim nejednakostima. Opredijelila se za slobodno tražište a ne i tržište radne snage kao važan segment njegovog funkcioniranja itd.

I da nije bilo tragičnog rata i Dejtonskog mirovnog sporazuma urušio bi se politički, ekonomski, pravni, socijalni, bezbjedonosni, vojni i vrijednosni sistem. Umjesto da mijenjamo svoj vrijednosni kod, kako u javnom prostoru tako i samom djelovanju, ostajemo zarobljeni u starom modelu razumijevanja društva, države i njene moći i važnosti njenih institucija. Svu konfuziju starog poretka i vrijednosnog koda, koji nosimo kao čip koji nismo spremni napustiti, pripisujemo Dejtonskom mirovnom sporazumu i nefunkcionalnosti države BiH. Naime, većina građana pa i organiziranih skupina kroz raznovrsne kolektivitete nisu spremni prihvatiti nove vrijednosti i sistem koji polazi od prava čovjeka, a ne nadmoći sistema. Recimo, radnici i sindikati se ne mire sa slobodnim tržištem rada, državne institucije s nedostatkom svoje moći nad privrednim subjektima i njihovim poslovanjem, poreske institucije nad stečenim ili zarađenim kapitalom, sudski i policijski organi nad pravima pojedinca i poštovanju procedura koje demokratski sistem daje čovjeku i njegovim pravima.

Etnonacionalističke snage

Jednostavno ne mirimo se s činjenicom da se sistem iz temelja promijenio, a da su naše navike i očekivanja ostala ista kao u doba nadmoći države i autoritarnih sistema, nad čovjekom i njegovim pravima. Nostalgija ili stereotip je karakterističan i za zemlje koje nisu imale rata u procesu tranzicije i zamjene jednog sistema drugim.

Očekivanja građana su ista, treba da država obezbjedi radna mjesta, treba da obezbjedi stipendije, besplatno obrazovanje, ne samo osnovno i srednje već i visoko, treba da ima istu ulogu u posredovanju u ekonomskom sistemu i njegovim tokovima, u velikoj socijalnoj moći i rasprostranjenosti korisničkih prava, u kontroli banaka i tokova novca itd.

Iz vizure od skoro 30 godina funkcioniranja države u tranzicijskim procesima jasna je pozicija etnonacionalnih stranaka, pa i onih koje nemaju nominalno prefiks etno već praktično djeluju rigidnije od deklariranih etnonacionalnih, zarobljenice su politika podjela, zasebnosti, nestabilnosti, visoke konfliktnosti, straha i beznađa, osporavanja države i njene funkcionalnosti uz nerijetko, blokiranje procesa kao cilja i svrhe svojih politika i svojih programskih osnova djelovanja.

I one same nisu spremne generirati nove odnose koje demokratski procesi trebaju da nose. Zabrinjavajuća je stvar što se za ovo vrijeme nije etablirao blok snaga promjena. Opozicija je skoro nestala, potpuno nejaka i razjedinjena, bez nove programske vizure koja ne polazi od podjela i nacionalne posebnosti i čije politike pa i organizacija ne prelaze granice entiteta.

Proteklo vrijeme je radilo u korist etnonacionalističkih snaga, a ne snaga progresa.

Svakako, tome su maksimalno bile posvećene dominantne etnonacionalne stranke koje su sve resurse prigrabile i kroz nacionalnu odanost ih distribuirale, od omogućavanja privilegovanog privrednog poslovanja "svojim" kompanijama, do dobijanja posla u državnim organima i organizacijama do administrativih usluga koje pružaju upravni organi, a koji su najčešće u službi etnonacionalističkih, odnosno, jednostranačkih politika na datom prostoru.

Ovladavanjem ukupnom javnom sferom i njenom kontrolom omogućilo je etnonacionalnim strankama da delegetimiraju opoziciju i da njen uticaj minimiziraju. I ne samo da su nacionalne stranke razbile i autirale opoziciju, već su s vremenom ovladale i finansijskim sektorom, medijskim i javnim prostorom, sudskim sistemom, tržištem rada i načinom poslovanja privrednih subjekata.

U onim sferama u kome nisu ovladale te stranke su iste ispolitizirane i dovele ih do nemogućnosti da same funkcioniraju na dobrobit građana ili korisnika. U tome im je svakako nesebično pomogla međunarodna zajednica sa svojim kratkotrajnim involvacijama koje se bile i bez cilja i bez pozitivnog ishoda, ali i bez odgovornosti za stanje i uspostavljene odnose u BiH.

Izlazak iz začaranog kruga

Dejtonski model uređenja BiH ostao je da funkcionira u prostoru male obaveznosti i velike opstrukcije političkih subjekata koje su imale izborni legalitet za zadržavanje latentnog stanja ni rata ni mira, rekli bismo stanje napetosti, straha, novih podjela i starih nesporazuma.

Danas je jasno da je Dejtonski model, ne samo organizacije već i nadležnosti i funkcija države BiH prevaziđen. Potrebna je ozbiljna reforma koja nije uslovljena stanjem rata već prije svega tranzicijom od autoritarne ka demokratskoj državi. Upravo se kočničari promjena pozivaju na provođenje Dejtona.

To je u stvari poziv na staro, retrogradno, prevaziđeno i u praksi potvrđeno kao nefunkcionalno. Istini za volju bilo je pokušaja da se deblokiraju nelogičnosti nametnute Dejtonskim sporazumom. U prvim godinama njegove implementacije bilo je i dosta snažne političke, pa i stranačke volje da se stvari mijenjaju. Učinjena je značajna promjena koja je rezultirala u sferi konstitutivnosti naroda na čitavom prostoru BiH.

Druga promjena koja je bila značajna uz posredovanje Richarda Holbrookea, idejnog tvorca i samog Dejtonskog sporazuma nije prošla, uz osporavanje stranaka koje su sebe proglašavale probosanskim.

Nemogućnošću promjena Dejtonskih rješenja, ohrabrilo je snage disolucije i zarobljenice rata i ratnih ciljeva da nastave politiku opstrukcije i devastacije institucionalnog sistema pa i same države BiH.

Ono što je veliki problem Dejtonskog sporazuma ali i politike međunarodne zajednice u proteklih skoro 30 godina, ogleda se u činjenici da nisu otklonjeni osnovni uvjeti rata niti su profilirane nove političke snage, pa i akteri, koje bi mogle ponuditi drugačiju viziju i koje bi se organizirale na drugačijem konceptu političkog predstavljanja i zastupanja interesa države i  građanstva, a ne etnosa.

Da bi Bosna i Hercegovina izašla iz kvadrature začaranog kruga neophodna je inovirana ili restartovana politika međunarodne zajednice, ali i nove snage i akteri promjena koji neće biti zarobljenici prošlosti već akteri snažne i inovativne budućnosti.

* Autor je ugledni bosankohercegovački sociolog, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.