Savez kolumnista | Zlatko Dizdarević: Neočekivani novi Bliski istok

Za svakoga ko se decenijama bavi Bliskim istokom i kao posmatrač sa strane i kao saučesnik iznutra – novinarski i diplomatski – neke tamošnje realnosti postaju neupitne na drugačiji način nego što misle i govore kreatori različitih, posebno interesnih pogleda na "njih tamo". A najsloženije suštinske tamošnje storije mogu se kazati i u nekoliko rečenica.

Piše: Zlatko Dizdarević, za portal Radiosarajevo.ba

U slučaju ove priče i prije podvlačenja crte ispod aktuelne storije o Bliskom istoku, jasno je, recimo, da postoje dva arapska svijeta koja se, po mnogo čemu drugačija, ma kako pripadali zajedničkoj temeljnoj "supstanci", vjerskoj posebno.

Trending

Savez kolumnista | Zlatko Dizdarević: Neočekivani novi Bliski istok

Prvi je svijet koji baštini "genetski kod" hiljada godina bogate istorije, kulture, tradicije, civilizacije. Sve se to prepoznaje i danas, ma kakvi režimi, sistemi i navike vladali. Dovoljno je jednom kratko boraviti u Teheranu, Damasku, Kairu, Bagdadu...i mnogim nama manje poznatim tamošnjim gradovima – muzejima svjetske civilzacije, pa to prepoznati. Da se ne govori o privilegiji višedecenijskog "bavljenja" njima unakrsno, iz dvije pomenute različite pozicije i percepcije.

Ako postanu svjesni svoje snage

Drugi je arapski svijet onaj uglavnom u Perzijskom zalivu, historijski vijekovima odmaknutom od pomenutog, prvog. Stanovnicima tamošnjih pustinja, mahom tada u šatorima i plemenski organiziranim, minulog stoljeća šiknula je nafta bezmalo mimo ikakve njihove zasluge, temeljem njuha evropskih kolonizatora. Eksplozija svjetskog businessa sa crnim zlatom vratila se i beduinima. Zemlje Zaliva, pod papučom Zapada, prije svega Amerike, imaju zbog svega i svoju ulogu u kolonijalnom interesu vlasnika tamošnjeg "zlata". Time i obavezu poslušnosti.

Na toj spoznaji lako se, uz dugo posmatranje svega ovoga, dođe do ogoljenog zaključka o temeljnoj i prostoj filozofiji i praksi Zapada u odbrani interesa na Bliskom istoku: Najvažnije i prvo je – kako im uzeti! Naftu, plin, rude i razne sirovine... Drugo je: Kako im ne dati da se emancipuju. Jer ako postanu svjesni svoje snage, značaja i prava, sami će poželjeti da organiziraju svoje društvo i državu na vlastitim interesima, pravima i mogućnostima. A strancima tu više nema nafte po njihovoj cijeni. I treće je: Ako mimo interesa kolonijalista započnu procesi emancipacije eksploatiranih, eto "arapskih proljeća", ove ili one vrste.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Danas je jasno zašto minulo i najkrvavije tzv. "Arapsko proljeće" nije realno ni očešalo zemlje Zaliva, kraljevine, emirate, sultanate itd. Njih su "nedemokratska zla" zaobišla i "proljeće" se obrušilo na Siriju, Egipat, Libiju, prethodno Irak. Manje Tunis i Maroko. Jordan je interesno pošteđen mirovnim prethodnim sporazumom sa Izraelom. U svakoj od ovih storija, objašnjenja Zapada su bila da valja "odbraniti demokraciju". A de facto, branili su se geostrateški interesi, vlastiti energetski karteli, finansijski bastioni, uz strah od jačanja neovisnosti tamo, od ideja o lokalnim valutama, od ulaska Kine u region... Operativci spašavanja tih interesa bile su paravojske i teroristi, izvana formirani, finansirani i naoružavani, počevši od Al Kaide, do ISIL-a, Nusre, Islamskog Džihada... Eno knjige o tome!

Onima koji su iznutra posmatrali sve to, mimo bilo kojeg drugog interesa do utvrđivanja istine, priča je bila neupitno drugačija od one što se ciljano plasirala u velikoj većini svjetskih medija – produžene ruke geostrategija moćnih. Uz uobičajenu šutnju "poštivalaca" vodećih. Treba li se čuditi zato što se i u jeku klasičnog genocida u Gazi, recimo, u poznatom Njemačkom WELT-u, usred Evrope, pojavljuje uvodnik glavnog urednika, sa naslovom: "Netanyahu je avangarda Zapada"?! I pripadajućom egzaltacijom nad time.  

Puno toga iz ove storije počelo je nedavno da se mijenja. Naravno, nimalo slučajno. U pozadini je nizbrdica na kojoj je dojučerašnji svijet u globalnom preslagivanju interesa, stanja, vrijednosti, realnih snaga i odnosa, poštivanja nekada dogovorenog a danas ismijavanog. Sve je zahvatilo i Bliski istok. Posebno su izbile na površinu mnoge interesne nespremnosti da se isprave civilizacijske nepravde poput "pitanja Palestine". Koje je, evo, postalo "pitanje" jada i bijede cijelog, kobajagi uređenog i kapacitiranog svijeta u nespremnosti da se sa tom globalnom mizerijom obračuna. Desetine pa i stotine izjava, zaključaka, priopćenja, osuda i presuda protiv organizovanog zla najvišeg ranga u Gazi završavaju u očigledno ciljanoj nespremnosti da se sve to, makar i  minimalno ispoštuje. To je realnost u kojoj je nečija smrt postala projekat i interes, višestruko. Palestina je, nažalost, evo i uz nastavak u Libanu, postala dokaz o za urušavanje iluzije o svijetu u kojem živimo.  

Interesni status quo

"Zalivski" Bliski istok je sve do nedavno bio u svjetskoj politici i raspodjeli interesa, primjer političke eutanaziranosti tamošnjih stanovnika u korist njihovih i svjetskih gazda. Nikad nikome ko je kontrolisao tu stvarnost nije padalo na pamet da pomene "nedemokratičnost" tamošnjih vladara i njihovog naslijednog familijarnog okruženja. Čak i nepostojanje elementarnih sistema i institucija demokracije, poput ustava, parlamenata i institucija, izbora uz predizborne kampanje, stranaka itd... Otud bi bila apsurdnost i puke ideje da ih se tamo treba demokratizirati pa još i "proljećem". Tamošnji interesni status quo bio je projekat. 

Bivalo je što je bivalo. Rutinski. Nafta, sila i interesi išli su svojim putem, tradicionalne naslijeđene vladajuće strukture svojim, narodi istrenirani za poštivanje tradicije, vjere i vladara, isto tako. Za moćne u svijetu, na Bliskom istoku konstante su bile: geostrategija interesa i poslušnost ugrađena u tome. U vrhovima svjetske politike, narativi o selektivnim pravima temeljno su prihvaćeni: Do savršenstva je dovedena "normalnost" što neki, zna-se-koji, mogu imati i preko 150 vojnih baza po svijetu i odatle zapucati na koga hoće. Drugi NE. Da neki mogu imati atomsku bombu a drugi NE. Da neki mogu pokrenuti i desetak ratova u nekoliko decenija, a drugi NE.  Malo se ko, na tragu toga, bunio što je proces proizvodnje smrti (projekat je: mržnja-strah-neprijatelj-propaganda-provokacija-rat-vojna industrija-razaranje za sutra novi posao...) postao najveći business na svijetu. I traje evo decenijama. Smirivati se ne smije.

Međutim, ambicijama do šizofrenije nikada kraja. Strašni zločin Hamasa pod još uvijek nerasvijetljenim okolnostima na najbolje čuvanoj granici na svijetu – Izraela  i Gaze, 7. oktobra lani – mada već danas neuporedivo manji od genocida Izraela "u pravu na odbranu" kojeg Palestinci nemaju evo 75 godina, pokrenuo je s razlogom i one šutljive do sada: Uz milione užasnutih ljudi na planeti, priča se zavrtila i u do sada mirnom, poslušnom i vlastodržački neupitnom svijetu Arapa Zaliva. A, vjerovali su da je to mimo njih.

Saudijska Arabija i Iran

Do prije samo godinu dana, recimo, ideje o vezama Irana i Saudijska Arabije, bile su teško zamislive. Čak su 2016. bili prekinuti i diplomatske odnose među njima nakon pogubljenja u Rijadu iranskog šijitskog imama Nimr al-Nimra. Trump je, ipak, tokom prošlog mandata smislio poznati sporazum Abraham, kako bi "geostrateški" interesno približio Izrael – neupitni interes njegove politike – sa   prevashodno "mirnim" Arapima Zaliva. Početni uspjeh je bio pristanak Emirata (UAE), Bahreina uz nezalivski Sudan i Maroko. Tada je i Jeruzalem proglašen glavnim gradom cijelog Izraela i ambasada SAD tamo preseljena iz Tel Aviva. Uz ostalo i Netanyahuu je priznato "pravo" da legalizira sva okupirana palestinska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.

U velikoj igri nedostajao je najvažniji Rijad. Sa njima bi lakše i ostali iz Zaliva u zagrljaj plana o "Izraelu od rijeke Jordan do mora". I dalje sa nezajažljivim  Netanyahuom. Na tajnom sastanku u saudijskom pustinjskom mjestu Neom na Crvenom moru, 23. novembra 2020. godine, Državni sekretar Washingtona Pompeo i tamo tajno, privatnim avionom pristigli Netanyahu, trebali su svakako da nagovore prestolonasljednika Mohammada bin Salmana da potpiše Sporazum. Pritisak je bio velki ali potpisa nije bilo. Zašto ? Bila su tri razloga: Staro obećanje bin Salmana još živom ocu, kralju Saudijske Arabije, da nema partnerstva sa Izraelom prije njihovog priznanja države Palestine. Drugo, nad bin Salmanom je tada još bila u SAD-u sjena optužbe za ubistvo u Turskoj saudijskog opozicionog novinara Khashoggia. Treći razlog, tada još i pomalo čudan, bio je strah prestolonasljednika od reakcije njegovih Saudijaca na približavanje i priznanje neprijateljskog Izraela. Čuđenje je bilo kod mnogih koji tada nisu uopšte držali do "moći naroda u suprodstavljanju vrhu dinastije..." I bili su u krivu.

I evo nove realnosti. Svojevremeno je bin Salman Ayatollaha Irana Ali Khameneia nazvao "novim Hitlerom Bliskog Istoka". U samo nekoliko sedmica minulog mjeseca on se tri puta sreo sa iranskim ministrom spoljnih poslova Araghchiem koji se, uostalom, u istom periodu – uoči Samita Arapske lige i Islamske konferencije (OIC) u Rijadu – susreo i sa Kraljem Jordana u Ammanu, sa predsjednikom Egipta u Kairu, sa premijerom Katara u Dohi, ministrom spoljnih poslova Omana u Muscatu, kraljem Behreina u Manami itd.   

Danas, evo i Gaza i Liban ali i cijela storija sa Palestinom tim povodima bude "novi" Bliski istok i mnoge svjetske lidere. Recimo, Erdogan je sad postao perjanica u osudi Netanyahua, čak su prekinuti i diplomatski odnosi sa Tel Avivom. Mnogi lideri zalivskih monarhija koji koliko juče nisu imali razloga da previše razmišljaju o tome šta im narod misli, jer im vlast ne zavisi od toga, danas pomno prate sve agresivniju uznemirenost tih ljudi.

Pa je i bilo kakvo "udruživanje" sa Izraelom sada teško zamislivo. I nije tako samo na Bliskom istoku. Dnevno jačaju veze Arapa sa Teheranom kojeg su i SAD i Izrael pokasno shvatili (posebno nakon rušenja Sadama Huseina i Bagdada) kao važnu činjenicu u regionu. Trump je u prošlom mandatu čak i ciljano dokinuo "nuklearni sporazum" najjačih šest sila svijeta  sa Iranom (tzv. 5+1) koji se tada, nakon ukidanja sankcija u sklopu ugovora, počeo ubrzano dizati na svim poljima i postajati snaga Istoka.

Nova realnost

Nije iznenađijuće nakon svega ovoga "novog", što je Samit organizacija Arapske lige (22 zemlje, među njima i "Palestina") i Organizacija islamske saradnje (57 država), koje eto okupljaju zajedno 79 država svijeta, "upozorio Izrael da ne napada Islamsku Republiku"; Što je nekako u isto vrijeme Katar odustao od posredovanja u prekida vatre u Gazi shvativši da histerična ambicija Netanyahua – realno podržana od Amerike sa Bidenom – nema granica; Što su se svi na Samitu složili da je rješenje jedino u stvaranju države Palestine, pored Izraela; Što je princ Sabah Al–Sabah iz Kuvajta prenio garancije Iranu da sa teritorije ni jedne od zemalja u okruženju Iran neće biti napadnut...

Teško bi se to moglo i zamisliti juče sa svima ovima što su na spisku 79 država danas. Mnogi Arapi, posebno iz Zaliva, bili su decenijama pasivni spram onoga što su morali učiniti povodom Palestine ali i zbog njih samih. Posebno nakon Gaze sa nastavkom genocida, očigledno do "posljednjeg Palestinca". A evo i uz Liban. 

Kada se podvuče crta pod sve ovo, pa makar i pojednostavljeno spram kompleksnosti prostora, istorije i turbulencija, ostaje činjenica da je očigledni početak velike, u mnogo čemu i kapitalne promjene Bliskog istoka, izazvan zločinima Izraela i krvavim gubitkom "kičme" svijeta, pokazao, jasno, nešto veoma bitno: Mase u principu jeste teško pokrenuti da mijenjaju istoriju. Ali je ogromna greška vladara da buđenje prethodno "prepariranih" masa u svijetu, onih i mimo ideologije i politike, nije moguće. Logika "So What" više ne prolazi. Ta se greška shvata danas u Zalivu, a lideri je čitaju i kao potrebu za organizovanjem, ujedinjavanjem i kreiranjem drugačije realnosti. Otud i onaj samit u Rijadu, u onakvom sastavi i sa onakvim odlukama. I Trump će, interesno, o tome razmisliti jer, i za Abraham je nova realnost uz nove poruke običnih ljudi.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba