Savez kolumnista | Jasna Diklić: Teatarska

Zlatan Fazlić Fazla ponudio je ovih dana pjesmom Teatarska svoju zatomljenu emociju sjajnim poetskim oblikovanjem ratne stvarnosti. Dao je time potvrdu da umjetnost može sve, da teatar ne može spasiti čovjeka od straha i nemoći, ali mu može pružiti  radost, osmijeh, ljubav...

Umjetnost je dovela svjetske umjetnike u ratno Sarajevo!

Piše: Jasna Diklić, za portal Radiosarajevo.ba

I nisu samo granate pratile to vrijeme. Sjećam se da sam dolazeći na predstave bila sretna da vidim moje kolege, zadovoljnu publiku. Uživali smo u igri.

U najružnije ratno vrijeme trebala se u podnevnim satima odigrati komedija Kidaj od svoje žene. Sat prije početka predstave obavijestili su me da je glumica koja je bila jedna od glavnih protagonistica u toj predstavi otišla iz Sarajeva i da bih je ja trebala zamjeniti! Bila sam u šoku.

Smijeh do suza

Narodno pozorište je bilo puno publike koja je došla na rizik ne znajući da li će se moći i bezbjedno vratiti. Kako joj reći da otkazujemo predstavu? Uzela sam tekst u ruke i izašla na scenu. Uz pomoć mojih dragih kolega Admira, Jasne, Žana, Izudina, Mirze i Željka odigrali smo predstavu uz frenetične aplauze.

Takve više nikad nisam doživjela. Ja sam uglavnom trčala po sceni, a kolege su mi naglas govorile šta da radim. Publika je bila akter predstave, smijali smo se i prepustili igri. A kada nije bilo struje, "igrala" sam i radio, govoreći vijesti, jer je radio bio obavezan dio predstave. Sve smo mogli i htjeli. Ja to teatarsko vrijeme ne želim da zaboravim. Ono je moja odluka da nikad ne odem iz svog rodnog Grada.

Fazlin brat Boban i moj sin Ismar bili su i ostali najbolji prijatelji. Zajedno odrastali na Marijin-Dvoru i u najljepšim mladelačkim godinama napustili svoj grad i otišli u nepoznato. Danas su to uspješni sredovječni ljudi.

Fazla i ja smo ponekad razgovarali o njihovom odrastanju i želji da pokušamo da im pomognemo da realizuju svoje snove.

Nismo mogli ni slutiti da nećemo za to imati mnogo prilike. Desilo se ono na šta nismo mogli utjecati.

Da ostanemo ljudi...

Zato me Teatarska, pjesma posvećena Teatru u opkoljenom Sarajevu, razumljivo, posebno dirnula. Prepoznala sam svoj grad tih godina, ogoljeli i izmučeni grad, ali i grad u kojem je živjela umjetnost. I koja nam je davala snagu da izdržimo .

Fazla je prije svega Pjesnik, koji nudi svoju duboku intimu. Hvala ti dragi prijatelju, na podsjećanju na moje i naše teatarske dane koji su nam pomogli da ostanemo - ljudi!  

Hvala ti na podsjećanje onih umjetnika koji nisu više među nama i hvala ti i na ovim stihovima.

TO JE IGRA SNAŽNA KAO GLAD, TO JE SUZA UPORNA KO ŽEĐ,
TO JE SRCE VELIKO K'O GRAD, TO JE RIJEKA ŠTO NE MOŽE SE PREĆ'...