Savez kolumnista | Jasmin Medić: Marie-Janine Calic i propaganda protiv Sarajeva

Uprkos gotovo četverogodišnjoj opsadi, Sarajevo nije postalo dijelom entiteta RS, iako je njegova podjela bila jedan od ključnih strateških ciljeva srpskih nacionalističkih politika tokom agresije. Ta neostvarena ambicija ostavila je dugotrajan trag u javnom diskursu, gdje se već tri decenije ponavljaju narativi o tome da Sarajevo navodno "više nije ono što je nekada bilo".

Piše: Jasmin Medić*, za Radiosarajevo.ba

Na takve tvrdnje najčešće se nije odgovaralo iz Sarajeva – dijelom zbog uvjerenja da grad ne duguje objašnjenja akterima koji su opravdavali njegovo razaranje i ubistva više od 11.500 civila. Poslije iskustava opsade, ovaj grad nema potrebu svakom kvazinaučniku bilo šta objašnjavati.

Razlog tome je da se iz (kvazi)naučnih i političkih krugova koji ne problematiziraju etničke transformacije gradova poput Banje Luke, Foče ili Trebinja, dolaze i tvrdnje o navodnom "nestanku sarajevskog duha". Tim diskursima nedavno se, donekle neočekivano, pridružila i njemačka historičarka Marie-Janine Calic, profesorica na Ludwig-Maximilian Univerzitetu u Minhenu, čiji su raniji radovi predstavljali nezaobilazan dio akademskih analiza raspada Jugoslavije.

Između nauke i narativa: neobične izjave u časopisu Zeit Geschichte

U svom članku za magazin Zeit Geschichte (kako je ispravno primijetio profesor germanistike Vahidin Preljević) Calic iznosi više tvrdnji koje odstupaju od historijskih činjenica.

Prva među njima odnosi se na tezu da je pokrivanje žena u Jugoslaviji bilo zabranjeno – što je netačno. Kao historičarka koja se decenijama bavi jugoslavenskim društvom, autorica zasigurno zna da takva odredba nikada nije postojala ni u normativnim okvirima niti u društvenoj praksi.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jednako je problematična i tvrdnja da je "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića predstavljala implicitni program za uspostavljanje islamskog poretka u Bosni i Hercegovini.

Iako je politička platforma SDA naglašavala važnost duhovnog preporoda među bosanskohercegovačkim muslimanima, islamska tradicija i teologija nedvosmisleno zabranjuju nametanje vjerskih normi pripadnicima drugih religija. Ovakav temeljni princip mogao se potvrditi i minimalnim naučnim uvidom ili konsultacijom s relevantnim vjerskim autoritetima.

Demografska dinamika u ratnom Sarajevu: realnost, a ne simplifikacija

Calic u članku problematizira i promjene etničke strukture Sarajeva, navodeći da su tokom rata grad napustili brojni Srbi i Hrvati. Istina je, međutim, mnogo kompleksnija. Za razliku od Bošnjaka, koji su prema prijetnjama srpskih ratnih lidera bili predviđeni za fizičko uništenje u gradu koje je trebalo postati karakazan, pripadnici drugih naroda imali su mogućnost da napuste grad i prije nego je opsada pokazala svu svoju brutalnost.

Ovaj asimetrični položaj predstavlja jedan od ključnih faktora odlaska dijela stanovništva, uz činjenicu da su neki građani srpske nacionalnosti aktivno učestvovali u opsadi grada, pozicionirajući se na brdima umjesto da dijele sudbinu svojih sugrađana u multietničkoj zajednici pod opsadom.

Najveću pažnju, međutim, privukle su Calicine tvrdnje o savremenom Sarajevu. Ona navodi da je vjerska praksa "u međuvremenu postala dominantna u javnom prostoru", da je "Islamska deklaracija" navodno ponovo objavljena uz pomoć javnih sredstava, te da "buđenje islama predstavlja poslovni model". Riječ je o interpretacijama koje nemaju empirijsku potvrdu i koje ne korespondiraju sa stvarnim društvenim procesima u gradu.

Ovakvi stavovi svakako ne bi mogli opstati da je autorica u protekle tri decenije provela duže vrijeme u Sarajevu ili da je sistematičnije istražila transformacije poslijeratnog urbanog života. U tom smislu, umjesto šire polemike, smislenije bi bilo uputiti joj poziv da posjeti Sarajevo i da se neposredno uvjeri u stvarne dinamike grada koji je, uprkos razaranju, sačuvao otvorenost i multikulturalnost kao temeljne vrijednosti.

Između iskustva i interpretacije

Dodatnu analitičku vrijednost pruža i perspektiva izvan akademskog polja. Jedan srbijanski muzičar nedavno je izjavio da je Sarajevo, više od svih drugih gradova u regionu, uspjelo spojiti ogromno ratno stradanje s izuzetnom sposobnošću oprosta.

Prema njegovoj procjeni, da su Beograd ili Zagreb doživjeli opsadu kakvu je Sarajevo pretrpjelo, etničke podjele i međunacionalne granice bile bi daleko dublje i gotovo nepremostive. Ova izjava ilustrira ključnu tačku: mnoge interpretacije o Sarajevu oblikuju se izvan stvarnog iskustva života u gradu.

Upravo iz tog razloga akademska analiza mora ostati dosljedna metodološkoj preciznosti, a kritičko promišljanje savremenih narativa ostaje nužno kako bi se razlikovala empirijska činjenica od ideološke konstrukcije.

Ostaje nada da Calic nije postala dijelom propagandnog repertoara ekstremnih antimuslimanskih desničarskih krugova iz regije i Evrope, te da će se vratiti intelektualnoj dosljednosti koja je obilježila njen raniji naučni rad.

*Autor je viši naučni saradnik Instituta za historiju u Sarajevu