S ove strane Drine| Dragan Banjac: Poniznost ispod ćize

Predsjednik Srbije, kojeg su narod ovdašnji, plus "uvozni" Srbi, birali u zabrinjavajućoj većini, je zbilja fenomen. Ne samo zbog toga što je, sa jedne bosanske planine pucao na mrske mu Bošnjake iz "kišobrana" iako se na snimku vidi da drži mašingeveru, nego što je ovaj i dalje okorjeli radikal Vojislava Šešelja prijatelj s većinom svjetskih država i llidera, a zemlja mu je, kao trenutno Sheffield Utd u engleskoj Premijer ligi – pred ispadanjem.

Piše: Dragan Banjac, za portal Radiosarajevo.ba

Srbija je - zbog većinskog udjela u raspadu Jugoslavije i pokretanja sukoba sa susjedima  - decenijama već, s pravom, izolovana od svijeta i ostavljena da se valja u svom balkanskom blatu. Njen narod to i ne doživljava kao gajlu, dovoljno mu je da mu vođe ispunjavaju želje i da zajedno od šake do lakta odmjeravaju uljudnom ostatku planete. Odnosi sa tim uljudnim ostatkom mogu se podvesti pod – nikakvi, a kao nadomjestak i svojevrsna podvala podanicima vlast se okrenula tobož velikima, praveći rđav izbor. Srbijanski predsjednik kao da je, kako kaže narodna, sa svim svjetskim liderima čuvao ovce, svi su mu prijatelji, neka bude bez znakova navoda.

A kad stane naspram tih velikih, posebno spram predsjednika Rusije i Kine izgleda kao poslušan ćuko. U posljednje vrijeme sa Kinom i Rusijom prijateljstvo je "čelično", kao što je bilo albansko sa Kinom u vrijeme vladavine Envera Hodže. Lizanje dlana Vladimiru i Siju nadasve je groteskno, naročito prilikom nedavne posjete kineskog predsjednika Si Đinpinga. Scenografija je posebna priča. Otkud onoliko kineskih zastava, hotel Hajat je bio ograđen a ograda iskićena đa srpskom, đa kineskom bandijerom. Tokom dvodnevnog boravka kineskog predsjednika zamašan dio Beograda bio je potpuno paralisan i za to vrijeme građani su svom predsjedniku najviše "pominjali rodbinu".

Da li je Aleksandar Vučić baš morao da se prikazuje toliko snishodljivim, poniznim liderčićem pred Kinezom? Možda i nije, ali on je ipak iznikao iz rulje fudbalskih navijača i bratije šešeljevske. Neprestano je isticao već rečeno "čelično" prijateljstvo (mada ima i tvrđih i jačih materijala od čelika), koje je već "okovano" i sa Rusijom, SAD, Španijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Francuskom, Njemačkom za zemena Angele Merkel..., svim državama s kojima njegova Srbija ima diplomatske odnose. Navijač bi trebalo da zna da, kako jednom reče profesor Ivo Visković, diplomatija počinje na granici i da bi valjalo očeličiti odnose, recimo sa Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i sa Kosovom. Ovako, Vučić će zarad ličnog ćara Srbiju "kineskim prijateljima" izručiti na pjatu, kako bi bila sigurna ulazna luka za kineske proizvode.

Ljubav slona i miša

O odnosima Srbije i Kine dan uoči dolaska "brata Sija" komentarisao je i umirovljeni profesor ekonomije sa Filozofskog fakulteta Miodrag Zec. Rječiti i ozbiljno duhoviti Krajišnik napominje da je Kina ozbiljna država i da tu postoje interesi, ali da je nemoguće govoriti o ljubavi između dvije države. "Ljubav između Kine i Srbije bila bi kao ljubav između slona i miša", kaže Zec i dodaje da to postoji samo u stripovima. Kako miš može da završi u takvoj ljubavi­? Kako jedino može i mora, dodaje Zec.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Mi smo, veli, narod koji se lako zaljubljuje i onda se razočaravamo. "Mi smo podigli spomenik zahvalnosti Francuskoj. E, sad smo odjednom u sukobu sa Francuzima. Stalno tražimo neku ljubav na daljinu. Kina je važna država, tu spora nema. Sve države, naročito velike, poštuju samo svoje interese. Odakle to da država voli državu, ili da država voli jedan narod, ali to prolazi".

Govoreći za N1 televiziju profesor Zec Kinu opisuje kao "veliku misteriju" i konstatuje da je bila najveći dobitnik krajem prošlog vijeka. "Globalizacija je smišljena da cementira poredak SAD i Evrope, a ispostavilo se da je najveći dobitnik Kina".

Kina nije kolonizator

Ozbiljno duhoviti Zec ne propušta da istakne jednu značajku koja se u Srbiji prećutkuje. Kina nije nije trupama ušla u Srbiju, nije kolonizator. Ona je pozvana i dobija sve što poželi. "Zašto mi nismo mogli, ili nismo hteli nikada riješiti pitanje da imamo racionalni sistem Bora. To je najveći resurs u Srbiji. Mi smo se pokazali, ili je vođa rekao, mi ne možemo ništa da uradimo, moramo dati drugima i dali smo Kinezima koji sada ostvaraju fantastične rezultate. Kada se hvale da je eksplodirala razmjena sa Kinom, to je da Kinezi trguju sami sa sobom. Izvozeći rudu podižu to pošto je formalno iz Srbije, međutim to je kineska stvar", napominje Zec.

Govoreći o kineskom prisustvu u Srbiji, on kaže da ta zemlja ima interes da uđe u Evropu, a da su Srbija i Mađarska ulazne kapije. On podsjeća da je Kina kupila grčku luku (Pirej) i da im sada treba pruga, kojom će se prevoziti kineska roba. Suština je, veli, u tome što je Kina iskoristila to da nauči kako se proizvode stvari koje imaju najveću vrijednost po jedinci mase.

"Koliko košta kilo ajfona, koliko košta kilo čipova, a koliko košta kilo guma? Industrija pravljenja guma je stara 200 godina", kaže profesor i pojašnjava zašto Kina u Srbiji proizvodi gume a ne mobilne telefone. Istina, Kina u Evropi nema velike poslove, nije dobila posao na gradnji brze pruge između Berlina i Pariza, ali jeste između Budimpešte i Beograda. Mic po mic...

Servilnost - tradicija

Mnogima je u sjećanju burleska koju su prije nekoliko godina Vladimir Putinu priredili sadašnji vladari priređujući u njegovu čast takozvanu vojnu paradu. Vrijeme im nije išlo naruku, padala je jaka kiša i Rus i podrepaši su izgledali i jadno i smiješni pod kabanicama. Ivici Dačiću se pokvasila ćubica, ali to nije ništa u odnosu na žrtve koju su spremni podnijeti za Vladimira.

Drugi slučaj je nešto starijeg datuma, za vrijeme jednog od dva mandata predsjednikovanja Borisa Tadića, čovjeka kojeg većina pamti po papagajskom ponavljanju "ja kao predsjednik Srbije..." Klanjali su mu se svi: predsjednik, patrijarh, rektor, niške motordžije, fudbaleri... Svako je tutnuo šta je imao, bilo je ordenja, monografija, našao se i doktorat, dresovi, a gost je u letu nešto i pokupio. Ne znam da li je uopšte bilo divana »iza zatvorenih vrata«, ali ono što je viđeno, citiram Svetlanu Lukić, urednicu Peščanika, "bilo je zazorno gledati".

Posebnu čast imao je tadašnji premijer Mirko Cvetković (fenomen: spava a ide!) koji se od aerodroma do Palate Srbija dovezao čudovištem (automobil) svog ruskog kolege (»zil – 41052«), koje može da istrpi manji nuklearni udar i da, ako ustreba, pređe na vožnju gusenicama. Dremljivi srbijanski poslovođa pričao je novinarima kako izgledaju sedišta, da su ta kola toliko velika da u njima može da se održi konferencija... »Ja kao predsednik...« je svom dragom gostu, tadašnjem ruskom premijeru Putinu, objašnjavao sličnost naših jezika i pisma, zastava trobojki... Narodni pastir (patrijarh) zahvaljivao mu je na ljubavi "koju gaji prema SPC"... Među onima koji su izvisili (preča je bila Zvezda) je rektor BU (Branko Kovačević) koji nije imao priliku da Putinu uruči počasni doktorat Beogradskog univerziteta...

Za "ravnopravan" divan srpskih čelnika sa svojim ruskim, kineskim i drugim "prijateljima", za servilnost ispod ćize, najviše paše ona prastara narodna "Pruži care desnu nogu svoju da te Miloš ljubi u pašmagu".

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba