Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Revizija historije kao novo bojno polje (III)

U nastavku mini-feljtona, autor nastavlja razotkrivati duboke korijene političkih i društvenih podjela koje i danas opterećuju Bosnu i Hercegovinu. Kroz analizu ratnih nasljeđa, selektivne pravde i savremenog historijskog revizionizma, ukazuje na mehanizme kojima se održavaju strah, nepovjerenje i nacionalne zablude. Ovaj dio donosi i lično svjedočanstvo o posljedicama političkog nasilja u vremenu koje sebe naziva demokratskim, ali još uvijek nije raskrstilo s vlastitom prošlošću.

Piše: Prof. dr. Roko Markovina, za Radiosarajevo.ba

U proteklim sukobima u Mostaru i ratovima u RBiH (1992.–1996.), koji, po mojem sudu, još nisu završili (samo što se više ne izvode oružjem), dogodilo se, od strane ZASLIJEPLJENIH NACIONALISTA, mnogo zla, zločina, paljevina, silovanja, mržnje (kako već rekoh) i svega drugoga što normalnom ljudskom umu nikada nije bilo svojstveno na ovim prostorima. Barem ne u tolikoj mjeri.

I njih se mora i treba suditi i osuditi. Jer, nijedan zločin ne zastarijeva, jer svaki zločin "traži" svoju pravdu, osudu. I kaznu. I tek nakon toga treba i može doći do katarze, to jest do "pročišćenja" i do oprosta. A nakon toga i do pomirenja.

Jer, ne smije se zaboraviti da su narode (koji su postali, više-manje, "plemena") da žive u mržnji i u zavadi navele njihove nacionalne vođe – "poglavice" 1990. godine, stvaranjem nacionalističkih stranaka, a vode ih i danas.

Nema mira – bez pravde

Svjedočimo tomu svakodnevno. Nema mira i neće ga biti i nema (su)života na ovim prostorima bez pravednoga suđenja, tj. bez procesuiranja svih onih koji su se ogriješili u ratu, pa makar bili oni i amnestirani. Kako onih u Vukovaru, tako i onih u Mostaru i u Srebrenici i u Ahmićima i u Sarajevu i u Prijedoru i u Ljubuškome i Križančevu Selu… i svugdje gdje su se zločini i genocidi događali. Radi pravde.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I ljudske i Božje. Posebno bi u propovijedanju te pravde trebali prednjačiti vjerski vođe. A oni to, u većini slučajeva, ne čine. Dapače. Kada se tuku vojske, kada se gleda protivnik preko "mušice i nišana", kada se ubija da se ne bi bilo ubijeno, iz razloga one poznate Einsteinove teorije o ratu, onda je logično i realno da dolazi do ubijanja, makar je i svako ubijanje suludo, kad će se, ionako, na koncu, međunacionalni i međudržavni problemi riješiti "za stolom", kako su se uvijek kroz historiju/istoriju veliki međunarodni sukobi i rješavali.

Sjetimo se filma Lawrence od Arabije, a i slučajeva iz mnogih drugih velikih ratova. Ali, kada se ubijaju muškarci – starci i djeca, kada se siluju žene da bi rađale djecu "našijeh korijena", kada se pale domovi, teškom mukom izgrađeni i kako-tako namješteni, kada se kradu automobili, bijela tehnika i namještaj, kada se spaljuju knjige (poput čitave moje biblioteke), kada se krade, pljačka i otima sve što "dođe pod ruku", onda se one koji su to radili mora izvesti pred lice pravde. I osuditi pravedno, temeljem krivnje i dokaza. Da se ne bi ponovilo.

Jer pravda traži da bude provedena. Bez obzira radi li se o domaćim sudovima ili Međunarodnom sudu u Den Haagu, bez obzira na "fore i fazone" dobro plaćenih odvjetnika i "izgubljenih" dokaznih dokumenata. Jer, nitko ruci poštene pravde ne bi smio uteći.

"Haški tribunal" je ispunio, dijelom, svoju zadaću, posebice nakon odlaska tužiteljice Carle del Ponte, koja je bila pristrana i nastrana. Bio sam uvjeren da general HVO-a, Tihomir Blaškić, ne bi trebao biti osuđen po zapovjednoj odgovornosti, jer je on, kao školovani vojnik, znao i pravila i "regule" rata. I njih se pridržavao. Isto koliko i hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač, koji su bili procesuirani i oslobođeni.

Ali, isto tako sam vjerovao da bi Slobodan Milošević, da je doživio presudu, bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora, koja je dočekala i Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i potvrđena presuda "hercegovačkoj šestorki" od ukupno 111 godina zatvora (za Udruženi zločinački pothvat – UZP), a koja bi, zasigurno, dočekala i neke druge, da nisu umrli ranije.

Revizionisti na djelu

Svakome treba biti jasno pokazano da je "pravda spora, ali dostižna" i da će svakoga "stići njegovi zločini i njegova kazna", kad-tad. Mnogi su to u ratu bili zaboravili, a mnogi to nikada nisu ni spoznali.

No, to je već njihov problem, ali ne i samo njihov. Vidi se to, posljedično, i danas.

Međutim, najgore je ovo što se danas radi, revidirajući, bolje reći izmišljajući, novu (staru) historiju. Nije samo problem učenja historije, pogotovo novije historije, i u Republici BiH, i u Republici Hrvatskoj, i u Republici Srbiji, i u Republici Crnoj Gori, i u Republici Kosovo.

Žalosno je to što su se današnje "nacionalističke politike", ali i "njihove vjerske institucije", potpuno priklonile "prevladavajućem nacionalizmu" i što su one postale institucije koje "tumače" i "određuju" kako se novija historija treba pisati i prikazivati.

Žalosno je i to što udžbenike historiji više ne pišu istinski povjesničari/historičari, koji u njima ne bi smjeli lažno predstavljati ili izmišljati dokazane povijesne činjenice i istine, već to rade oni "naručeni", tzv. revizionisti, a uz njih su i neki "kupljeni intelektualci" i "vlastodržni trabanti", pa se tako mogu vidjeti, u udžbenicima za iste razrede osnovnih i srednjih škola, sasvim različite povijesne činjenice, a od profesora/nastavnika u određenim školama većinom ovisi koji će se udžbenik i od kojega autora i u kojoj školi (ili razredu) koristiti.

Historijska istina je jedna

A to je nešto što ubija i državu i narode u njoj i njezinu budućnost.

To se, posebice, odnosi na historijsko razdoblje nakon Drugoga svjetskoga rata, jer sve ovo što se danas događa na ovim prostorima posljedica je ondašnjih "neraščišćenih računa", koji su bili prikrivani u obiteljskim albumima i povremenim sjećanjima.

Ali, mora svima biti jasno da je historija/historija "učiteljica života" i da je historijska istina samo jedna. I da se, kao takva, ne može i ne smije pretvoriti niti falsificirati te ju, stoga, moraju pisati samo kvalificirani i odgovorni povjesničari/historičari, na osnovi činjenica i istinskih dokumenata, koji se ne mogu i ne smiju "slobodno interpretirati" na jedan, drugi ili treći način, kako to kome, u odgovarajućem trenutku, odgovara.

I mora se uvijek pisati i govoriti samo istina, ma koliko god ona bila teška, a za neke i sramotna. Svi bismo mi trebali željeti u životu uraditi najbolje, ali... Nažalost, to se u većini slučajeva ne događa.

Stalna medijska i politička indoktrinacija, kojoj smo svakodnevno izloženi na prostorima svih novostvorenih državica (što je posebno izraženo ovdje, u RBiH), zapravo je svjesno trovanje društva lažnim svjedočanstvima, garnirano, pritom, stalnim i primamljivim "prodavanjem" iluzija, kao i svime drugim što bi većina njihovih birača željela čuti, kao i bjesomučnim (i stalnim) zasipanjem naroda "spektaklima i skandalima", tekstovnim, slikovnim, audiovizualnim i raznim drugim smećem.

To se ne događa nimalo slučajno, već se radi o nametnutom medijskom psihološko-propagandnom ratu i čistom političkom nasilju, koje ima sasvim jasan cilj: vladati bez ikakve odgovornosti i održati se na vlasti što dulje. I, usput, stjecati bogatstvo na bilo koji način i uz to... ostati nekažnjen.

A zaboravlja se, međutim, da ćemo se svi morati suočiti s vlastitim postupcima, vlastitim životom, zabludama i nesrećom, kad-tad. I što prije to spoznamo, manje će nam to biti bolno.

Svi bismo se morali, barem ujutro, kad se umivamo, pogledati u ogledalo i upitati onoga koga vidimo u ogledalu je li zadovoljan s osobom ispred njega. A to se, nažalost, ne događa.

Ljudi su postali, u većini slučajeva, narcisoidni, nesamokritični, sujetni, samodopadljivi i potkupljivi. A to nije dobro. Ne veli, zaludu, ona stara mudrost da "kad ti dvojica kažu da si pijan, uhvati se za prvi plot i ostani uz njega dok ti druga dvojica ne kažu da si trijezan".

Treba poslušati glas onih koji ti žele dobro i koji govore istinu. A to su pravi prijatelji.

Svako će se od nas morati "suočiti" sa svojom prošlošću, prije ili kasnije, kako rekoh. A ako neko to i ne uspije, suočit će se s njegovom prošlošću njegovi potomci. A to može biti još bolnije. Bilo da se radi o ponosu ili o sramoti. Kako se to znalo događati i nakon Drugoga svjetskoga rata.

Sjetimo se još jedne stare i mudre izreke: "Sve u svoje vrijeme, svaka sila za vremena", ali i onoga dodatka na nju: "Svakome vremenu – i njegovo blato".

Ono što nam se izdogađalo 90-ih samo je nastavak onoga što nam se događalo 40-ih, pa ostalo nedovršeno. Partizanska djeca su, većinom, ostali partizani, četnička – četnici, a ustaška – ustaše... neka, barem i u potaji. Krišom. Bez obzira na to koliko se to nastojalo promijeniti nakon Drugoga svjetskoga rata. I nastavili su raditi ono što su im djedovi i/ili očevi radili čim im se pružila "prva prilika" i kad su dobili tu mogućnost.

A radili su zbog toga što se, poslije Drugoga svjetskoga rata, u većini slučajeva, "pobjednici" nisu osvećivali djeci pobijeđenih. Barem koliko ja znam, a znam mnogo primjera. Iako je, ionako, narod po Hercegovini, i Istočnoj i Zapadnoj, dobro znao tko je na kojoj strani bio u Drugome svjetskome ratu.

I nisu to pisali po knjigama. Barem ja za takve knjige ne znam… Možda se, ipak, pogriješilo? Možda se ipak trebao načiniti taj popis, kojega je "narod, ionako, znao". Svakoga je narod znao, u glavu, pa kojoj god "feli" on pripadao.

I danas se zna o svakome, uglavnom, sve. Samo što danas imamo "društvene mreže" i što su mnogi "pisci po njima" ogrezli u laži i vrijeđanju pod lažnim imenom (iz mržnje, ljubomore ili "za novce") pišu neistine, a nekad i fizički napadaju (po ulicama i igralištima), prikriveni pod "maskama" ili "kukuljicama", da ih se ne bi prepoznalo. "Junaci novoga doba". I to je, kažu, demokracija.

Ali, "demokracija nije anarhija", umno je zapisao Platon, 600 godina pr. Kr. To bi se prije moglo nazvati pogrešnim odgojem i NEKULTUROM. Ili čak i KUKAVIČLUKOM. Ali, svakako, političkim nasiljem.

Jer, posljedice rata ne mogu se odvojiti od posljedica političkoga nasilja. A njega susrećemo danas svaki dan, samo što se ono više ne izvodi oružjem, jer ponekad i jedna jedina ružna riječ može biti teža i od najtežega granatiranja. Pogotovu ako je lažna i ako dolazi "odozgo", ili ako, za onoga na kojega se odnosi, ima teške, pa čak i pogubne, posljedice.

Bilo je toga i ranije, nažalost, samo u nešto manjoj mjeri, ali je imalo nesagledive posljedice za neke ljude. I za čitave obitelji, čak. A danas, kada je vrijeme "demokratizacije", treba pogledati samo što se sve po nekim internetskim portalima piše.

Užas, gledajući samo sadržaj napisanoga, a o pismenosti da se i ne govori.

I to onako kako to odavno rade nacionalisti, krijući se iza "gomile" i izmišljenih imena, nedovoljno svjesni da su time pokazali da su zaista najveće kukavice. I tako stvaraju pogrešan i lažan dojam o napadnutim osobama. Uglavnom. I nikome – ništa.

Jer, što biste rekli kad biste pročitali da neki Kuzmani ili hrvatski integralisti ili Vesne Kisi, i druge spodobe s izmišljenim imenima, a ima ih na stotine (ne mogu ih nazvati ljudima, jer to nisu), po javnim portalima svojim komentarima bjesomučno i kukavički anonimno lažu o vama kako ste, recimo, oficir tzv. JNA (a niste), kako ste Jugoslaven (a niste), kako vam je supruga Muslimanka (a nije, pa što i da jest), kako ste četnik (a niste), kako ste pobjegli u Hrvatsku na početku rata (a niste), kako ste poslušnik Kadijevića (a nemate veze s njim), kako ste radili šarafe za proizvodnju aviona (a bili ste na najodgovornijim poslovima proizvodnje najboljih školsko-borbenih aviona na svijetu), kako ste komunistički uhljeb kao što su mu i djeca (a postao direktor OOUR-a kao Hrvat, katolik i nekomunist)... ili da vam za sina, kad govori o svojemu djetinjstvu na TV-u, kada je gledao s ocem utakmice reprezentacije i kada se uvijek ustajao dok je svirala himna "Hej Slaveni", pišu kako ste svi jugoslavensko đubre i sl., a tako pišu o meni i mojim sinovima, kojima se ponosim.

Kako biste postupili i šta biste radili?

Pa ja se i danas ustajem kad god svira državna himna (bilo hrvatska, bilo bosanskohercegovačka), iz poštovanja prema najvećem simbolu države u kojoj živim i kojoj pripadam, za koje sam zdušno radio čitav život i uredno plaćao razreze i poreze... Borio se i gradio ih, najbolje što sam znao, umio i mogao.

I nikad ih rušio, bilo gdje da sam živio. To je pitanje karaktera. Tako sam učen i odgojen i tako to treba. I tako sam učio svoju djecu još od malih nogu. Jer, DOMOVINA JE SAMO JEDNA. I ako su oni, moja djeca, "naopako odgojena" – krivica je na meni.

A nisu – siguran sam.

Ali, "kiselo je grožđe", rekla je lisica u onoj basni, kada ga nije mogla dohvatiti.

Tako to rade današnja novousklađena "nacionalistička mladež" – izgubljena u vremenu i prostoru, jer laž, strah i mržnja njihove su jedine "priloške odredbe za način".

Šteta.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba