Od Gazimestana do Zelenskog: Kako mržnja postaje patriotizam

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski bio je u zvaničnoj posjeti Beogradu. O tome šta je ta posjeta značila ili nije značila, ko je od nje imao koristi a ko nije, ko se naljutio a ko obradovao, ima sasvim dovoljno analitičkih ili "analitičkih" tekstova.

Piše: Prof. dr. Dinko Gruhonjić, za Radiosarajevo.ba

Te šibicarske igre režima u Srbiji nisu providne samo onima koji ne žele progledati. Što bi se reklo: ne možeš probuditi nekoga ko se pretvara da spava, jer zatvaranje očiju nije posljedica umora, već svjesnog izbora da se ignorira stvarnost. Dakle: Vučić skrušeno prima Zelenskog. Istovremeno, "Delije", navijači Zvezde, na stadionu razvijaju transparent: "Dok gostite nacistu u Beogradu, Srbi krvare na raspetom Kosovu". Na isti daljinski upravljač reagovali su, naravno, i "patriotski intelektualci", njih stotinu, protestnim pismom zbog dolaska Zelenskog.

"Patriotizam je posljednje utočište nitkova"

U slučaju takvih "patriota" sasvim pristaje ona definicija Samuela Johnsona iz 1775. godine: "Patriotizam je posljednje utočište nitkova". Lav Tolstoj je govorio da je patriotizam "samo oruđe za postizanje vlastohlepnih i napadačkih ciljeva, a za podređene odricanje od ljudskog dostojanstva, razuma i savjesti", Šopenhauer da je "najjeftiniji ponos – nacionalni ponos".

Žan Žak Ruso je smatrao da je patriotizam nužan za opstanak republike, jer potiče građane da opći interes stave ispred osobnog. No, naglašavao je da istinski patriot voli zakone i slobodu, a ne mrzi druge narode. U shvatanju patriotizma Alberta Camusa, ljubav prema domovini ne podrazumijeva slijepo opravdavanje njezinih pogrešaka i zločina.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ili ona stara izreka: "Kad se barjak razvije, sva je pamet u trubi".

U Srbiji je barjak razvijen evo već bezmalo 40 godina.

Uzalud je posljednji pravi jugoslovenski premijer Ante Marković upozoravao krajem 1989. godine: "Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi".

Ali, prije tog dobronamjernog i racionalnog upozorenja već je Miloševićev režim - potpomognut Memorandumom SANU, književnicima i ostalim intelektualcima, crkvom, medijima i estradom – organizovao i Jogurt revoluciju u Novom Sadu, "antibirokratsku" revoluciju u Titogradu, ukidanje autonomije Kosova. I Gazimestan se već "desio", gdje je Slobodan Milošević objavio rat.

Zašto je ljudima bilo milije da glasaju za rat nego da Srbija zajedno sa Jugoslavijom postane prva "istočna" članica tadašnje Evropske ekonomske zajednice, to jest EU, nema se dovoljno mjesta ovdje za napisati, postoje relevantna naučna istraživanja o tom fenomenu. Zašto i "velikosrbima" nije bilo važno da je upravo Jugoslavija bila zemlja u kojoj su "svi Srbi živjeli zajedno" nego su je odlučili ubiti? Zašto istim tim "srpskosvetašima" i sada nije važno da bi put u EU bio siguran recept za "svesrpsko jedinstvo"? Nema pametnih odgovora na logična pitanja ukoliko ih postavljamo povarenjacima ili sumasišavšima.

Topovsko meso

Režimi u Srbiji imaju odgovor na ovo pitanje. Riječ je o historijskom kontinuitetu, procesu dugog trajanja o kojem je pisala Latinka Perović: elitama u Srbiji uvijek je bilo važnije kolika će nego kakva će država biti.  Što se onda svodi na zaključak da Srbija nikada nije uspjela napraviti državu u modernom smislu te riječi, već je više bila teritorija. Kojom se prečesto upravljalo na sličan način: sveopćom grabeži, pljačkom, otimačinom i zločinima. A sve pod krinkom "patriotizma".

No, ostavimo se elite, jasno je koji su njihovi motivi vazda bili. Šta je sa onima koji pristaju da budu stvarno ili simboličko topovsko meso, bilo u ratu ili u "tranziciji"?

Bilo bi zanimljivo pitati "prosječnog građanina" Srbije: ko je sravnio Vukovar, ko je godinama ubijao Sarajevo, ko je organizovao etničko čišćenje (eufemizam za genocid) cijelog Podrinja, Bosanske krajine i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, da li je u Srebrenici počinjen genocid i otkud masovne grobnice kosovskih Albanaca u Batajnici. I zašto je najviše optuženih i osuđenih pred Haškim tribunalom bilo upravo sa srpske strane. Odgovori bi izvjesno bili poražavajući. Što bi ilustrovalo do kuda može stići društvo koje je četiri decenije odgajano u kulturi mržnje.

Tu se onda vraćamo posjeti Zelenskog. On se, naime, obreo u zemlji u kojoj je najpopularniji političar, apsolutno bez premca – Vladimir Vladimirovič Putin. Putin je, pored navodno tradicionalne rusofilije, u Srbiji veoma popularan upravo zato što je ratni zločinac. Baš kao i Ratko Mladić.

Kako je moguće kao patriotizam predstavljati genocid, masovna ubistva, masovne grobnice, masovna silovanja, masovna rušenja gradova, sela, spomenika kulture? I radovati se tome. Kakvo je to društvo koje, bez da pisne (uz časne i zato proganjane izuzetke), ne obraćajući pažnju korača ulicama svojih gradova sa čijih se fasada cere murali posvećeni ratnim zlikovcima, gnusna obilježja "Z", a sa televizija vrište i slave krv ordinarne prostačine?

Isprobani recepti

Sve je počelo isprobanim receptima. Prvo ti objasne da si žrtva. Onda ti objasne ko je kriv. Onda te uvjere da je taj drugi egzistencijalna prijetnja. Onda mržnja više nije mržnja nego "samoodbrana". I onda se nasilje predstavi kao patriotizam. I "nacija" upadne u stanje kolektivne hipnoze. A nikog da pucne prstima pred očima u mržnji usnulog.

Mijenjaju se neprijatelji, ali mehanizam ostaje isti: nekada su to Hrvati, Bošnjaci, Albanci…; zatim "izdajnici", "strani plaćenici", "autošovinisti"; danas studenti, profesori, novinari, nevladine organizacije... Ne moraju svi biti isti neprijatelji niti iste težine, poenta je u potrebi da neprijatelj uvijek postoji. Jer ako nema izmišljenog neprijatelja, mnogo je teže objasniti zašto je zemlja loše uređena i opljačkana.

Kakva je uopće alternativa tom "patriotskom modelu"? Da li je slično "patriotska": ne načinjite tabu teme, ne pričajte o tome, takmičite se sa režimom u "patriotizmu", šutite o prebijanju i progonu onih koji bi ipak da načnu tabu teme. Dakle, idemo na catch-all politiku, pa ćemo kao poslije pada Miloševića prionuti na posao suočavanja sa stvarnošću. Taj kompromiserski film smo, međutim, već jednom gledali. I nije se dobro završio. To jest, završio se streljanjem premijera Đinđića, kojem je još Milošević zalijepio etiketu "izdajnika" a Koštunica prilježno nastavio, uz sasluženje maligne beogradske čaršije.

Retoričko pitanje glasi: Može li se nacionalizam pobijediti tako što ćeš se takmičiti s nacionalistima u patriotizmu? Ili si možda onda i sam nacionalista, koji društvo gura u lošu beskonačnost, u crnu rupu na evropskom tepihu, kako je to uspješno priželjkivao radikalski prvak Tomislav Nikolić, s pozicije predsjednika Srbije.

Moje generacije su imale čast i privilegiju da odrastaju tako što iskreno vole svoju zemlju, Jugoslaviju. Imali smo sreću da se rodimo i budemo odgajani u vrijednostima internacionalizma. Bili smo ponosni na naše pretke koji su svoje živote dali za slobodu.

Patriotizam se, valjda, mjeri onim što ste spremni učiniti za svoju zemlju. Nacionalizam onim što ste spremni učiniti drugima nažao u njezino ime.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.