Nusret Isanović: Kružna slika svijeta romana "Ždralovi sa istoka I" Džemaludina Latića

Roman Ždralovi sa istoka I ili u punom nazivu Ždralovi sa istoka I: (melhema, književna logorologija) Džemaludina Latića, formalno i sadržajno je izrazito kompleksna narativna cjelina, ali, unatoč tome, posve čitljiva, prohodna i stilski besprijekorna, što svjedoči o autorovoj sposobnosti da složenu zamisao i strukturu pretoči u razgovijetnu i shvatljivu cjelinu, prividni haos pretvori u jasan poredak, uvažavajući time ne samo estetska načela reda, već i elementarne potrebe i sklonosti recipijenta za razumljivošću teksta.

Piše: Nusret Isanović, za portal Radiosarajevo.ba

U prividni strukturalni nered Latić unosi red kružnog savršenstva. Suštinsko poetološko i strukturalno obilježje ovog romana jeste koncentrični krug koji se javlja na najmanje tri razine.

1. Na sadržajno-tematskom planu, najopćenitije, ili najširem krugu pripada kolektivna priča ili svjedočenje o sudbini i stradanju Bošnjaka ili muslimana u Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću. Unutar tog najšireg kruga, nalazi se krug koji sužava priču na razdoblje komunističkog terora i disidentskog djelovanja i stradanja boraca/aktivista za prava muslimana, Mladih muslimana, čiju sudbinu Latić uzima kao egzemplum složene historije Bošnjaka u 20. stoljeću, narativizirajući njihov nastanak, formiranje i djelovanje u ilegali.

Naredni krug sužava se sa kolektivnog na pojedinačni, subjektivni okvir unutar kojeg pratimo priču glavnog lika, pripadnika Mladih muslimana, Teufika Velagića Tofe, njegove peripetije, proživljavanje i odnošenje prema historijskim zbivanjima.

Tofini spisi

Svaka od ove tri sadržajno-tematske razine prožimaju se, komentiraju i upotpunjavaju. Smisao prstenaste strukture i jeste u organskoj povezanosti svih dijelova koji, iako mogu postojati zasebno, potpuni smisao dobivaju tek u koegzistenciji sa drugim dijelovima. Tofino personalno svjedočenje ogleda se u historiji Mladih muslimana, a historija Mladih muslimana slika je kolektivne sudbine Bošnjaka 20. stoljeća.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

2. Na formalnom ili kompozicionom planu, pratimo višeslojnu strukturu priče u priči. U najširem krugu govori izvandijagetski autor, koji nije dio dijagetskog ili pripovjednog univerzuma, koji je autor knjige, ali ne i priča u njoj. U narednom krugu govori izvjesni Džemil-Sakib, koji je dio pripovjednog svijeta, ali tek kao prenosilac spisa do kojih je, sticajem okolnosti, došao. U narednom krugu, o svojim iskustvima, u formi svjedočenja, govori glavni lik Tofa koji je, ustvari, autor spisa koja su ključni predmet pripovijedanja u ovom romanu, dok posljednjem, najužem krugu, pripada jedan kratki dio u kojem govori Emin Granov, svjedočeći o sudbini mladomuslimanki u komunističkom režimu.

Naime, pojašnjenja radi, autor u prvom krugu priča o Džemilu-Sakibu i hodži, Habir efendiji. Džemilu je Habir efendija – koji je po svemu sudeći Emin Granov, slavni bjegunac od komunističke palice – dao knjige, Tofine spise, odnosno Pisma Nisi i Intimni dnevnik, zaduživši ga da spise sačuva i prenese drugima, jer u njima se kriju "smislovi našeg bivstvovanja na ovom tlu".

Rukopisi bi mogli zauvijek nestati ukoliko dospiju u ruke neprijatelja, bilo četnika, ustaša ili komunista. Dakle, u drugom krugu Džemil pripovjeda/prenosi ono što se nalazi u Tofinim spisima.

U trećem krugu, Tofa memoarski pripovjeda o vlastitoj sudbini u kontekstu političkog i vjerskog ugnjetavanja, poricanja prava na samoopredjeljenje i historijski utemeljen identitet, sukoba velikih "imperijalističkih" ideologija, borbe protiv radikalne ateizacije javnog prostora itd. Na koncu, u pripovjednom krugu, nalazi se i jedan kratki dio koji pripovjeda Emin (Habir efendija, hodža), svjedočeći o sudbini nemalog broja mladomuslimanki koje su ispaštale zarad nepokolebljive predanosti vrijednostima vjere.

Dakle, vidimo da je ovdje historija ispričana posredno, tek iz treće ruke. Tofa piše o ličnom iskustvu kolektivnih zbivanja – što prenosi Džemil, a ne znamo da li je vršio neka prekrajanja ili vjerodostojno prenio, a to nije poznato ni izvandijagetskom autoru u prvom krugu – što opet prenosi autor koji sam priznaje da nije sveznajući narator i da piše tek o onome što drugi znaju.

Umjesto objektivne, sveznajuće, autoritativne pripovjedne pozicije, autor koristi tehniku svjedočenja, i to posrednog, puštajući drugima da ispričaju vlastitu priču na autentičan način. Poetika svjedočenja, u pravilu, računa da svjedok ne može u potpunosti rekonstruirati događaj, uvijek se, nužno, ponešto doda, oduzme, zaboravi, premjesti, izokrene, prekroji, unesu vlastite refleksije, emocije, značenja, u suštini, dakle, ne možemo govoriti o rekonstrukciji, nego o svojevrsnoj konstrukciji, odnosno vlastitioj viziji i projekciji događaja.

Zbog toga, poetika svjedočenja ne insistira, prevashodno, na istinitosti ili faktičnosti, već, upravo, na gledištu, na unutarnjem iskustvu i percepciji, polazeći od pretpostavke da se historija dešava pojedincu i konačni smisao dobija u prelamanju događaja u iskustvu pojedinca. Tako je svaka historija, prije svega, intimna historija ili egzistencija. Onog trenutka kada historija postane egzistencija, kao što je slučaj u Ždralovima, možemo govoriti o tzv. novohistorijskom romanu, jednom od ključnih tokova bosanskohercegovačke i bošnjačke proze 20. stoljeća (Derviš i smrt, Ugursuz, Prokleta avlija, Hodža Strah itd.).

Historijsko-politički roman

To je svijet u kojem se historija personalizira i postaje podnošenje, trpljenje, a manje progresija i razvojni slijed događaja. A upravo su pisma i dnevnici, koje glavni lik Tofa piše na četrnaestogodišnjoj robiji, izrazite narativne forme podnošenja, ali i logorologije (termin u podnaslovu romana).

Ždralovi sa istoka I jesu historijsko-politički roman, ali ono što ga odvaja od klasičnog historijskog romana jeste i anahrona, ciklična radnja gdje je opet primjetan suštinski obrazac, preovladavajuće načelo – kružna struktura na svim nivoima. Svjedočenje i jeste forma koja se otima linearnosti i hronologiji. Svijest i sjećanja funkcioniraju na asocijativnoj logici. Svjedočenja koja su razbacana autentičnija su i prirodnija, jer uvažavaju psihologiju raspršenog toka svijesti svjedoka.  

3. Na simboličkom planu ili aksiološkom, odnosno svjetonazorskom planu romana, također se može iščitati kružni poredak. Najširi koncentrični krug predstavlja islam ili islamska duhovnost koja je sveobuhvatna i predstavlja apsolutni vrijednosni sistem postojanja općenito. Latić sve mjeri duhovnim obzorom islama. Vrijednosni okvir njegovog poetskog svijeta jeste islamska duhovna vertikala vrijednosti. Unutar najšireg aksiološkog kruga islama nalazi se vrijednosni krug društva, naroda ili kolektivnog identiteta, socijalni etos, čije norme i vjerovanja ne određuje Bitak, kao u prvom krugu, nego čovjek. Međutim, u Latićevoj aksiologiji, socijalni poredak može biti jedino ispravan ukoliko je definiran na načelima duhovne vertikale transcendentalnog prvog kruga. U posljednjem krugu nalazi se pojedinac, individualni identitet kao nosilac svekolikog iskustva, tačka prelamanja cjelokupnog poretka svijeta. Individua teži ostvarenju u širim krugovima, kolektivnom i duhovnom identitetu kao vrijednostima kojima stremi na putu prema savršenstvu i cjelovitosti postojanja u najširem krugu.  

Važna karakteristika Latićevog postuliranja pojedinca u ovom romanu jeste da je on, pored težnje ostvarenju i potvrdi kao kolektivnog i duhovnog bića, živi i najvjernji svjedok Historije, neodgonetljive sile, apstraktnog mehanizma koji neprestano kola spiralom svijeta, čas potiho, čas rasplamsano, a u Ždralovima se ona "zgomilala u tako kratkom, malom, zgusnutom trenutku". Pritom, Historija se ovdje ne javlja, kao u klasičnom historijskom romanu, u formi kauzalnog slijeda događaja, već kao transhistorijsko stanje, kao nepravda, mučenje, ideologija koju pojedinac podnosi i kojoj svjedoči. Ovdje nije riječ o teleološkoj Historiji zasnovanoj na ideji progresa, niti o Historiji kao presudnom događaju, nego o Historiji kao stanju čije posljedice čovjek podnosi. Tako, u ovom romanu, Historija predstavlja stalnu prepreku i prijetnju čovjeku da se ostvari kao kolektivno i duhovno biće, a utjelovljenje prepreke i zlog lica Historije poprima, najprije, jugoslovenski komunizam, s kojim je Tofa – i ovo je autobiografski momenat – u stalnom, nedvosmislenom obračunu.       

Prenoseći ovaj aksiološki koncentrični poredak na nivo radnje romana, jezgro kruga čini pojedinac, junak Tofa, kao tačka unutar koje se sažimaju i premjeravaju sve ostale razine. On je Bošnjak (kolektivni identitet), Mladi musliman i antikomunista (historijski identitet), musliman (duhovni identitet). U svakom od ovih identiteta (krugova) Tofa traži potvrdu i ostvarenje, ali nailazi na nesrazmjerno velike prepreke historijskog stanja, najprije u liku komunizma kao ideologije i transhistorijske sile, koja je za njega "Imperija zla".

Latićeva epopeja

Dakle, ono što ovaj roman drži na okupu jeste kružna struktura na svim nivoima, sadržajnom, tematskom, formalnom, simboličkom, aksiološkom i semantičkom. Nije slučajno da Latić uzima krug kao temeljni stvaralački princip. Krug je tradicionalno shvaćen kao savršen geometrijski oblik jer predstavlja sveobuhvatnost, cjelovitost i savršenstvo, duhovni put ka sjedinjenju u apsolutnom poretku. Kružno kretanje je savršeno, bez početka, sredine i kraja, gdje je sve i početak, i sredina, i kraj i ništa od toga. Naročito u sufizmu i neoplatonizmu ideja kruga se poistovjećuje sa Bogom čije je središte apsolutno, svugdje i sveprisutno. Krug je i težnja ka izgubljenoj cjelovitosti, žudnja za cjelinom i upotpunjenjem, sjedinjenjem sa savšenstvom. Vrijeme je u istočnjačkim tradicijama shvaćeno kao beskonačno trajanje, vječnost, neprestano obnavljanje. Vrijeme kao krug je savršenstvo jer ne podliježe ničemu, postoji mimo svega. U simbolici ždrala ima nešto i od simbolike kruga, jer ždralovi su prepoznatljivi po cikličnom odlasku i povratku.

Analizu kružne strukture Ždravola na svim nivoima, možemo zaokružiti tvrdnjom da je ovaj roman do kraja svjestan svoje žanrovske pripadnosti, što potvrđuje i svojevrsni književno-teorijski autorov preludij Leptir sa šest krila, a roman je takav žanr koji je svjetonazorski naklonjeniji cikličnom, nego linearnom poretku, jer identitet romana nije definiran stanjem nego procesom, stalnim kretanjem, mijenjanjem, prilagodbom.

Roman nije slika života koji se kreće jednoobraznom linijom od rođenja prema smrti, nego račvanje za račvanjem, labirint, spirala, krug, arabeska. U konačnici, i ovo je možda najveći estetski doseg Latićeve epopeje, uzimanje kruga kao gradivnog načela i njegovo provođenje, bez greške, do kraja, ostvarjući na taj način organski koherentnu, arabesknu i jedinstvenu cjelinu.

O autoru

Prof. dr. Nusret Isanović (Gradačac, 1954) profesor je islamske filozofije, filozof i autor brojnih naučnih radova i knjiga iz oblasti islamske filozofije, umjetnosti te teorije odgoja i obrazovanja. Bio je dekan Islamske pedagoške akademije u Zenici i redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, a obavljao je i dužnosti urednika više značajnih publikacija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.