Neven Anđelić: Vijeće staraca

Piše: Neven Anđelić

Zbrdazdola okupljena grupa ljudi koji su tokom posljednjih dvadesetak godina bili manje-više vlast u ovoj državi te, ni manje ni više, pokazali skoro pa potpunu nekompetentnost u službi narodu, pokazuju kako im upravo vlast, a ne narod, nedostaje i da se ne mogu pomiriti s činjenicom da su sada, napokon, i oni samo dio naroda. „Čega se pametan stidi, budala se time ponosi” – samo je jedna iz niza narodnih mudrosti slavenskih naroda koje se generacijama prenose, ne bi li najbolje opisale moguće situacije koje se, nažalost, ponavljaju skoro češće nego Stranka za BiH u vlasti Bosne i Hercegovine.

Bivša elita traži promjene

Zajedno su jači!

Autoiluzija o sopstvenoj važnosti oslikana je u njihovom pozivu medijima na skup gdje nije bilo stolica za novinare. Valjda navikli tokom godina na vlasti da se dio ove profesionalne kaste odnosi prema njima kao služinčad, “grupa zabrinutih građana” predvidjela je udobna mjesta za sebe i položaj stolova podredila TV kamerama ali ništa i za uslove rada novinara. Bitno je kako će izgledati na ekranu kasnije dok se budu podsjećali kako je to kada ti televizor služi umjesto ogledala. Dokazali su svoju konzistentnost jer su pravo isti odnos iskazivali u prošlosti prema narodu. Treba ih podsjetiti da su to srećom nepovratno prošla vremena.

“Zajedno smo jači” bila bi još jedna misao koja ih dobro opisuje jer napokon je malo realnosti prozborilo iz njihovih postupaka pa su stoga izredali imena, uglavnom poznata, koja iskazuju zahtjev za promjenama, ali izgleda da više ni sami nisu sigurni koliko su prepoznatljivi, barem intimno promišljajući sopstvenu situaciju, pa se nisu libili navesti i neke od funkcija, barem pažljivo probranog troetničkog inicijativnog odbora, ne bi li podsjetili javnost na svoje zasluge.

Osim autoiluzije o važnosti, mesijanstvu štaviše, ovi vremešni građani pokušavaju prodati još jednu iluziju o reprezentativnosti svih građana Bosne i Hercegovine iako sami dolaze isključivo iz sarajevskog miljea. Upravo to zamišljanje da je Sarajevo isto što i Bosna i Hercegovina jeste jedna od najvećih zamki koja je neke političare vodila u štetu tokom posljednjih dvadesetak godina. Ovi, ako ništa drugo, sasvim sigurno iskusni političari su morali naučiti da mogu predstavljati samo milje iz kojeg dolaze a ne cijelu zemlju osim ako nisu izabrani na neku državničku funkciju. Tako činjenica da odbor čine Miro, Stjepan i Beriz ne znači nikakvu bh. predstavljenost jer njihov kredibilitet van Sarajeva jednak je onom Harisa, Ejupa i Nijaza.

Panično izbjegavanje penzije

Upravo su njihove zasluge što je Bosna i Hercegovina zemlja s najvećim postotkom nezaposlenosti u Evropi; što je mala mogućnost da se BiH ustavnopravno formira kao funkcionalna država dokinuta pažljivom parlamentarnom akcijom ljudi s ovog spiska dok su vanparlamentarnim akcijama uspješno još više udaljili jedne od drugih ojađene žitelje ove zemlje. Interesantno je da su pri tome bili bogato nagrađeni za svoj rad, što možda objašnjava njihove panične pokušaje da izbjegnu penzionisanje.

Nikako drugačije nije moguće shvatiti ovaj njihov potez osim kao nakanu da se nakon dvije i po hiljade godina sada i u Bosni i Hercegovini osnuje geruzija, Vijeće staraca. U Sparti su njega činila dva kralja i dvadeset osam mudrih staraca koji su morali biti barem šezdesetogodišnjaci. Grupa bosanskih mudraca većinom zadovoljava starosni uvjet. dok bi njihovu mudrost bilo subjektivno prosuđivati. Ono sto se može objektivno sagledati je njihova prošlost i rezultati njihovog rada sto je današnja Bosna i Hercegovina zbog koje je ovo Vijeće staraca zabrinuto.

Presjek zabrinutih lica odaje nekadašnju komunističku vrhušku iz doba kada je Savez komunista bio jedina politička partija u zemlji. Davno je to bilo, u međuvremenu su prošetali kroz nekoliko partija, odsjedili u nekoliko mandata u skupštinama raznih nivoa i nikako da nađu vremena da napisu memoare.

Kad novembar ima 31 dan

Vrijeme je za memoare, drugovi. Ivo Komšić, doduše, jeste svojedobno objavio svoj dnevnik ali mu je promaklo da jedanaesti mjesec nema trideset jedan dan pa je objavio i dnevničku bilješku o tome šta je radio taj dan. Promaklo je to i recenzentima i urednicima izdanja kao i kritičarima koji su pohvale ispisivali možda vise o njegovoj politici tih godina nego o samoj književnoj vrijednosti knjige. Ali ta vremena su davno prošla koliko god mu uloga tih dana bila časna. Vrijeme je za neke druge ljude.

Nijaz Duraković, koji je pisao nešto o vrsti vjerskog prokletstva pri tome i dalje insistirajući na sopstvenoj pseudoljevičarskoj ideologiji, bio je komunistički predsjednik, potom socijalistički demokratski, pa onda i socijaldemokratski dok se ta partija nije odlučila za budućnost umjesto telaljenja o prošlosti. Da mu je karijera počela tek u trenutku ulaska u vrh vlasti bio bi zreo za umirovljenje. Morao se umoriti makar samo dogovarajući partijske prelaze iz SDP-a u Stranku za BiH pa u SDU. Ovako bogato iskustvo vapi za iskrenom knjigom i sjecanjima o unutarstranačkim zbivanjima u skoro pa pola parlamentarnih stranaka čiji je član bio. Miro Lazović je rukovodio skupštinom tokom rata. Ali rat je završio prije vise od petnaest godina. Toliko je prošlo i od Kljuićeve involviranosti u zgradi u sarajevskoj Titovoj ulici.

Zašto ljudi ne mogu časno odstupiti, međusobno se družiti za kafanskim stolovima ili u sopstvenim domovima te progovarati kada ih se zamoli za savjet a ne nutkati se stalno. Kompleks mesijanstva vlada ovim ljudima. Haris Silajdžić poziva na promjene, izražava zabrinutost za zemlju, a njegovi pijuni i lauferi još uvijek su u vlasti. Belkić mu sjedi u parlamentu a Alkalaj i dalje putuje svijetom u ime Ministarstva vanjskih poslova dok mu se Safet Halilović u ime svog ministarstva približava u broju zarađenih “air-miles”. Neka podnesu ostavke u znak protesta. Imali bi podršku naroda koji je glasao protiv njih jer im je dosta bilo njihove vlasti.

Ima i drugih tema za Silajdžića

Ako je već Silajdžić toliko zabrinut za budućnost zemlje, još uvijek ima kontrolu nad nekim polugama vlasti putem kojih može da utiče na, recimo, povrat kredita Pakistanu koji je prije dvadesetak godina na svoju ruku uzeo u ime BiH a javnost još uvijek nije saznala, sudeći po pisanju Slobodne Bosne, gdje je tih dvadeset miliona dolara potrošeno. To je, recimo, tema o kojoj bi bilo interesantno čuti njegovo mišljenje.

Silajdžić mora biti zanimljiv sagovornik ili pak pisac jer dok je bio premijer zemlje imao je vremena da i filmski scenarij napiše koji je, doduše, potpuno bio ignorisan u Hollywoodu. Ako već sam Silajdžić ne nađe zanimanje za sebe kada je voljom naroda isključen iz vlasti a voljom prirode bi trebao smanjiti učešće u javnosti, nova vlast bi ga mogla ponuditi međunarodnoj zajednici u cilju pomoći rješavanja problema Kosova. Ko mozž bolje posredovati nego iskusni političar bez aktivne uloge u vlasti ali s očito puno volje i vremena te doktoratom zarađenim na prestižnom univerzitetu u Prištini.

Ovu činjenicu, valjda iz skromnosti, ne reklamira na internet stranici svoje stranke iako bi mu upravo to trebala biti komparativna prednost za buduće dane a ne nastojanje ostanka u polugama bosanskohercegovačke vlasti iz koje je, zbog dvadesetogodišnje vlasti, najuren na prošlogodišnjim izborima.

Četa zabrinutih kameleona

Vijeće staraca upotpunjeno je nizom političara koji su zapamćeni i po kaznama i nasilnom uklanjanju s pozicija, poput Edhema Bičakčića, jer su predstavljali opasnost po demokratsko funkcionisanje vlasti. Četu zabrinutih kameleona dopunjavaju likovi poput Atifa Dudakovića, koji nije mogao dočekati da skine uniformu kako bi i zvanično postao član SDA, da bi se brzo predomislio i prišao Stranci za BiH. Možda je razumljiv poriv političara bez vlasti da pokušaju ostati prisutni u javnosti jer zamislite osjećaj važnosti koji moraju osjećati Mehmed Žilić ili Nijaz Duraković koji su, uz Silajdžića, bili najzaslužniji u obaranju “aprilskog paketa” ustavnih reformi prije pet godina. Mogli su barem sada priznati kako su grubo pogriješili i zamoliti za oprost. Tada bi ovo okupljanje imalo smisla.

Možda je iznenađujuće da su se za stolom ovoj grupi pridružili i političari koji nisu bili vlast dvadesetak godina, iskazivali su zabrinutost i tražili promjene u prošlosti. Tako su Lamija Tanović i Sefer Halilović sa svojim partijama, ma koliko malim, bili politički protivnici predvodnicima Vijeća staraca. Pokoji akademik bogate i višedesetljetne karijere je uzeo mjesto za stolom gdje se našlo mjesta i za pokojeg sredovječnog političara, valjda da pomognu vremešnima da dođu do stola i kasnije ih odvedu gdje im se kaže.

Jedna od demokratskih tekovina razvijenih društava s takvom tradicijom je i da političari puste upravljanje zemljom drugima kada ih se rezultatima izbora otjera s vlasti. Naše vijeće staraca to mora naučiti. Mogu, možda, posegnuti za primjerom Izraela, gdje je pet premijera uspjelo vratiti se na čelo vlade u drugom neuzastopnom mandatu. Kada bi znali, mogli bi naučiti i da niko od njih nije uspio po treći put to učiniti.

Međutim, možda je bosanskohercegovačko iskustvo naučilo neformalno vijeće staraca da ovdje sve može pa eto njih još jednom da pokušaju. Pa, dosta je bilo. Pustite neke druge da probaju. Gore ne može biti od vašeg doba. Penzija i memoari, pa onda sazovite novinare opet.