Mirza Skenderagić o filmu "Muzej revolucije": Vjetar u noći

Netakmičarski program Last minute cinema petog AJB DOC Film Festivala, otvoren je filmom Muzej revolucije Srđana Keče, koji je nakon premijere na prestižnom IDFA Festivalu, nagrađen i Srcem Sarajeva na nedavno završenom 28. Sarajevo Film Festivalu.

Ovo je prvi dugometražni film Srđana Keče, u kojem on nastavlja propitivati i usložnjavati svoju autorsku poetiku, te u kojem donosi jednu intimnu priču o preživljavanju u kojoj se prelamaju posmatračka i esejistička forma, u kojoj se svakodnevnica i metafora sjedinjuju u jednom kadru probijanja svjetlosti u duboku tamu, u kojoj se stvarnost i nada bore ispod istog oblačnog neba.

Piše: Mirza Skenderagić

Muzej revolucije je film koji donosi „istinu o nama“, mnogo suroviju, ali i čistiju, životniju, ljepšu, nego li su to obećavali utopijski muzeji, od čijih su ideoloških visina, ostali samo podrumski ostaci.

Istina o nama

Kečin film otvaraju dva citata, jedan za drugim, i dok u prvom arhitekta Vjenceslav Richter najavljuje izgradnju konačnog muzeja o jugoslavenskoj revoluciji, poslovica koja će uslijediti odmah nakon, donosi jedan lirični odgovor o nikada izgovorenoj propasti velikih jugoslavenskih snova. „U noći se digao vjetar i odnio nam planove”, glasi poslovica koja naslućuje stvarnost koja je došla, a u kojoj nema velikog muzeja čiju je gradnju Richter najavio daleke 1961. godine: „Svrha ovog muzeja je da čuva istinu o nama. Tako da se zadatku projektovanja ove zgrade ne može pristupiti koristeći konvencionalne ideje o muzejima.”

Na ovaj način, Keča postavlja temelje forme svoga filma, u kojem će dominirati ista slika o postepenom, ali upornom urušavanju, što kroz propadanje ostataka nedovršenog objekta, što kroz život njegovih današnjih stanarki, romske djevojčice Milice i starice Mare, jer, ovo jeste film o prolaznosti i nestanku svega. Umjesto sjećanja na revoluciju, u „muzeju“ sada borave živa bića, koja uz vatru i igru nastoje preživjeti tešku zimu, i koja uspijevaju u tome, za razliku od oronulih zidina i zaboravljenih sjećanja.

Sa živahnom svakodnevnicom života djevojčice i starice, u kojoj one sjede pored vatre u unutrašnjosti „muzeja“ ili trčkaraju vani po snijegu, reditelj suprostavlja mrtvilo raspadajućeg objekta, fokusirajući se pretežno na plafonske otvore u betonskim konstrukcijama, kroz koje se probijaju kapljice vode i zrake dnevne svjetlosti te osvjetljavaju i ozvučuju tamne prostore namijenjene za vječno čuvanje istine.

Dok kadrovi sa Milicom i Marom odišu živošću, ili barem njenim naznakama, što negdje sugerira i nemirna kamera koja nastoji „uhvatiti“ kretnje, a ispočetka otkriva tek obrise lica, kadrovi snimljeni unutar zidina su statični i mirni te ukazuju na sporo umiranje. Ono što je, dakle, trebalo biti ostvarenje jednog kolektivnog sna o utopiji, preko noći se pretvorilo u indivualnu borbu za puko preživljvanje, ono što je zamišljeno kao savršena konstrukcija za vječnost, pretvorilo se u ruševinu za trenutnost, od onoga što je, dakle, najavljeno kao prostor za „čuvanje istine o nama“ ostala je istina sama.

Šum u noći

Prije nego li se na crnoj podlozi pojave navedeni citati, do pažljivijeg gledatelja i slušatelja će doći neobičan i tajnovit zvuk koji najprije podsjeća na kišu, vjetar, graju ili sve zajedno, a koji uprkos svojoj linearnosti budi jedan distopijski osjećaj napuštenosti, svojstven postapokaliptičnim društvima i SF žanrovima, sa kojima je Keča i prije koketirao u svome filmskom izražaju.

Taj šum koji će postpepeno preuzimati oblike kompozicije, a za koji su zajedno zaslužni dizajner zvuka Jakov Munižaba, kompozitor Hrvoje Nikšić i mikser zvuka Lukás Moudrý, pojačava se u trenutku izbijanja jedva primjetnih zraka svjetlosti u tami, a zatim se prazni i slabi u oblik najbliži zvuku vjetra, dok crnu sliku preuzimaju „nijemi“ arhivski snimci svojevrsne radne akcija, a koji zbog sepija filtera djeluju kao da su nastali na dalekom Marsu.

Ovaj šum na trenutak nestaje u „povratku“ u stvarnost ili preciznije u sadašnjost, koji kao i sve u ovome filmu dolazi naglim rezom, ustupajući mjesto prepoznatljivom zvuku hoda po snijegu ili glasnom Milicinom disanju. Zatim se on rasčlanjuje u nekoliko zvučnih tragova kao što su npr. kapanje vode, raznorazna oštra lupkanja, pucketanje vatre, lavež pasa, čak i ljudski glasovi, da bi potom ponovo ustupio mjesto onima koji dolaze sa konkretnom radnjom, recimo sa Milicinim pravljenjem srca od snijega.

On će konstantno mijenjati svoje forme, pa će se u jednom segmentu vratiti kao zaglušujuće i upozoravajuće zujanje sa suptilnim izmjenama i jasnim naznakama ritma, koje također dopunjuju ostali vanjski i unutrašnji zvukovi, a koje će period prelaska iz zime u proljeće te scene vesele i spokojne igre djevojčice Milice i njene najbolje prijateljice Mare, „obojiti“ jezom i neizvješnošću. Jer, čak i kada djevojčica i starica izađu iz svoga mračnog skloništa na dnevno svjetlo, kad prestanu kiše i kad utihne „šum u noći“, ostaće isti doživljaj o kraju svijeta u kojem su Milica i Mara posljednji stanovnici.

Na ulicama revolucije

Da nešto nagriza taj šumom označeni svijet, reditelj najavljuje glasovima drugih ljudi koji će se sa svjetiljkama pojavljivati u ruševini, a trenutak koji označava i nestanak posljednjih tragova sjećanja na bivšu državu, ali i mogući kraj jednog prijateljstva koje je barem u jednom periodu sačuvalo slobodno djetinjstvo i nadu u bolju budućnost, dolazi sa koncertom klasične muzike na ovoj stamenitoj betonskoj konstrukciji te najavom izgradnje koncerte hale, sa sličnim prizvukom koji je imao i Richterov plan: „Ovo će biti mjesto za sve vas.“

Gotovo magične kadrove koncerta, ponovo preuzima mukli šum i na neki način život ponovo vraća tišini i mraku, da bi ga oslobodio za novi početak koji reditelj najavaljuje statičnim kadrom neba na kojem se sunce probija kroz oblake. Tada Keča otvara novi segment filma u kojem se vraća surovoj realnosti, a u kojoj uvodi lik Milicine majke Vere koja vidno premorena i izgubljena u vlastitoj sudbini, nastoji, čini se, još jednom pokušati spasiti svoj i život svoje kćerke. I uprkos tamnim oblacima koji osvajaju isto ono nebo sa suncem kao nadom, ovaj osebujni trojac zaista počinje nalikovati na porodicu koju nikada nisu imali, a u kojoj se ljubav i razumijevanje nadopunjuju sa toplinom ljeta.

Tokom jednog porodičnog piknika pored jezera, koji se od ostalih izdvaja jedino po načinu kupanja koje za Maru predstavlja mnogo više od zabave, autor „dopušta“ svojim likovima da „progovore“ o svojim ličnim sjećanjima, te Mara otkriva da je morala napustiti svoju kćerku Draganu, dok istovremeno Milici obećava da je niko „ne smije dirati dok je ona živa“. Ipak, veliki tereti siromaštva i dugovi starih životnih navika njene majke Vere, vraćaju Milicu u svakodnevnicu u kojoj, po islasku iz mračne utopije, još jedino ima mjesta na ulici, na kojoj su mogućnosti za zaradu svedene na pranje automobilskih prozora i prosjačenje.

Završni dio filma autor gotovo do krajnosti prepušta likovima, i to Veri i Milici koje, dok šetaju i sjede pored Save, iznose svoje želje i planove za zajedničku budućnost, uz Milicino obećanje da nikada neće napustiti Veru. Umjesto potmulog šuma, Keča prvi put ostavlja prostor za muzičku kompoziciju koja svojom minimalističkom nježnošću u sliku poziva nostalgiju i nadu. Film završava kako je i počeo.

Građevinskim radovima koji su sada prepušteni mašinama, a koji u sivilu sadašnjeg svijeta ne obećavaju ostvarenje novih snova. Oni su ostali zarobljeni u tami prošlosti i pojave se tek s vremena na vrijeme, poput sve tanjeg snopa sunčeve svjetlosti u mraku urušenog muzeja.