Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Treći entitet–pogubno rješenje za hrvatski narod u BiH (II)

Zadnjih tridesetak godina, nakon progonstva iz Mostara 1993. (iako sam bio izabrani zastupnik/poslanik u Skupštini RBiH, iz reda Hrvata ispred SDP-BiH, koji je bio nazočan na svim sjednicama na koje se moglo doći do 12. 09. 1996., kako već rekoh, i kojega nitko nije uzeo u zaštitu, iako su za sve to svi i znaRli.

Piše: Prof. dr. Roko Markovina, za Radiosarajevo.ba

I odbio sam poziv Nijaza Durakovića da opet budem nositelj liste na izborima 1996. za Hercegovinu iz "principijelnih razloga", te predložio da umjesto mene to bude Josip-Jole Musa. I prihvatio je to Nijaz. Živio sam na svojoj djedovini u Lumbardi (na otoku Korčuli), obrađivao zemlju i masline, radio u brodogradilištu "Inkobrod" u Korčuli, sve do 1998., od kada sam, sve do odlaska u penziju/mirovinu 2014., živio i radio na Fakultetu za elektrotehniku, strojarstvo i brodogradnju Sveučilišta u Splitu (najprije u svojstvu višega asistenta, a potom, redovitim izborima i znanstvenim radom, "dogurao" do redovitoga profesora u trajnome zvanju te, kao šef Katedre za brodogradnju, otišao u mirovinu/penziju sa 44 godine ukupnoga radnoga staža.

Da ostane trag

I, u međuvremenu, operirao oba "kuka” i ugradio jednu premosnicu ("bajpas”) srčane aorte. Nakon toga sam boravio kombinirano – zime u Splitu, a ljeta u Lumbardi. U Mostar sam dolazio rijetko (jer nisam ni mogao, a niti želio živjeti u podijeljenome gradu), tek par dana u posjet preminulim roditeljima na groblju "Masline", kao i dobrim prijateljima i rodbini na drugim mostarskim grobljima i haremima.

Kada mi je putem OHR-a, nakon 22 pisane predstavke, vraćen stan u posjed, potpuno opljačkan i devastiran, 16. lipnja/juna 2001. počeo sam dolaziti češće, ali opet nakratko, tek u posjet samohranoj sestri, koja se bila vratila u Mostar nakon 25 godina izbjeglištva u Norveškoj.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba

A onda se, u martu/ožujku 2024., i ona teško razboljela, pa sam, sa suprugom, iznova došao u Mostar da joj se nađemo "pri pomoći" u njezinim zadnjim danima života.

Moj mlađi sin Dragan vratio se bio u Mostar nešto ranije od nas da bude uz tetku, s obzirom na to da mu u Splitu (gdje je na Filozofskome fakultetu bio izabran u zvanje docenta na Odsjeku za povijest), nakon deset godina rada, nije produžen "ugovor o radu", pa se, kao "freelancer", bavio pisanjem i od toga živio, u stanu moga pok. oca, u kojemu sam i sām odrastao, a kojega sam za sestru bio otkupio "certifikatima", nakon očeve smrti, po njegovoj "usmenoj oporuci".

Jer riječ se u Markovina uvijek poštivala jače i čvršće od zapisa. Tako smo bili odgajani odmalena. Ondje sam se uvjerio i u svu pogubnost nacionalističke mržnje u gradu kojemu ona nikada nije bila svojstvena, o čemu sam do tada tek bio čitao u knjigama.

Jer ja sam u tome gradu odrastao i bio odgajan i postao čovjekom na sasvim drukčiji način. I takvim sam ostao i do danas. I ja i moji sinovi.

I sve što se do tada događalo, zaključno sa 2022. godinom, kako već rekoh, zapisivao sam i složio to u svoje knjige.

Da ostane pisanoga traga. Najprije četiri knjige Mostar: kronika destrukcije (I – Dolazi rat – već tiskana; II – Prvi rat u Mostaru – u tisku; III – Drugi rat u Mostaru i vrijeme primirja – u pripremi za tisak; IV – Vrijeme mržnje, paradoksa i umiranja – završena, zaključno sa 2022. godinom), a potom dvije knjige Moj mostarski spomenar. Ukupno 2765 stranica A4 formata, u Calibri fontu, veličine 11. Stranice istine, kako se i kada sve događalo.

Dvije su knjige već izašle iz tiska, a ostale tek trebaju biti tiskane. Nisam žurio s njihovim objavljivanjem, makar su odavno završene, da možda ta istina ne bi nekome naudila, rukovodeći se onom sjajnom Mešinom:

"Zadovoljan sam što sam proveo vijek, a da nisam nikome naudio. Ono štete što je meni učinjeno – davno sam zaboravio. GUBITAK JE LAKŠE PODNIJETI NEGO KAJANJE."

Jer, NACIONALIZAM na ovim prostorima uvijek je značio i "latentnu opasnost" za nove sukobe, s obzirom na to da nas je povijest/historija ovih prostora naučila da su se najveći užasi, nevolje i nesreće događali upravo zbog neriješenoga ili, pak, loše riješenoga NACIONALNOGA PITANJA.

Ja znam da je to najosjetljivije pitanje među balkanskim "plemenima" (a bio sam jedan od najboljih đaka moje generacije čuvene Mostarske gimnazije), isto koliko znam da ga se moralo i trebalo na najbolji i najpošteniji način i do danas rješavati.

I riješiti na način koji nalažu uzusi i način življenja 21., a ne 18. stoljeća.

Da se o tome pitanju, kao vrlo osjetljivom, vodilo više računa 90-ih i da se ono tada ispravno riješilo, sasvim bi se drukčije odvijale stvari na ovim prostorima, tj. da nove vlasti u novostvorenim nacionalnim državama, nastalim raspadom (disolucijom) SFRJ, nisu do jučer ravnopravne narode i narodnosti preko noći proglasile nacionalnim manjinama.

Ali, što se može kad se susretnu "dva jarca na brvnu", a još kad su u pitanju i "presvučeni komunisti", a usput još i loši đaci. Kako u Republici Hrvatskoj, tako i drugdje na ovim prostorima. Svugdje se, ponajprije, radilo o političkome statusu i djelovanju tzv. "dominantne-većinske nacije" nad ostalima u novostvorenim nacionalnim državicama s višenacionalnim stanovništvom, a koje su nastale, nakon neuspjelih pregovora, raspadom (disolucijom) zajedničke države. Jer, na samome početku stvaranja zajedničke države, odmah nakon pobjede nad fašizmom u Drugome svjetskome ratu 1945., mnogo se više pozornosti posvećivalo tzv. "perifernim nacionalizmima" manjinskih naroda, koji su, istina, znali imati i česte "prigovore" na ponašanje političkih centara kojima je dominirala "većinska nacija", stvarajući postupno tzv. "stanje prevladavajućega nacionalizma".

Međutim, kad su se stvorili, čak i mali, uvjeti da političke i gospodarske "elite" u većini novostvorenih državica razviju svoj vlastiti "prevladavajući nacionalizam", počela se graditi (jedno)nacionalna država, pa su pripadnici tzv. "perifernog nacionalizma" počeli dovoditi "u pitanje" svoju dotadašnju privrženost i odanost novonastaloj državi, makar su njihove obitelji u njoj, kao svojoj domicilnoj državi, već živjele stoljećima i doživljavale je svojom domovinom.

To je bila najveća pogreška, a to se najbolje moglo vidjeti na primjeru Republike Hrvatske i Republike BiH. Naime, Republika Hrvatska je preko noći postala "država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina", što je značilo da je ona postala nacionalna država Hrvata i da su druge nacionalnosti postale, umjesto dotadašnjih Ustavom zagarantiranih jednakopravnih naroda, tek nacionalne manjine, a što su one shvatile kao da su postale "narodi drugoga reda" u vlastitoj državi.

To je posebno pogodilo Srbe, a nešto manje i Muslimane/Bošnjake u Republici Hrvatskoj, a slično se dogodilo i sa Muslimanima/Bošnjacima i Hrvatima u BiH (sa Muslimanima/Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj, s obzirom na to da su bh. Srbi dobili, nezasluženo, u Daytonu, svoj poseban entitet, iako su se ponašali agresorski prema RBiH, a niti se u FBiH ova dva naroda osjećaju "najsretnije", s obzirom na činjenicu da je "treći bh. narod", umjesto da bude kažnjen, bio nagrađen, svemu usprkos).

Žalosno je što je i Franjo Tuđman podlegao nacionalističkoj euforiji 1990. godine i sa svojim najbližim suradnicima (Šušak, Vukojević, Milas, Pašalić i drugi), u startu, želio napraviti NDH (koju je on nazivao Neovisna) "sa 200 bogatih obitelji" na njezinome čelu.

To se, ipak, na intervenciju Njemačke, Vatikana i SAD-a, "malo razvodnilo". Po mojem sudu, i Republika Hrvatska i Republika BiH trebale bi u Ustavu biti određene kao zemlje svojih temeljnih i jednakopravnih naroda/nacija koje u njoj žive (Hrvati, Srbi, Muslimani/Bošnjaci te i ostali drugi narodi/nacije), bez obzira na njihovu brojnost, sa svim pravima i obvezama koja im po Ustavu pripadaju.

Nešto slično kao što je, na samome početku demokratskih promjena, bilo u Republici BiH, ali sada puno stvarnije, jednakopravnije i bez "fige u džepu". Jer, u Republici BiH se to, pogrešnim "Daytonskim sporazumom", održava samo "na papiru".

Zašto smo odbili Daytonski sporazum

Naime, poznato je da je tim, nepravičnim, "Daytonskim sporazumom" RBiH ostala država unutar svojih "AVNOJ-evskih granica", ali je bespravno podijeljena (čudnim "međunarodnim dijeljenjem") na Republiku Srpsku (49% teritorija, koju oni smatraju "srpskom zemljom") i Federaciju BiH (51% teritorija, koju smatraju muslimansko/bošnjačkom i hrvatskom zemljom), u kojima svaki većinski narod/nacija (oni sebe nazivaju još i "konstitutivnima") na "svojem" području izigrava "pijetla na svome bunjištu", dok su oni ostali, manjinski narodi/nacije, postali malo manje "jednakopravni", pogotovu u RS-u, ako ih je (onih drugih), nakon etničkoga čišćenja, uopće u njima i ostalo.

To je pitanje postalo posebno osjetljivo nakon 1992. i 1993. godine, kada je, zbog težnje za dominacijom jednoga "konstitutivnoga naroda" nad druga dva, zapravo i započeo rat, a započelo je, u samome njegovu začetku, i to, ranije isplanirano, "etničko čišćenje".

Zbog toga sam i bio jedan od šestorice koji je na sjednici Skupštine RBiH u Sarajevu, u prosincu/decembru 1995., glasao PROTIV takvoga Daytonskoga sporazuma. Jer, njime je jedan od agresora na RBiH (i narod koji ga je podupirao – dio bh. Srba) nagrađen gotovo polovicom teritorija RBiH, dok je druga polovica dodijeljena, kao federacija, Muslimanima/Bošnjacima i Hrvatima, od kojih je jedan dio (HVO) vojno podupirao, jedno vrijeme, i drugoga agresora na BiH, u Drugome ratu u Mostaru.

Pogubna Tuđmanova politika

Zašto se prihvatio tada takav Daytonski sporazum? Zašto tada nisu izričito tražena tri entiteta, pa da "svaki pijetao ima svoje bunjište"? Zašto se prepustio tzv. "koridor" i dobar dio teritorija Bosanske Posavine, u kojima su stoljećima živjeli Hrvati, pod upravu i kontrolu bh. Srbima? Zar se i tada nije moglo vidjeti da će takvom razdiobom najlošije "proći" Hrvati iz Republike BiH, kao najmalobrojniji narod (na što se, na samom početku, moralo i računati), a za što je kriva, za njih pogubna politika vođena i od strane HDZ-BiH, a i od strane HDZ-RH, sa Franjom Tuđmanom na čelu?

Jer, Hrvata u tzv. Republici Srpskoj danas gotovo da i nema (u Posavini pogotovo), a i oni koji su još ondje praktično su bez ikakvih prava, dok Hrvati iz Federacije BiH, s obzirom na to da imaju i državljanstvo Republike Hrvatske (u koju se postupno iseljavaju, jer je smatraju "rezervnom domovinom"), svakodnevno napuštaju Republiku BiH i danas ih je u njoj tek jednoznamenkasti postotak (9,4%).

I pored toga, oni uporno "zazivaju" i danas svoj "treći entitet", iako potpuno svjesni svoje malobrojnosti, svugdje diljem BiH, osim u Zapadnoj Hercegovini, gdje predstavljaju veliku većinu populacije, dok su se preostali Hrvati, izvan toga područja, uvijek protivili takvoj podjeli, znajući da je ona za njih uvijek bila pogubna.

I to je, od samoga početka stvaranja tzv. Hrvatske zajednice – Herceg-Bosne, bilo nekorektno prema njima. Jer, ne žive bh. Hrvati samo u Zapadnoj Hercegovini. Žive oni i u srednjoj Bosni i u Posavini i u Bosanskoj Krajini.

Barem su ranije živjeli.

Ali vjerujem da im ni ovaj put neće poći za rukom, kao ni pored nekoliko pokušaja ranije, s obzirom na to da je to upravo za taj narod u BiH pogubno rješenje.

Jer, bez promjene statusa sadašnjih "nacionalnih manjina" i priznavanja svima statusa tzv. "konstitutivnoga naroda" (čak i onima ostalima u RBiH) u svim državicama nastalim raspadom SFRJ, nema sigurnoga povratka izbjeglih i prognanih, ni povjerenja, ni napretka, niti boljitka ni svekolikoga mirnoga života.

Kako popraviti današnje stanje?

Svaki od žitelja RBiH morao bi tu državu doživljavati zaista kao svoju, JEDNU I JEDINU, a ne kao tek "usputnu" domovinu, u kojoj će neki biti većina "spremna za priključenje susjedstvu", a neki, pak, kao "manjina", u kojoj će oni sebe, a i drugi njih, doživljavati kao "građane drugoga reda", bez obzira na to koliko ih, u postotku, ondje i bilo.

Poznato je da su manjine na ovim prostorima uvijek bili samo "nedomicilni narodi" poput Židova, Mađara, Rusina, Slovaka, Nijemaca, Roma i pripadnika inih naroda/nacija, ako ih još ondje i ima. Ali temeljni, tzv. "konstitutivni narodi" (poput Srba, Hrvata i Muslimana/Bošnjaka u RBiH, kao i u Republici Hrvatskoj, Republici Srbiji, Republici Crnoj Gori, Republici Sloveniji i Republici Makedoniji) nigdje i nikada, do 1990., nisu bili nacionalne manjine.

Niti su to trebali, a niti trebaju biti, jer su svi živjeli desetinama godina u istoj državi. I danas je, svugdje, svatko vlasnik svoje imovine, koju mu nigdje nitko ne može otuđiti, ako ju je na legitiman način i sukladno zakonu stekao, ako je država zasnovana na vladavini prava.

Ali, kažu da "nakon smrti - nema kajanja". Možda bi ga (kajanja), u ovom slučaju, trebalo biti. Barem malo, kad bi bilo pameti i iskrenosti. I poštenja. Jedino bi se na taj način, čini mi se, moglo popraviti današnje stanje, kakvo traje već 30 godina.

Tim više što takvo stanje generira i međunacionalnu netrpeljivost, a što je malo blaži izraz za mržnju koja je posvuda prisutna na ovim prostorima.

Negdje više, a negdje manje.

(Sutra: Domovina je samo jedna)

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba