Konsocijacija kao mit - zašto BiH nije i nikada nije bila država "legitimnog predstavljanja"

Bosna i Hercegovina se već decenijama opisuje kao "konsocijacijska demokracija". Taj se pojam koristi gotovo rutinski – u akademskim analizama, međunarodnim izvještajima i domaćim političkim raspravama – kao da je riječ o samorazumljivoj činjenici. Međutim, ni teorija konsocijacije, ni ustavni poredak uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom, a ponajmanje historijski principi ZAVNOBiH-a, ne potvrđuju takvu tvrdnju.

Pišu: Prof. dr. Senadin Lavić i Prof. dr. Zlatko Hadžidedić*, za Radiosarajevo.ba

Suprotno uvriježenom tumačenju, Bosna i Hercegovina nije primjer "neuspjele konsocijacije", nego država čiji se teritorijalni ustavni model sistematski falsificira kao etnički – kako bi se opravdala konsocijacijska ideja tzv. "legitimnog predstavljanja".

Šta konsocijacija zaista jeste: Lijphartov model vladavine elita

Konsocijacijska demokracija, kako ju je teorijski formulirao Arend Lijphart, prije svega nije opći naziv za multietničke države. Riječ je o vrlo preciznom institucionalnom modelu, namijenjenom duboko podijeljenim društvima, u kojem političku vlast ne ostvaruju građani neposredno, nego etničke, vjerske ili jezičke elite putem međusobnog dogovora.

U tom modelu, društvo je podijeljeno na segmente koji djeluju kao politički subjekti. Svaki segment ima "svoje" predstavnike, a legitimitet vlasti proizlazi iz činjenice da su te elite priznate kao autentični glas svojih kolektiva. Izbori u klasičnom smislu gube presudnu ulogu; ključni mehanizam postaje konsenzus elita, uz pravo veta i proporcionalnu raspodjelu moći.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Presudna, a često zanemarena činjenica glasi: konsocijacija ne zahtijeva teritoriju. Naprotiv, ona je zamišljena kao rješenje za društva u kojima su grupe teritorijalno izmiješane, pa se politička stabilnost postiže isključivo institucionalnim dogovorom elita, a ne razgraničenjem prostora. Dakle, nikakva etnoteritorijalizacija se ne podrazumijeva i ne zahtijeva.

Dejtonski ustav: teritorija kao izvor legitimiteta

Dejtonski ustav Bosne i Hercegovine polazi od potpuno drugačije pretpostavke. Njegova temeljna logika nije segmentacijska, nego teritorijalna. Politička reprezentacija ne proizlazi iz etničke pripadnosti, nego iz administrativno definiranih teritorijalnih jedinica – entiteta.

Ustav ne poznaje etničke kolektive kao nosioce političke vlasti. On ne propisuje da etničke grupe biraju "svoje" predstavnike, nego da se određeni organi biraju s određenih teritorija, glasovima svih građana koji na tim teritorijama žive. Teritorija je, dakle, pravna osnova legitimiteta, dok je etnička pripadnost kategorija koja je do sada bila prisutna samo u političkoj praksi.

Sasvim je jasno da u državi BiH ne može postojati ekskluzivna teritorija jedne etničke grupe kojom bi ona samovoljno raspolagala kao s "plemenskom baštinom" neovisno od države. Entiteti su multietničke administrativne jedinice u pravnom poretku države Bosne i Hercegovine koja im je nadređena i bez koje ne mogu postojati. Svaki pokušaj da entitet izigrava državu je antiustavna aktivnost i predstavlja pokušaj "pobunjeničke" skupine da izmijeni pravno stanje u državi.

Predsjedništvo BiH i ustavna fikcija etničkog predstavljanja

Najjasniji dokaz ove razlike jeste način izbora Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Iako se u političkom i medijskom govoru uporno govori o "srpskom", "hrvatskom" ili "bošnjačkom" članu Predsjedništva, takve kategorije ne postoje u Ustavu.

Ustav jasno propisuje: jedan član Predsjedništva iz reda srpskog naroda bira se s teritorije Republike Srpske, a dva člana Predsjedništva, iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, biraju se s teritorije Federacije Bosne i Hercegovine – direktnim izborom, glasovima birača s tih teritorija, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Princip direktnog izbora, direktnim glasanjem birača sa date teritorije, u potpunoj je suprotnosti sa konsocijacijskim modelom, koji podrazumijeva princip indirektnog izbora, biranjem predstavnika etničkih elita unutar samih tih elita. U krajnjoj instanci, to znači da član Predsjedništva ustavno nije predstavnik etničke grupe, jer nije biran indirektno, unutar njene etničke elite, nego predstavnik birača – bez obzira na njihovu etničku pripadnost –  unutar date teritorijalne izborne jedinice.

Upravo tu se ruši cijela konstrukcija "legitimnog predstavljanja". U konsocijacijskom modelu, svaki kolektiv bira isključivo svoje predstavnike. U dejtonskom modelu, takva selekcija ne postoji, nije zamišljena da postoji, i ne može postojati.

Međutim, antibosanske političke strukture nastoje proizvesti privid pravnog tumačenja Ustava, oslanjajući se na namjerno iskrivljavanje pravnih normi. Ustav i zakoni se tako podređuju nelogičnim i obmanjujućim etnopolitčkim narativima, zasnovanim na ideji etničke podjele državne teritorije. Taj koncept nije izvorno unutrašnji politički proces, već dio šireg projekta velikodržavnog hegemonizma, potaknutog i podržanog iz susjednih država.

Cjelokupan napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine u svojoj suštini predstavlja pokušaj da se Dejtonski ustav, kao tranzicioni ustav (kao Anex IV Dejtonskog mirovnog sporazuma), spusti na niži nivo pravne obaveze i da se onda država posmatra kao unija tri odvojene etničke teritorije kojima će etničke grupe raspolagati po svojoj volji i u skladu sa svojim političkim ciljevima.

ZAVNOBiH: država protiv etničkog suvereniteta

Sa takvim namjerama i metodama, pojedini samozvani "teoretičari" tumače i princip izveden iz ZAVNOBiH-a, prema kojem Bosna i Hercegovina "nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska". Suprotno njihovim tvrdnjama da je riječ o ranoj formi konsocijacije, taj princip predstavlja njenu potpunu negaciju.

ZAVNOBiH nije afirmirao politički suverenitet etničkih kolektiva, nego ga je unaprijed isključio. Formula "i – i – i" nije segmentacija vlasti, naprotiv: ona znači da nijedna etnička grupa ne može polagati ekskluzivno pravo na državu ili neki dio njezine teritorije, niti nastupati kao njen politički vlasnik. Bosna i Hercegovina nije zbir etničkih dijelova, nego zajednička država u kojoj etničke razlike postoje, ali ne proizvode politički suverenitet. Konsocijacija, naprotiv, polazi upravo od suvereniteta segmenata. A ZAVNOBiH polazi od suvereniteta teritorije, nad kojom nijedna etnička grupa ne može imati suverenitet. ZAVNOBiH jasno poručuje da je Bosna apsolutno bosanska. To jeste država svih njezinih stanovnika, državljana, građana.

Zašto su teritorije morale nastati

Presudan, ali potpuno zanemaren argument tiče se historije rata i mirovnih pregovora. Etnički homogene teritorije u Bosni i Hercegovini nisu stvorene zato što je planiran konsocijacijski model. Upravo suprotno: one su stvarane zato što konsocijacija nikada nije bila u planu.

Da je cilj bio konsocijacijski aranžman, teritorijalno razgraničenje ne bi bilo potrebno. Dovoljna bi bila institucionalna dominacija etničkih elita u zajedničkim organima vlasti. Međutim, od Lisabonske konferencije 1992. godine pa sve do Dejtona, politički projekat je bio jasan: stabilnost se postiže teritorijalnom podjelom, a ne dogovorom elita bez stvaranja etnički homogenih teritorija.

Zato su, bez obzira na brutalnost sredstava – uključujući etničko čišćenje i genocid – teritorije postale centralna politička činjenica. Ne kao posljedica konsocijacije, nego kao njoj suprotan princip. Lisabonski plan, Vance–Owen, Owen–Stoltenberg i konačno Dejton dijele istu osnovnu pretpostavku: politička stabilnost Bosne i Hercegovine mora se graditi na teritorijalnoj reprezentaciji. Konsocijacija, kao neteritorijalni i elitistički model, nikada nije ozbiljno razmatrana – jer bi zahtijevala napuštanje ideje teritorijalnog razgraničenja, na što nijedan ključni akter nije bio spreman.

Zaključak: "legitimno predstavljanje" je logički nemoguće

Tvrdnja da Bosna i Hercegovina omogućava "legitimno predstavljanje" etničkih grupa nije samo neutemeljena – ona je logički nemoguća. Teritorijalni model, kakav je uspostavljen Dejtonskim ustavom, ne može proizvesti konsocijacijsku legitimnost, jer ne poznaje etnički definirano biračko tijelo. Iz teritorijalnog principa ne može se izvesti etničko pravo na političko predstavljanje.

Mit o "legitimnom predstavljanju" nastao je naknadno, kao ideološki alat etno-političkih elita za monopolizaciju institucija i opravdavanje permanentnih blokada. Ali logika je neumoljiva i ostavlja im samo dvije mogućnosti: ili će se zalagati za stvarni konsocijacijski model – što podrazumijeva odricanje od teritorija, ukidanje postojećih entiteta i potpuno napuštanje ideje "trećeg entiteta" – ili će prihvatiti teritorijalni model u kojem etničko "legitimno predstavljanje" jednostavno ne postoji.

Sve između jeste politička fikcija. Dok se ta fikcija održava, Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena u sistemu koji se poziva na principe kojih nema. A razotkrivanje mita o "legitimnom predstavljanju" je nužan korak ka povratku elementarnoj istini da se suverenitet ne izvodi iz identiteta, nego iz zajedničkog političkog prostora koji tvore svi građani ove države.

*Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;

Dr Zlatko Hadžidedić, stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma. Direktor je u Center for Nationalism Studies;

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba