Karčić: Kako veličanje genocida u Srebrenici inspiriše ekstremiste širom svijeta?

Bio sam u srednjoj školi 2004. godine kada se Dragan Čavić, predsjednik entiteta bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini, obratio javnosti uživo na televiziji. 

Čitajući sa papira, sjedio je na stolici sa srpskom trobojkom iza sebe, završio je svoj govor gledajući kameru govoreći: 

“Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin a tek onda kao predsjednik Republike Srpske moram reći da je ovih 9 dana jula srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog naroda.” 

Piše: Hikmet Karčić (Euronews)  

Bošnjačke žrtve bile su prilično zadovoljne. Visoki srpski lider javno je priznao i izvinio se za najveći masakr u Evropi nakon Holokausta. Osjećali smo da možemo krenuti dalje, a svjetlija i pozitivnija budućnost se činila bližom. 

Nitko nije zamislio da će 16 godina kasnije negiranje srebreničkog genocida biti smjelije i rasprostranije nego ikad. Međutim, Čavić nije na vlastitoj inicijativi  priznao genocid uživo na televiziji, već ga je na to ubijedio britanski političar i diplomata Paddy Ashdown i za to mu srpski nacionalisti nikada nisu oprostili, prenosi Euronews. 

Strašna istina 

Godine 2002. porodice žrtava podnijele su 49 apelacija Domu za ljudska prava, a sve su se odnosile na nestanak Bošnjaka muškaraca i dječaka u Srebrenici u julu 1995. godine. Dom za ljudska prava bio je međunarodni hibridni sud u Sarajevu koji je služio kao prethodnica Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Porodice su tražile da Dom naredi vladi bosanskih Srba da dostavi informacije o sudbini njihovih najmilijih i lokacije masovnih grobnica. 

Porodice su znale da su njihovi voljeni mrtvi, ali htjeli su znati cijelu istinu o okolnostima njihove smrti i onome šta se dogodilo nakon toga. Dom je utvrdio da neuspjeh RS u objavljivanju tih podataka porodicama žrtava je kršenje ljudskih prava. 

Kao rezultat toga, bosanski Srbi su formirali komisiju koja je trebala izraditi izvještaj o „događajima u i oko Srebrenice u julu 1995.“. Dom je također naložilo isplatu dva miliona KM (milion eura) Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari kao kompenzaciju. 

Njihove apelacije uslijedile su nekoliko mjeseci nakon što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio srpskog generala Radislava Krstića za genocid u Srebrenici i 2001. godine ga osudio na 46 godina zatvora. 

Paddy Ashdown, visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu u to vrijeme, bio je bivši član britanskog parlamentarca i služio je u elitnim Kraljevskim marincima. Za vrijeme rata u Bosni, Ashdown je bio oštri kritičar nedostatka zapadne intervencije. Kao neko ko je iz prve ruke svjedočio masovnim zločinima koja su počinjena u zemlji, bio je odlučan u namjeri da ukloni sve koji su opstruirali provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma. 

Tako da, kada je vlada bosanskih Srba počela nehajno izrađivati nacrt izvještaja, Ashdown i drugi članovi međunarodne zajednice su postali bijesni.  

Inicijalna verzija izvještaja, čiji je autor samoproglašeni stručnjak za terorizam Darko Trifunović, navela je da u Srebrenici nije počinjen genocid. Izvještaj je nastavio da mjeri broj žrtava bošnjačke nacionalnosti „manji od 100“, i insistirao je da su te žrtve pogubljeni od strane nelegalnih kontingenta snaga bosanskih Srba koji su djelovali „zbog lične osvete ili iz jednostavnog nepoznavanja međunarodnog prava“. 

Ashdown je raspustio komisiju i naredio da se formira nova. Uz podršku zapadnih vlada, stekao je reputaciju uklanjanja političara s dužnosti i zaobilazeći parlamente namećući zakone koje nisu mogli - ili ne žele - usvojiti. Dakle, nakon presuda Haškog tribunala nije prihvaćeno oštro negiranje srebreničkog genocida. 

Priznanje zločina 

Na Ashdanovo insistiranje formirana je nova istražna komisija. Vlasti bosanskih Srba bile su prinuđene da naprave spiskove pripadnika vojnih i policijskih snaga bosanskih Srba koji su učestvovali u genocidu. Osigurali su i lokacije potencijalnih masovnih grobnica na kojima su trebali biti sakriveni posmrtni ostaci žrtava Srebrenice, iako se kasnije većina tih lokacija pokazala lažnim. 

Bez obzira na to, Ured visokog predstavnika i preživjele žrtve ovaj izvještaj su smatrali prihvatljivim. Dvije godine prije televizijskog obraćanja predsjednika Čavića, prvi je put da su bosanski Srbi priznali zločine počinjene u Srebrenici, u bilo kojoj mjeri, u službenom svojstvu. Nažalost, ovaj pozitivan razvoj bio je kratkotrajan. Ashdownu je istekao mandat 2006. godine, a njegovi nasljednici su se pokazali nestalnim i neefikasnim u poređenju.

Iste godine Crna Gora je proglasila nezavisnost, uzburkavajući srpski nacionalizam širom regije. Pored toga, u Bosni i Hercegovini su održani opći izbori. Ratni politički vođa Haris Silajdžić izabran je za bošnjačkog člana tročlanog Predsjedništva, dok je Milorad Dodik postao premijer RS. 

Silajdžić se zalagao za ukidanje srpskog entiteta, dok je Dodik zagovarao nezavisnost. 

Čavića i njegovu stranku u međuvremenu su kaznili birači. 

Nakon 14 godina i Dodik je još uvijek na vlasti; ovog puta kao srpski član nacionalnog Predsjedništva. Dodikov je cilj bio, i još uvijek jeste, napisivanje pripovijesti o bosanskom genocidu. 

Na njegovu inicijativu, 14. avgusta 2018. Narodna skupština bosanskih Srba poništila je izvještaj o Srebrenici 2004. godine koji je priznao genocid. 

Skupština je također zatražila osnivanje nove komisije koja bi ponovo istraživala događaje iz jula 1995. u Srebrenici, te objavila revidirani izvještaj. U februaru 2019. vlada bosanskih Srba na inicijativu Dodika i njegove Alijanse nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) najavila je osnivanje “Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje patnji svih naroda na području Srebrenice u periodu od 1992. godine. do 1995.” kao i još jedna komisija sa mandatom za istraživanje ratnih stradanja Srba u Sarajevu. 

Breivika i Christchurcha 

U proteklih 14 godina Dodik je uz podršku svojih mentora i saveznika u Beogradu uspio stvoriti razrađenu mrežu historijskih revizionista i negatora genocida. Većina međunarodnih aktera ostala je tiha dok je negiranjej ačalo. Ova mreža je velika, snažna, dobro organizirana i prožima sve dijelove društva - uključujući akademski, politički i zabavni sektor. 

Ti revizionistički akteri negiraju genocid, opravdavaju ratne zločine i veličaju ratne zločince. Oni razvijaju teorije zavjere i kontra-narative bez osnovnihhistorijskih činjenica ili objektivne stvarnosti. U Bosni i Hercegovini, prilika koju je pružio Čavićev trenutak iz 2004. godine možda će zauvijek nestati. Još zabrinjavajuće je da Dodikovi negatori stiču prijatelje i podršku van Balkana. 

Masakr u Christchurchu 2019. trebao bi poslužiti kao poziv na buđenje. Dok se napadač odvezao do džamije Al Noor, puštao je srpsku nacionalističku pjesmu pod nazivom „Karadžić, vodi svoje Srbe“ - video koji sadrži snimke Bošnjaka zatočenih u srpskim koncentracionim logorima. 

Slično je i desničarski terorista Anders Breivik, također inspirisan srpskim nacionalizmom, ubio 77 civila u Norveškoj 2011. godine. 

Ovi događaji jasno pokazuju potencijal da genocid počinjen u Bosni i Hercegovini služi kao inspiracija desničarskim ekstremistima širom svijeta. Stoga, negiranje i veličanje genocida u Srebrenici predstavlja  globalnu prijetnju, te nije isključivoproblem Bošnjaka.