Jasna Diklić: Pismo beogradskoj prijateljici - Oprosti, žurim u pozorište

1992. godina:  Počinje moralni užas, javlja se Zlo koji je krajnji doseg nemoralnosti. U toku te godine još uvijek nemamo osjećaj da smo lišeni svakog ljudskog dostojanstva. A jesmo!  Živimo neljudske živote.

A onda stižu neki nagovještaji da ima negdje Čovjeka.

1993. godina:  Preko „Adre“ dobivam redovno pakete od organizacije „Žene u crnom“. Nikad čula, pomislila sam. Odkud im moje ime,odkud taj slučajni izbor. Sadržaji paketa vraćaju nadu u ljudskost, ali još uvijek nemam saznanje ko su te žene.

1994. godina:  saznajem da je Lepa Mlađenović jedna od pošiljalaca i članica ovog udruženja.  Te iste godine Susan Zontag režira u Sarajevu „Čekajući Godoa“. Na odlasku iz Sarajeva zamolila sam Susan da, kada izađe iz opsade, pošalje moje pismo zahvale prijateljici Lepoj Mlađenović. Poslije sam nekako saznala da e Lepa dobila moje pismo, ali... 

2015. godina: Tek nedavno sam dobila tekst koji je povodom tog pisma bio objavljen u beogradskom listu „ Republika", nama još uvijek ratne  1994. Autor teksta bio je Dejan Nebrigić, jedan od prvih LGBT i mirovnih aktivista iz Srbije, koji je u međuvremenu tragično preminuo. 

Evo njegovog teksta