Jasna Diklić: Kako sam, nakon 65 godina, prvi put spavala u svom stanu

Znam tačan broj stepenica, gdje se  rukohvat pomjera, gdje se na zidovima vide obrisi dječijih nestašluka. Znam ko su generacije koje su živjele iza vrata stanova i čiji nasljednici još uvijek žive ili ih više nema.

Sve zvukove i sve mirise moga haustora ja prepoznajem. Znam čiji su glasovi, koja se jela tog dana pripremaju i ko baš tog dana nije dobre volje. 

A u stanu u kojem sam provela cijeli životni vijek, rađalo se i umiralo. U početku sam bila sa mojim roditeljima, onda se rodio moj brat, zatim poslije moje udaje moj sin,  pa moja kćerka... 

Osamdesetih je otišao brat, a devedesetih moji roditelji, pa sin i na kraju kćerka. Ostali smo suprug i ja. Svi su otišli svako na svoj način, a ja sam ostala u istom stanu na broju 14, ovaj put sama.

Zašto pravim ovu hronologiju, nastojeći da ne budem patetična. Pa zato jer sam, prije nekoliko dana, prvi put spavala u svom stanu iako je to isti stan na broju 14.

Naime, vlast se oglušila na sve moje pokušaje zadnjih dvadeset godina da u svoje, i u ime istih obespravljenih nosilaca stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, donese zakon kojim bi mogli riješiti ovaj problem i stanara i vlasnika.

Ali dogovor nedodirljivih je drugačiji. Oni računaju na vrijeme koje će im pomoći da biološki nestanemo, pa da se i naših stanova „dočepaju“.

Ja sam taj problem  jedino mogla riješiti tako što sam kupila stan na broju 14, stan u kojem sam 66 godina. 

Proteklo vrijeme u kojem sam pokušala da dođem do pravde i istine je izgubljeno vrijeme, jer u njemu vlada korupcija, manipulacija i laž. Ni jedno društvo ne može sebi dozvoliti da spram istine pokaže prezir i nepoštovanje. Društvo i vlast trebaju da prihvate da je istina važan društveni obrazac, jer ako toga ne bude, ovakvo društvo neće biti sposobno za bilo kakav važniji doseg.

To nije samo društveni imperativ, to se odnosi na svakog pojedinca. Pojedincima su istine potrebne da bi uspješno mogli krčiti put kroz šikaru rizika. Ako smo lišeni istine, stvari su osuđene na propast već prije no što smo krenuli.