Savez kolumnista | Jasmin Agić: Islamofobija – Dodikova trajna politička agenda

Zabavljeni tekućom izbornom kampanjom bosanski političari gotovo da nisu primjetili da je agilni bivši predsjednik Republike Srpske boravio u Izraelu. Izbor zemlje i zvanične političke posjete nije odabran slučajno ni nasumično, jer je to destinacija u kojoj islamofobna agenda, koju dijeli veliki dio političkih zvaničnika entiteta, nailazi na plodno tlo. U promovisanju narativa kako je Bosna i Hercegovina zemlja prijateljski nastrojena prema islamskom radikalizmu prednjači Milorad Dodik i to nije, kako se pogrešno godinama tumači, dio političkog markentinga nego sastavni dio jedne ozbiljne i potencijalno veoma pogubne političke strategije.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Dodikovo pojednostvljeno i suštinski netačno uspostavljanje direktne analogije između bliskoistočnih islamističkih pokreta sa djelovanjem političkih snaga Bošnjaka, u našoj zemlji, ima jasan cilj i jednostavnu namjeru. Dio je to nastojanja da se podrije politička snaga Bošnjaka njihovim dovođenjem u proizvoljnu koleraciju sa doktrinama potpuno neukorijenjenim u političkoj kulturi zemlje. Cilj takvog djelovanja jeste da se na takvoj platformi pridobiju saveznici za ostvarivanje planova na potpunoj destrukciji države. Ocrniti Bošnjake, s njima i praksu društvenog djelovanja islama u Bosni, u zemlji kakva je Izrael, otkriva prave Dodikove namjere. To je i dalje čovjek koji promoviše ideje o nefunkcionalnosti države i neophodnosti njene unutrašnje disolucije. Kao glavnu prepreku uspostavljanju normalnog političkog okvira, Dodik imenuje Bošnjake atribuirajući njihovo političko djelovanje kao radikalno i ekstremističko.

Sastanak sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, očekivano, Milorad Dodik iskoristio je da Bosnu i Hercegovinu opiše kao zemlju u kojoj boravi nekoliko stotina povratnika sa sirijsko – iračkog ratišta, sve odreda bivših pripadnika Islamske Države Iraka i Levanta. U vokabularu veoma prijatnom slušaocima u Izraelu, Dodik je te ljude opisivao kao "spavače", dakle stalnu, potencijalnu i permanentnu terorističku prijatnju namjerno zaboravljajući napomenuti kako je ISIL uništen prije nekoliko godina, a njegovi "reformirani" lideri danas upravljaju Sirijom i u bliskim su odnosima sa vladom u Tel Avivu.

Ono što Dodik, isto tako, uporno prešućuje jeste činjenica da su po sigurnost Bosne i Hercegovine i miru u regionu generalno, danas, po ocjenama svih relevantnih evropskih sigurnostnih institucija, mnogo opasniji povratnici sa ratišta u Ukrajini. Podataka o tome koliko je plaćenika, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, otišlo boriti se u istočnu Ukrajinu na strani Rusije, još uvijek nemamo baš kao što nemamo poptun registar povratnika sa jasnim opisom njihovih borbenih aktivnosti.  

Dodikova politička agenda je zato veoma jasna i transparentna; glavni problem u Bosni i Hercegovini su Bošnjaci i njihova saradnja, duhovna, vjerska i politička, sa zemljama koje imaju većinsko muslimansko stanovništvo. Činjenica da je ta saradnja svedena, u najavećoj mjeri, na sentimentalni odnos i imaginarnu povezanost, za Dodika nije uopće relevantna jer on smišljeno i planski promovira ideju kako je Bosna i Hercegovina dio velikog, zavjereničkog, panislamističkog pokreta.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Najjačeg saveznika u širenju fobije od islama Dodik je, očekivano, pronašao u desničarskoj izraelskoj vladi, koja očajno traži saveznike u najopskurnijim političkim figurama širom svijeta. Veza između Bosne i Izraela postoji, ona je jasna i očigledna, svima osim političkom paru Dodik i Natanyahu, jer ono što je tokom 90-tih godina prošlog vijeka radila vojska Republike Srpske, a što je kuluminiralo počinjenjem genocida u Srebrenici, posljednjih nekoliko godina sprovodi IDF u pojasu Gaze. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bilo stvarne prijetnje od uspostave islamskog poretka kao što nema prijetnje od formoranja neke imaginarne palestinske islamske države. Ali, očito je da ta dva fantoma političke imaginacije Dodiku i Netanyahuu koriste za uspostavu tješnjih političkih veza i oba političara sebe doživljavaju kao snažne persone u ratu protiv nečega što samo oni dožviljavaju kao borbu protiv "islamističke prijetnje".

Grubo manipulirajući historijskim činjenicama i praksama političke stvarnosti, Dodik je u Izraelu govorio kako Bošnjaci gradove, dakle prostor, Republike Srpske proglašavaju svojim, što je, kako on to tumači, otvorena prijetnja nekim budućim "muslimanskim" teritorijalnim ekspanzionizmom. Takvo ponašanje usporedio je sa ponašanjem Arapa u regiji Bliskog istoka koji, kako Dodik tumači, nastoje ekspanzionistički istisnuti Izrael iz te regije.

Gradovi Republike Srpske, bez obzira šta Milorad Dodik o tome mislio, jesu gradovi Bosne i Hercegovine, a u jednom od tri pomenuta – Banja Luka, Trebinje i Zvornik – Bošnjaci su prije agresije činili većinsko stanovništvo. Tvrdnja kako su to bosasnki gradovi i djelimično, ili u većoj mjeri, i bošnjački gradovi, konsultiramo li popis stanovništva iz 1991., nije uopće poziv na neku buduću ekspanziju nego deklamovanje najelementarnijih historijskih i društvenih istina. S druge strane, tvrdnja kako Arapi u regiji Bliskog istoka unisono i jednoglasno žele nestanak države Izraela namjerno je izrečena politička laž, koja više dolazi iz Dodikove zlonamjernosti nego nedostatka političkog znanja.

Manipulacija činjenicama i emocijama u uspstavljanju grubo neistinitih analogija, jasno, dio je Dodikove političke agende sticanja saveznika za svoje dugoročne političke ciljeve. Konačni cilj te agende jeste razbijanje države Bosne i Hercegovine i potencijalno prisjedinjenje Republike Srpske i Srbije u jedan političko – administrativni organizam. Što je suluda politička ideja kojoj neće pomoći čak ni sramno Dodikovo podsticanje negativnih vjerskih stereotipa i promovisanje islamofobnih ideja.

Između ostalog i zato što dolazi u savim pogrešnom tajmingu, onom kada cijeli svijet posmatra bezobrazni revizionizam historijske istine u kojem zvaničnici RS-a, zajedno sa svojim srbijanskim političkim kolegama, prisustvom na sahrani ratnog zločinca Ratka Mladića, pokušavaju osporiti neopsorivo. A to je da je glavnokomandujući vojske RS-a presuđen kao ratni zločinac i osoba koja je rukovodila počinjenjem zločina genocida nad bošnjačkim stanovništvom UN-ove sigorne zone u Srebenici. Kada već voli da se zabavlja uspostavljanjem historijskih analogija, Dodik bi trebao da razmisli o onoj koja je, u zadnje vrijeme, sve očiglednija, a dotiče se čak, u nekom smislu, veza između Bosne i Hercegovine i Izraela. Svakom zdravorazumskom posmatraču historije jasnija je veza između Ratka Mladića i Adolf Eichmanna nego ona između Bošnjaka i radikalnog islamizma. Pretpostavljamo, to nije bila tema razgovora dvojice političara, ali bi zato to trebao biti razlog zašto bi, u skorijoj budućnosti, neki bosanski političar trebao posjetiti Izrael i uputiti tamošnje političko – intelektualne elite u pomenutu vezu. Krvnici holokausta vodili su se istovjetnim rasnim stereotipima i ideologijom krvi i tla kojom je paljansko rukovodstvo pokušalo Bosnu "osloboditi islamske prijetnje".

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.