Mini-feljton | Roko Markovina: Herceg-Bosna: projekt koji i danas dijeli Bosnu i Hercegovinu (VI)

U prethodnim nastavcima govorilo se o političkim odlukama, povijesnim dokumentima i idejama koje su snažno oblikovale odnose u Bosni i Hercegovini i Mostaru. U ovome nastavku fokus se pomjera na današnji trenutak – na način na koji se prošlost interpretira, koristi i ponekad zloupotrebljava u savremenom političkom i društvenom prostoru. Povod za takvo promišljanje postali su nedavni događaji i reakcije koje su otvorile brojna pitanja o dosljednosti, vrijednostima i odnosu prema historiji, ali i o tome kakvu budućnost želimo graditi. Ovaj dio stoga pokušava povezati prošlost i sadašnjost, podsjećajući da se društvo može kretati naprijed samo ako je spremno iskreno pogledati i jedno i drugo.

Piše: Prof. dr. Roko Markovina, za Radiosarajevo.ba

Već odavno je, ovdje, potpuno zakazao sustav obrazovanja, osnivanjem "dviju škola pod istim krovom", i sustav odgoja djece od malih nogu, pogotovu u gledanju (da ne kažem i poštovanju) "drugoga i drukčijega", a što je uvijek bila temeljna odrednica zajedničkoga života i dobroga komšijskoga "vladanja" na ovim prostorima, a koji su vrijedili sve do 1993. godine i Drugoga rata u Mostaru.

Tada je, u većini slučajeva, uništen onaj nadaleko poznati "mostarski komšiluk". Tada je komšija (susjed) prestao biti "k’o brat rođeni" i od tada su se kućna vrata (koja su uvijek, preko dana, bivala otključana) počela zaključavati.

Na saboru HRHB

Mislim da je ključna pogrješka ovakvome ponašanju donesena u Livnu još 8. veljače/februara 1994., na V. zasjedanju Sabora Zastupničkoga doma HZ-HB (na koji sam i ja osobno, kao zastupnik u Skupštini BiH, makar i iz SDP-BiH iz reda Hrvata, bio pozvan, a bio i nazočan – o svome trošku, došavši iz Korčule), jer se tu trebala "artikulirati politika Hrvata u BiH", kako je u "pozivnome brzojavu" pisalo, a pred donošenje suglasnosti o Washingtonskome sporazumu.

Na kojemu je (kako je i pročitao Pero Marković, HDZ-BiH, Čapljina) napisano, valjda temeljem rasprava "legitimnih" zastupnika HR-HB – jer se nije glasalo, a niti je o tomu posebno bilo raspravljano – doneseno sljedeće:

1. ZAKLJUČCI

1.      Zastupnički dom HR-HB ima pravo zastupati i oživotvoriti njezinu državnost;

2.      Država BiH treba biti uređena na osnovi tri jednakopravna državotvorna naroda;

3.      Hitna obustava rata i rješenje krize na sljedećim temeljima:

• očuvanje BiH uz privolu sva tri državotvorna naroda, kroz Uniju zasebnih republika;
• pravo na samoodređenje jamčit će se Hrvatima kroz HR-HB;
• sva prava Hrvata u BiH moraju biti osigurana kroz novi dogovor uz sudjelovanje Međunarodne zajednice (isti za sva tri naroda);
• podupirati stalan napor i borbu hrvatskog vodstva u BiH, a Hrvatima izvan HR-HB osigurati sva prava na temelju reciprociteta;
• Mostar je nedjeljiva urbana cjelina i kao prijestolnica HR-HB ima sva prava "stolnoga grada";
• Hrvati su žrtva genocida Srba i Muslimana: 8.000 je ubijeno, 25.000 ranjeno, u masakrima 480 umoreno, 13.000 zatočeno i 350.000 prognano. Potpuno je etnički očišćeno i opljačkano 377 naselja u kojima su Hrvati bili većina.

2. DEKLARACIJA

• Osigurati da humanitarna pomoć stigne željenom cilju;
• Osigurati da vojnik HVO-a štuje obveze međunarodnog, ratnog i humanitarnog prava;
• Osuđuje se svaki nasilni čin i barbarizam spram kulturne baštine bilo kojeg naroda;
• Traži se da se učine maksimalni napori na očuvanju baštine na prostorima kojima HVO upravlja i vlada.

Mislim da su ovo temeljni razlozi daljnjega ponašanja na ovom dijelu BiH sve do danas, makar da je HZ-HB bila i samodokinuta, a i presudom Međunarodnoga suda u Haagu ukinuta kao UZP, što nikada zvanično nije bilo prihvaćeno ni od strane HDZ-a iz RH, niti od HDZ-a BiH.

I ja se sa zaključcima sa te sjednice, gdje se trebala "artikulirati hrvatska politika u BiH", ni kao Hrvat – izabrani zastupnik u Skupštini BiH 1990., a niti kao čovjek – nisam slagao, a i danas se ne slažem.

"Ali tko sam ja da im sudim", znao je reći dobri i pošteni pok. papa Franjo kada bi kritizirao sve zloće svijeta, a bio nemoćan da bilo što promijeni.

Ustaški pokret

(Napomena: Jer mora, definitivno, biti jasno svim posjetiocima širokobriješkoga MPT koncerta, koliko i samome pjevaču i svima ostalima koji se bave "periferno" hrvatskom poviješću na "ovim prostorima", da je "hrvatski državni kontinuitet" (koji je star gotovo 1000 godina) bio prekinut donošenjem "Vidovdanskog ustava 1921. godine", te da taj "diskontinuitet" nije bio prekinut 10. 4. 1941. (stvaranjem NDH), nego 3. zasjedanjem ZAVNOH-a u Topuskom 8. 9. 1944., kada se osniva Federalna država Hrvatska, čiji je prvi predsjednik Predsjedništva bio Vladimir Nazor.

Današnja Republika Hrvatska slijednica je i Federalne države Hrvatske i Narodne Republike Hrvatske iz 1946. te Ustava iz 1970. godine.

Hrvati, kao narod (ili nacija, svejedno) sa ovih prostora, 1941. godine su se, zahvaljujući ustaškom pokretu, našli na krivoj strani povijesti. Oni su iz Drugoga svjetskoga rata izašli kao pobjednici zahvaljujući antifašistima Hrvatima, a njih je bilo oko 500.000.

I to je jedina istina. I to stoji upisano i u Povelji Ujedinjenih naroda, i u Europskoj uniji, i u Ustavu Republike Hrvatske, sviđalo se to nekome ili ne.

I taj antifašistički pokret ne treba izjednačavati s komunizmom. Na isti način kao što se ni hercegovačke franjevce ne može izjednačiti s franjevcima Bosne Srebrene.

Osim tek njih nekoliko.

Isto kao što mora svima biti jasno da je Hrvatska Republika – Herceg Bosna osnovana 28. kolovoza/avgusta 1993. kao politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina Hrvata u BiH (kao reakcija na srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Republiku BiH) te bila samodokinuta osnivanjem Vlade Federacije RBiH, nakon usvojenoga Washingtonskoga sporazuma, 14. kolovoza/avgusta 1994. godine.

"Dva prsta obraza"

Međutim, ovako postoji samo na "papiru", dok je stvarnost sasvim drukčija. I to je ono što predstavlja ključni problem.

Naime, moram pojasniti da se usvajanjem Washingtonskoga sporazuma, 30. ožujka/marta 1994., na sjednici Skupštine BiH u Sarajevu, kojoj sam bio nazočan, osnovala Skupština Federacije BiH i na kojoj su bili verificirani mandati njezinim članovima prema pripadajućim nacionalnostima, odnosno etnijama, kandidatima izabranima na izborima 1990. godine (Muslimanima/Bošnjacima i Hrvatima).

Među njima je bio verificiran mandat, pored zastupnika iz HDZ-BiH, i mojoj malenkosti, tada izabranome kao nositelju liste stranke SDP-BiH za Hercegovinu, uz još nekolicinu Hrvata iz Srednje Bosne.

Tu su bili, kod Hrvata, Mirko Prskalo, ranije zastupnik SRSJ-a, a tada "preletačević" u HSS-Sarajevo, i Petar Ravlija iz Vareša, ranije zastupnik SDP-BiH, tada postao član HDZ-BiH Mostar.

Kod Muslimana/Bošnjaka bili su Kasim Begić, ranije SDP-BiH, tada postao "nezavisni kandidat – Sarajevo", te Faik Uzunović, ranije zastupnik SDP-BiH, tada postao član SDA – Zenica.

Moguće je da je bilo i još nekih, ali ih se danas ja ne mogu sjetiti.

Ja sam ostao gdje sam i bio, zbog ona "dva prsta obraza".

I bili smo, po nalogu Međunarodne zajednice, pozivani na sve pripremne sastanke prije svake zakazane sjednice Skupštine Federacije BiH. Tako sam i ja bivao pozivan.

Naravno, kako nisam bio pristaša nacionalizma (jer sam znao da on neće donijeti ništa dobro, s obzirom da sam ga, prema dostupnoj literaturi – Tagore, Kiš, Matvejević, Krleža, Popović i dr. – već ranije dobro "proučio"), govorio sam suprotno od onoga za što se na tim sastancima zalagala velika većina HDZ-BiH zastupnika.

Uz mene su, uglavnom, bili HDZ-ovi zastupnici iz Posavine (Iko Stanić, Mato Mađarević i još dvojica) te Stipe Jurkić iz Livna.

Ali bili smo kao "jedna slamka među vihorove – sirak tužan bez igđe ikoga", kako je pisao veliki Njegoš.

Već tada se vidjelo da su stizale "direktive" iz Zagreba vezano za većinu odluka "artikuliranja hrvatske politike u BiH", čak i onda kada je u Livnu, na već spomenutome V. saboru Zastupničkoga doma HR-HB, po nalogu iz Zagreba Mate Boban, dajući mandat predsjednika HR-HB "na raspolaganje" (čitaj: neopoziva ostavka), između ostaloga rekao:

"NAŠ CILJ JE HR-HB U UNIJI REPUBLIKA BiH."

Nakon toga je, umjesto njega, osnovano Predsjedničko vijeće sa Krešimirom Zubakom na čelu.

Ideja za "treći entitet"

A to je, zapravo, bio poziv i ideja za "treći entitet".

Ja sam tada za govornicom govorio protiv toga, o tome što su to Hrvati, kao narod na ovim prostorima, kroz povijest uradili i za što su zaslužni, te zaključio:

"MI NISMO OD JUČER. Mi dolazimo izdaleka i moramo znati kamo i kako, ali barem približno, i kada ćemo konačno stići na naše konačno odredište.

Ja nisam, glede politike, naročito mudar čovjek, ali sam učio od mudrih i pametnih ljudi, političara i državnika, pa mi dopustite da vam ovom prigodom podastrem dvije mudre koje mi danas padoše na pamet…"

"Spas narodā neka bude najviši zakon" – govorili su Stari Rimljani kad god bi netko zaprijetio slobodi Rimskoga Carstva.

I:
"Ne pitajte što Amerika treba učiniti za vas, već što vi trebate učiniti za Ameriku" – rekao je J. F. Kennedy pri ulasku u Bijelu kuću.

A naša Amerika je, danas, RBiH.

A ne bi se bilo loše prisjetiti i one pripovijetke o ocu i sedam sinova i sedam pritki, koje je otac, jednu po jednu, na samrti slomio, jer ih nitko nije mogao slomiti u snopu. TO JE PORUKA O JEDINSTVENOSTI I JEDINSTVU.

A naša "Amerika" je Bosna i Hercegovina.

Neka nam ove, kao provjerene povijesne maksime, budu uvijek pri pameti u našim životima. Posebice nama koji djelujemo u politici. A posebice u današnjem vremenu.

I, za divno čudo, odjeknuo je pljesak u čitavoj dvorani, a kada sam prolazio na svoje mjesto, koje je bilo među zadnjim redovima, u prvome redu, gdje su sjedili Mate Boban i Gojko Šušak, ustali su i čestitali mi, stisnuvši mi ruku.

Međutim, razlozi za ovakve odluke nisu se znali, iako sam ih osobno nazirao, dok se pod konac prošle godine u "Jutarnjem listu" iz Zagreba nije pojavio i sljedeći tekst:

"Prvi transkript-stenogram koji je procurio iz Ureda predsjednika RH jest tzv. ‘transkript Cirila Ribičića’, u kojemu je vidljivo da su HVO i HZ-HB osnovani da se pomogne Srbiji u agresiji na RBiH. Oni su se pojavili u Haagu 1999. godine, na suđenju Dariju Kordiću, još dok je Franjo Tuđman bio živ.

"Ako ne znaš šta je bilo"

Tu stoji da su se Tuđman, Mesić i Gregurić sastali s liderima bh. Hrvata 27. 12. 1991. (mjesec dana nakon osnivanja HZ-HB), proglašene u Grudama 18. 11. 1991.

U tome razgovoru se kaže da će ‘predstavnici HDZ-BiH jedno govoriti, a drugo sprovoditi, da će govoriti da su za jedinstvenu BiH, a da će raditi u korist priključenja HZ-HB Republici Hrvatskoj’.

Toj ideji su se suprotstavili Stjepan Kljujić (tadašnji predsjednik HDZ-BiH), koji je uskoro zamijenjen Matom Bobanom, zatim Jerko Doko (tadašnji ministar obrane BiH), Ivan Markešić (glavni tajnik HDZ-BiH), Miro Lasić, Martin Udovičić i Damjan Vlašić (članovi Predsjedništva HDZ-BiH).

Tu se govori o tomu da je sada ‘povijesna prilika za hrvatsko-srpsko razgraničenje i da bi Republici Hrvatskoj mogla pripasti i Posavina, pa čak i Bihać s Cazinskom krajinom’.

Tu se vidi da je Franjo Tuđman osmislio HZ-HB da bi je oduzeo iz ruku izabranih HDZ-ovaca Kljujića, Udovičića i Vlašića.

Tu je Ignac Koštroman (tajnik HZ-HB) i pročitao, slavodobitno, ono što su zaključili u Duvnu (treba pisati Livnu, nap. R. M.), gdje se vidi s kojom je namjerom i napravljena HZ-HB:

'KAO PRAVNA PODLOGA ZA ULAZAK OVIH TERITORIJA U RH.

HZ-HB daje puni legitimitet gosp. Franji Tuđmanu, kao predsjedniku HDZ-a, da zastupa interese HZ-HB kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske.

Mislim da je vrijeme da iskoristimo da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi bilo baš i 30 općina ili 28, to je čak s ovoga gledišta od manje važnosti (...) a znači ostao bi jedan dio izvan toga, u Bosni. Ali, znači, to je ipak nešto na što ne možemo računati u cjelini’, rekao je na kraju Tuđman."

(Izvor: Jutarnji list.)

Ovo objavljujem tek samo da se zna, "ako ne znaš šta je bilo" i kako je bilo.

Nije pošteno, a niti politički (a ni ljudski) mudro jedno misliti, drugo govoriti, a treće raditi. To se naziva POKVARENOST I LICEMJERSTVO, a posebno se u politici to vrlo skupo plaća.

A to i "zaluđuje" narod, koji je ionako dovoljno zaluđen.

NARODU TREBA GOVORITI SAMO ISTINU.

I na koncu, nekoliko riječi "post festum" MPT koncerata na Širokome Brijegu 13. i 14. veljače/februara 2026.

Pojavile su se i pohvale i pokude, ovisno o tome kako je tko ta događanja doživio.

Nerezidentna veleposlanica Izraela u BiH, Galit Peleg, kao i trenutačni "gospodar" Aluminijskoga kombinata i potpredsjednik HNK "Zrinjski" iz Mostara, Amir Gross Kabiri, zgražali su se, makar da su ostajali mjesecima savršeno mirni na sve one, mnogo gore užase koje je njihova zemlja činila (i još čini) Palestincima u Gazi.

A samo par dana ranije mogle su se vidjeti slike po domaćim tiskovinama toga istoga Amira Grossa Kabirija kako na starome mostarskom židovskom groblju, zajedno s dvojicom najvećih hrvatskih političkih odličnika iz Mostara – političkih, gospodarskih i sportskih prijatelja – svi s crnim jamulkama na glavama (koje u pravilu označavaju židovsku političku i vjersku pripadnost nositelja?) odaju posmrtnu počast žrtvama holokausta iz Drugoga svjetskog rata.

Pa su se, ponukani tim oprečnostima, mnogi zapitali kako je to moguće, jer pjesme i ikonografija s koncerata MPT-a i počast žrtvama holokausta ne idu zajedno, te "je li to prva pukotina" u odnosima između njih.

Neki su, u svojim "zlobnim razmišljanjima", čak tvrdili da je taj koncert mogući kraj te "NEPRINCIPIJELNE KOALICIJE" na više frontova.

S figom u džepu

Kao što uz iskonsku ljubav Isusa Krista ne ide i "ljubav" koju fra Mario Knezović propovijeda s oltara franjevačke crkve u Mostaru, kada govori na misi povodom 80. godišnjice ubojstva sedmorice fratara u Mostaru, a da pritom ne spomene 145-oro splitske mladosti – dalmatinskih partizana-osloboditelja – prethodno ubijenih sa franjevačkoga samostana na Širokome Brijegu te iste veljače/februara 1945., jer ubojstvo je podjednak i grijeh i zločin, bez obzira kome se dogodilo i tko ga je počinio.

Kao što ni "ljubav" predsjednika HDZ-BiH, koju je "dijelio" putem TV "Herceg-Bosne", onomad vičući "Prste dalje od hrvatskog naroda" (kao da je on i vlasnik toga naroda), ne ide uz njegovo stvarno životno djelovanje na svim ostalim frontovima.

A nije se, istina, eksplicitno izjasnio na koji je hrvatski narod mislio: je li na onaj u Banjoj Luci, ili onaj u Posavini (kojega ondje više nema), ili na onaj u Zapadnoj Hercegovini (koji još uvijek vjeruje u njegov "treći entitet"?).

Ili je možda svemu tomu kriv sustav prenošenja povijesnih/historijskih činjenica, ili već tridesetogodišnji sustav obrazovanja po školama u ovome gradu i u BiH, ili vjerovanje u nepobjedivost nacionalizma – "pa neka smo zajedno, makar i s figom u džepu".

Ili je kriv narod kojemu već trideset i šest godina nije jasno da je nacionalizam negativitet, tj. negativna kategorija duha, s obzirom da ŽIVI NA PORICANJU I OD PORICANJA, kako davno zapisa veliki Danilo Kiš, pa opet na izborima bira iste, svemu usprkos.

Narod se već odavno morao uvjeriti da, s obzirom da ne postoje opće vrijednosti – estetičke, etičke i sve druge – već postoje samo relativne, NACIONALIZAM ŽIVI OD RELATIVIZMA.

I DA JE NACIONALIZAM NAZADNJAŠTVO, jer tu treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, te da OSTALO NIJE VAŽNO.

A to je ono što se naziva STRAHOM.

A poznato je da je STRAH jedina ljudska kategorija koja sebe postavlja ispred razuma.

Narod bi, nadalje, trebao uvidjeti i spoznati da su CILJEVI NACIONALIZMA UVIJEK DOSTIŽNI, ZATO JER SU SKROMNI, A SKROMNI SU JER SU PODLI.

Došli smo do toga, danas i ovdje, da se ne gleda nogometna utakmica mjesnih rivala kako bi se uživalo u sportskom nadmetanju voljenih klubova i da se ne igra utakmica da bi klubovi na njoj dostigli svoj vlastiti maksimum, nego se igra da bi se nadigrali ONI, jedini slični – a tako različiti – zbog kojih je igra i započeta.

I da na njoj ne navijaju navijači ZA svoj klub, nego PROTIV kluba protivnika.

Jer, NACIONALISTA SE NE BOJI NIKOGA, OSIM SVOGA BRATA KOJI RAZMIŠLJA DRUKČIJE OD NJEGA.

I to tako traje i traje.

Zato se ne treba čuditi što se ovo sve danas događa.

Jer siguran sam da se neće samo na ovome stati, s obzirom da je "duh pušten iz boce" u Republici Hrvatskoj, i to može imati žestokih posljedica i u RBiH.

Prema onome "zakonu spojenih posuda".

OKRENIMO SE, KONAČNO, JEDNI DRUGIMA.
I BUDUĆNOSTI.

KRAJNJE JE VRIJEME.

(Sutra: O razlozima nerazumijevanja i neshvaćanja ustrojstva BiH)

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba