Hasija Borić o filmu "Talijan": Mumo, hvala Ti!

Dokumentarni film autorice Arijane Saračević Helać, reditelj Amer Kulovac, snimatelj Igor Ciković, montaža Dževad Skenderović    

Nije slučajno da je o jednoj od legendi našeg vremena, Mustafi Hajrulahoviću Talijanu, film napravila autorica Arijana Saračević Helać, koju također možemo slobodno nazvati heroinom tog vremena. Mustafa Hajrulahović je dobro znao i cijenio doprinos svakog čovjeka bosanskoj borbi, kako borca, tako i novinara i  umjetnika,  podržavao ih je i bodrio.

Piše: Hasija Borić, za Radiosarajevo.ba

Arijana, moja Jajčanka, često bi mi znala reći: "Mi, žene sa dviju rijeka, kao da imamo neku naročitu snagu koje nam one daju".

Teško je opisati atmosferu koja je sinoć, 1. marta, na Dan nezavisnosti naše domovine, vladala u velikoj dvorani BKC-a u Sarajevu, do zadnjeg sjedišta ispunjenoj onima koji su došli da se poklone sjeni velikog komandanta 1. korpusa Armije Bosne i Hercegovine, ali i da zahvale Arijani za njeno ratno izvještavanje, i za svih  tridesetak dokumentarnih filmova o najtežim godinama agresije na našu zemlju, o onome što je toj agresiji prethodilo, kao i poraću.

"Aplauz za našeg Talijana"

S nestrpljenjem smo očekivali početak filma. Sjedila sam u zadnjem redu s arhitektom Mustafom Fortom iz Zagreba, koji ne propušta ovakve prilike, i gledala u publiku. Tu su prije svega Talijanovi saborci, hrabri branitelji  grada Sarajeva. Srđan Mandić, načelnik Općine Centar, specijalac. Zatim ministar za boračka pitanja Omer Osmančević, dogradonačelnik Samir Avdić, Faruk Kapidžić Dia, specijalac. Talijanov brat i njegova kći Melisa, operna pjevačica, koja je dovela svoju kćer, malenu, ali dovoljno staru da nešto shvati o svom velikom pretku. 

Vjerovatno ih je bilo još koje nisam prepoznavala ili vidjela, pa neka mi oproste, uvijek je nezahvalno nabrajati. Tu su i neizostavni Zlatko Dizdarević, čija je knjiga ratnih dnevnika nedavno promovirana u BKC-u, Ruždija Adžović, autor knjiga o Sidranu i rahmetli akademiku Muhamedu Filipoviću, direktorica Muzeja Sarajeva i ratna reporterka Indira Kučuk Sorguć, novinarka Raska Denjalić. Poslije su mi rekli da je bilo mladih iz SDP-a i NiP-a.

Svjetla se gase i odjednom ustaje naš dragi Mladen Jeličić Troko koji sjedi u prvom redu i glasno govori, da ga svi dobro čujemo: "Ja sam Troko. Cijeli rat sam proveo u Sarajevu. Molim vas za jedan snažni aplauz za našeg Talijana. I, da svi u glas viknemo: 'Volimo te, Mumo!'". Svi ustaju na noge, beskrajno dugo odjekuje snažni aplauz, a iz hiljadu grla čuje se "Volimo te, Mumo".

Dugo nisam nigdje osjetila ovoliku energiju ljubavi. Energiju koja spaja ljude u ovom teškom vremenu, u kojem izgleda da ratujemo svi protiv svih, da je najvažnije iz koje partije dolazimo, kako se zovemo, koje smo vjere i nacije. Opet je to bilo ono nekadašnje Sarajevo.

Zlatni ljiljani, za Arijanu

Zatim na scenu izlazi direktor BKC-a Jasmin Duraković, čestita nam praznik i govori da je ovo već treći Arijanin film koji se ovdje prikazuje. Referendum 92, Vikić i sad Talijan.

Zatim Arijana, lijepa i elegantna, u crnom kostimu i svojom plavom kosom lavice, talasavom kao naši Pliva i Vrbas, skromno progovara par riječi. Jer sve što ima reći, rekla je filmom. Odjednom, neočekivano, iz prvog reda na scenu izlazi elegantna gospođa u sivom kostimu i govori: "Ja sam jedna od heroja u bijelom. Kad već nisi dobila 'Zlatni ljiljan', a zaslužila si, primi od mene ove ljiljane", i predaje joj veliki buket.

Nisam iz daljine odmah prepoznala ovu markantnu gospođu, ali odjednom mi sinu, pa, ovo može biti samo, po mnogo čemu neobična i beskrajno hrabra žena, najveći stručnjak u zemlji za retinologiju - dr. Amila Alikadić.

Kad su se ljudi malo stišali, počinje film i na ekranu nas dočekuje lijepo i snažno lice ratnog komandanta. Film počinje slikom mora. Jedan od prvih koji govori o Talijanu, poslije njegove ljubavi i supruge Zlate, je Siniša Ižaković, koji je za ovu prigodu došao iz Splita. Studirao je sa Talijanom na Pomorskoj akademiji, gdje su se obojica obučavali za pomorske diverzante. Objašnjavao da je to značilo, između ostalog, roniti na pet milja dubine, znači pet puta po 1.850 metara. Pretpostavka je da je i ovo moglo narušiti Mustafino zdravlje i doprinijeti njegovoj preranoj smrti, poslije je neko rekao.

Posebno dirljiva priča je ona koju priča Talijanova supruga Zlata. Govori da je njihova ljubav započela kad je njoj bilo petnaest, njemu sedamnaest godina. Gospođa Zlata nam, zapravo otkriva još jednu Talijanovu osobinu, a to je priča o vjernosti ovog čovjeka. Bio je čovjek jedne žene, jedne ljubavi, kao što je bio čovjek vjeran jednoj domovini. Dobar otac i dobar sin.

Da vam ne bih prepričavala cijeli film, možete ga pogledati na internetu, producirala ga je Federalna televizija (FTV). Zaboravila sam i sva imena Mustafinih saboraca i suradnika, koji su svaki iz svog ugla sagledavali njegov lik. Bilo je i duhovitih opaski, tipa: "Pa, jel' nam to za komandanta došao pravi Talijan?"

On je otišao čiste duše

U filmu je objašnjeno odakle taj nadimak. Išao je na kurs talijanskog i bio pripreman 1991. za vojnog atašea u Italiji. Ali, Talijan je 1991. godine iz Splita odlučio doći u Sarajevo.

Zanimljiva je i priča o tome koja je bila lozinka za ulazak na Grbavicu. Naime, jedan od suboraca nam priča kako je Mustafa izvukao svoju porodicu iz ovog kvarta, koji su već zauzeli "Beli Orlovi". Trebalo je imati u ruci Oslobođenje, savijeno tako da se samo vide slova "OSLOBO" ili "SLOBO".

Neka mi oproste mnogi koje ne mogu, zbog dužine teksta citirati, citiraću samo još ponešto.

Dino Merlin:

"Mnogi ljudi su u ratu uprljali dušu. On je otišao čiste duše."

"Pozvao nas je da idemo na Euroviziju. Vaše oružje je Vaša pjesma", govorio je.

Mirza Delibašić:

"On je jedan od rijetkih koji je znao saslušati čovjeka"

Sabro Hasković:

"On je srcem pozivao ljude, a ne pozivom. I, zato su se mnogi odazvali".

General Vahid Karavelić:

"Jedna trećina onih koji su mu se odmah odazvali su imali neko oružje. Dvije trećine bile su samo topovsko meso".

U dijelu u kojem se govori o deblokadi Sarajeva, Alija Izetbegović je Talijanu rekao:

"Samo me ti nisi prevario".

Fra Mirko Majdandžić:

"Ne može se pregovaračima govoriti jedno, borcima drugo, narodu treće. Nema tu dobra"

"Lakše je bez sudbine, nego bez domovine"

I, da. Svaka zakletva koju smo vidjeli u filmu, a koju je predvodio Mustafa Hajrulahović Talijan počinjala je sa:

"Zaklinjem se na suverenu, jedinstvenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu…"

Film se završava riječima predsjednika i vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića na ukopu u haremu Alipašine džamije, na koji je izišlo stotine hiljada građana Sarajeva:

"Nije važno da li si general ili obični vojnik, nije važno da li si ministar ili običan radnik. Važno je da li smo bili dobri ljudi". Iznad scena ispraćaja Mustafe Hajrulahovića Talijana ide pjesma Dine Merlina:

"Mogu li, Bože, da živim, još samo jedan dan…". "Lakše je bez sudbine, nego bez domovine".

U sali se čuju jecaji.

U regiji se odvijaju ljevičarski skupovi na koje nikad niko neće pozvati heroinu Arijanu Saračević Helać, istinsku ljevičarku. Ženu koja je svojim životom i djelom potvrdila pripadnost toj ideji. Koja zna za vrijeme Drugog svjetskog rata u koji su krenuli Skender Kulenović, Ivan Goran Kovačić, Davičo, Nazor i Kaštelan.

Arijana je, sa još puno drugih prijateljica, novinarki, hrabro  gazila prvim linijama fronte. Kao i borkinja Fadila Odžaković Žuta, i mnoge druge koje su dale živote za našu slobodu. Ja ih poštujem i ponosim se njima.

Nakon emitiranja filma svi smo ustali na noge. Ne znam koliko dugo su trajale ovacije, samo znam da smo svi plakali. Ono što ne uspijeva ni jednoj partiji, ni jednom pokretu, uspjelo je Arijani.

Trgnuli smo se iz svoje apatije, beznađa, straha za budućnost. Pobudila se, kažem jedna nova energija, i voljela bih kad bi se neko sjetio da Arijanine filmove prikazuje u školama. Da naša djeca ne gledaju rialitije i traže od nas da im kupimo tenisice od tristo maraka, već da shvate da postoje i mnogo veće vrijednosti u životu. I, da ne napuštaju ovu zemlju zauvijek.

Hvala ti, Arijana Saračević Helać.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba