Hajrudin Somun: Erdogan u misiji mira

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Svaki pokušaj da se zaustavi rat u Ukrajini i obuzda čovjek koji ga je pokrenuo - vrijedi zlata. A ako uspije i Nobela za mir, kako je već postala tradicija. Nijedan rat poslije svjetskih kao ovaj u Ukrajini nije već poslije pola godine donio toliko nevolja tolikim narodima i zemljama koji u njemu ne učestvuju.

Piše: Hajrudin Somun*, za Radiosarajevo.ba

Ovih dana oko ostrva Tajvan samo što se ne očešu ratni brodovi, a nad njegovim nebom ne eksplodiraju projektili. Ali, čak i da se sudare američka i kineska armija, obračun bi se ograničio na azijski Daleki istok. Takav je bio i Vijetnamski rat u kojem su Amerika i Kina, takođe, bile sile koje su ga pokrenule i vodile.

Zato se tako brzo, iako suzdržan, izražava optimizam da bi se nakon novog susreta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i ruskog Vladmira Putina u petak mogli obnoviti mirovni pregovori Rusije i Ukrajine.

Za Putinovim stolom

Iako mu je predsjednik Erdogan ponudio da bude domaćin pregovora s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, ne zna se kako je na to Putin reagovao, ali ne bi se reklo da je još spreman da se suoči sa šefom vlade čije mu je obaranje bilo početni motiv objave rata. U svakom slučaju još jedna diplomatska pobjeda turskog predsjednika.

Da pokaže koliko je to važno za svijet, ali prije svega za Tursku i njega lično, Erdogan je slavodobitno rekao:

"Danas su, naravno, oči svijeta uprte u Soči...Pitaju se o čemu se raspravljalo i šta je postignuto u Sočiju."

On je to rekao pred sam susret s ruskim predsjednikom, kao da je već znao da će iz njega izaći zadovoljan, i na neki način kao dobitnik na lutriji u kakvu se upušta svako ko Putina pokuša ubijediti da prestane ratovati s Ukrajincima.

Tako se loše proveo, na primjer, francuski predsjednik Macron. Naime, Erdogan je samo petnaestak dana ranije vodio razgovore u Teheranu, na trojnom samitu šefova država Rusije, Irana i Turske, ali nije mogao sakriti da se otuda vratio razočaran.

Pa šta se to dogodilo da su se dva predsjednika osjećali zadovoljni nakon četiri sata razgovora u znamenitom mondenskom ljetovalištu Sočiju u kojem je Putin 2014., koji mjesec prije prvog rata s Ukrajinom i okupacije Krima, priredio Zimske olimpijske igre (u koje je, uzgred, utrošeno četrdeset milijardi dolara)?

Vrijeme će pokazati da li Putin shvata, pa još više i prihvata činjenicu da ne može pobijediti Ukrajinu onako kako je planirao, pa se sprema da baš na tlu Turske obavi mirovne pregovore sa Zelenskim, ako ne lično, ono bar da tamo pošalje Segeja Lavrova. Uz posredovanje predsjednika Erdogana, naravno, koji mu je ne samo zbog ukrajinskog rata važan i potreban partner, već očito da mu je i lično sklon. Teško bi i kom drugom šefu države prešao preko toga da ga i minutu čeka na razgovore, koliko mu je tačno Erdogan kasnio 19. jula u Teheranu. Uvjerenje da bi Rusija mogla uskoro povesti ozbiljne mirovne razgovore Erdogan je izrazio riječima kakve je slične vjerovatno uputio i Putinu:

"Od početka naglašavam da u ratu u Ukrajini neće biti pobjednika. Uprkos poteškoćama na terenu, ostajem pri svom čvrstom uvjerenju da će kriza biti riješena za pregovaračkim stolom."

06.08.22. 22:37

U Ukrajinu stigao prvi strani teretni brod od početka rata. U njega će se tovariti žito

Žito za mir i mir za žito

Predsjednik Erdogan se nakon razgovora u Sočiju trudio da svoje zadovoljstvo bazira na dogovorima o nastavku već preduzetnih koraka koji se čine mnogo više ekonomskim i humanitarnim, nego političkim, pa i vojnim. Istog dana krenuli su brodovi natovareni ukrajinskim žitom prema Mediteranu i Evropi, a čeka ih još dvadeset.

Ali da se pod "potrebom kompletiranja paketa dila postignutog nedavno u Istanbulu", kako se kaže u zajedničkom saopštenju poslije razgovora, radi i o ruskom žitu i đubrivu koje Rusija ne može da proda zbog sankcija, govori i jedan detalj iz susreta u Sočiju.

Vjerovatno za vrijeme ručka, ali manje vjerovatno da se šali, Putin se Erdoganu hvalio kako se, eto, sprovodi dogovor o izvozu ukrajinskog žita, pa dodao: "Kada ćete posredovati i za naše?"

Žito je i u ekonomskoj i trgovinskoj saradnji, za koju se Erdogan nada da će dostići planiranih stotinu milijardi dolara, velika stavka, pošto je Turska samo prošle godine iz Rusije uvezla pšenice i drugih žitracica za 2,2 milijarde, a iz Ukrajine za 861 miliion dolara.

Turska je najomiljenija destinacija ruskih trgovaca, kao i turista. Makar se i nastavio rat, a pošto se Turska nije pridružila sankcijama, neće biti smetnje da već naredne godine Rusi počnu graditi veliku tursku nuklearnu elektranu Akkuyu.

Nastavlja se i vojna saradnja, koja vjerovatno, poslije energetike, odnosi najviše od onih stotinu milijardi dolara razmjene. U Kremlju kao i Ankari se spominjalo da će u Sočiju biti riječi i o "kupovini bespilotnih borbenih dronova od članice NATO-a Turske".

Zamišljam kako je Putin mogao reći Erdoganu: "Kad ste barjaktar dronove prodali Ukrajincima, zašto ne bi i nama?". Samo ne znam gdje da smjestim prisustvo Ramazana Kadirova, znamenitog i nemilosrdnog čečenskog komandanta koga su ruski novinari primijetili među ljudima oko Putina u Sočiju.

Uloga Sirije

Mogu da pretpostavljam da se Kadirov tamo našao u dvostrukoj ulozi.

Prvo, Ukrajina je bila glavna tema, a on je prijetio da će njegove horde okrutnih saplemenika pomoći Rusima da je sravne sa zemljom. Za sada ništa od toga. Drugo, on ih je slao kao ispomoć i u Siriju, gdje se Rusija vojno upetljala prije nekoliko godina. A sada u Sočiju je, bar za Erdogana, Sirija bila, možda isto toliko koliko i Ukrajina, važan predmet razgovora s Putinom.

Iz Teherana se, naime, vratio a da nije uspio dobiti ni od Rusije, ni od Irana, glavnih aktera tamošnjeg stanja ni rata ni mira, "zeleno svjetlo" za novu vojnu operaciju na krajnjem sjeveru Sirije, za koju se turska armija sprema već nekoliko mjeseci.

Cilj je da se zauzme grad Idlib, kao što je učinjeno sa Afrinom prije četiri godine. Erdoganova namjera je da tridesetak kilometara preko turske granice očisti od prisustva kurdskih oružanih snaga i institucija samoproglašene provincije Rodžava. Na taj način bi bila uspostavljena „sigurnosna zona“ preko koje sirijski Kurdi ne bi više mogli priskakati u pomoć PKK-u, kurdskoj separatističkoj organizaciji i njenim paravojnim snaga s kojima se turska armija nosi preko tri decenije. Kao i Turci, PKK smatraju terorističkim i Amerikanci i većina svijeta. On jeste velika prijetnja sigurnosti Turske, ali Erdogan smatra da su i oružane formacije sirijskih Kurda terorističke, pošto su izdanci PKK.

Veoma su zamršeni to stanje i to odnosi, inače. Uglavnom, predsjednik Erdogan se vratio iz Sočija zadovoljniji nego iz Teherana, što se tiče svoje mirovne i humanitarne misije oko Ukrajine.

Vjerovatno se više primakao Putinovom odobrenju da nastavi pacifikaciju „sigurnosne zone“ na sjeveru Sirije. To je možda dio tajnih dogovora i uzajamnih ustupaka kojih je moralo biti u razgovorima od četiri sata. To se još ne može razabrati iz zvaničnih izjava i zajedničkog saopštenja koje je po stilu odmaklo daleko od nesporazuma i napetosti kroz koje su proteklih godina prolazili tursko-ruski odnosi. U njemu se kaže da su „iskrene, otvorene i pune povjerenja veze između Rusije i Turske od ključne važnosti za regionalnu i globalnu stabilnost.“

Ako ne može da pobijedi inflaciju u Turskoj, dakle, predsjednik Erdogan nastoji da odigra važnu ulogu u smirivanju ukrajinskog rata koji pogađa cijeli svijet, pa i njegovu zemlju.

*Autor je ugledni novinar i diplomata

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba